Iz ČIP-a / Veliki povratak Zgrafa – svima!

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „Veliki povratak Zgrafa – svima!“ Bojana Dmitrovića Krištofića.

---

Nakon dugih osam godina stanke, kad se počelo činiti da je njegovo postojanje došlo pod znak pitanja, u Zagreb se s proljeća na ljeto 2025. godine, od 10. do 24. lipnja, napokon vratio Zgraf, Međunarodna izložba grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija s velikom i važnom tradicijom od 1975. do danas. Pokrenut u sklopu sadržaja Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), koja ga organizira i sada, na inicijativu članova njihove današnje Sekcije za grafički dizajn i vizualne komunikacije, Zgraf je ponajprije bio i ostao prostor za promišljanje, razvijanje, a zapravo i življenje humanističkih temelja svoga polja i struke. Ti su temelji, figurativno rečeno, iskopani i učvršćeni tijekom 20. stoljeća postupnim usvajanjem revolucionarnog iskustva povijesnih umjetničkih avangardi u masovnoj i popularnoj kulturi. Ona je znatni dio svog izraza pronašla u reklamnoj komunikaciji, komercijalnoj grafici, odnosno grafičkom oblikovanju i dizajnu vizualnih komunikacija, s plakatom kao zadugo krunskim medijem kakav se stvarao za budućnost i na čijoj se lokalnoj tradiciji, ali i posebnostima u međunarodnom kontekstu rani identitet Zgrafa uvelike temeljio.

U 21. stoljeću pak, proliferacijom vizualne komunikacije i kulture velikom većinom u sferu virtualne stvarnosti, one se, koliko god to na prvu konzervativno zvučalo, i od strane njihovih proizvođača – dizajnera, kao i svih ostalih uključenih u njih – naručitelja dizajna, izvođača te publike za koju se često misli da je veća nego što doista jest, znaju shvaćati previše pragmatično, s pretjeranim usmjerenjem na sve brojnije ekonomske, socijalne, a nerijetko i političke uvjete nastanka dizajnerskog projekta. Naravno, smisao i ljepota dizajna uvelike i jesu u tome što se on ne ostvaruje ni u kakvom društvenom vakuumu, koji unatoč svim aktualnim kritikama, teorijama i praksama nastavlja dominirati poljem suvremene umjetnosti; međutim, niti drugi ekstrem prevladavajuće utilitarnosti, koji posebno ima tendenciju gušiti vizualne komunikacije – nije dobar. Obnovljeni 13. Zgraf na više je protočnih gradskih punktova tijekom dva tjedna iznova dao okvir za doživljaj dizajna kao ponajprije intelektualne, sintetičke životne i radne aktivnosti, istaknuvši to kao nešto od čega ne treba bježati niti se bojati da je predmet zanimanja samo i jedino kulturne elite, ali ne i popularne te masovne kulture iz kojih grafički dizajn i vizualne komunikacije, realno, crpe svoju energiju i snagu. Dapače, misija dobro dizajnirane komunikacije unutar vizualne kulture i jest da potencijalno pruži priliku svima za čitanje svih slojeva značenja i tako transcendira svoje izvorište, no pritom ne treba podcjenjivati ni sebe niti svoje alate, a u krajnjoj liniji ni publiku koja je uvijek sposobna iščitati više nego što se također nerijetko misli. U početku ne bijaše samo riječ, nego i slika. I dalje su najbolje kad su zajedno.

Zgraf se do svojega šestog, ratnog izdanja iz 1991. održavao trijenalno, nakon čega postaje kvadrijenale i u tom ritmu ustraje do 12. izdanja iz 2017. godine, koje se sa središnjom izložbom u Laubi – kući za ljude i umjetnost održalo pet godina poslije Zgrafa 11. Za razliku od prijeratnoga, jugoslavenskog doba, kad je za grafički dizajn u užem smislu u zemlji bio doista jedina relevantna revijalna izložba i smotra, k tome još sa stvarnim, a ne samo deklarativnim internacionalnim dosegom, Zgraf se potkraj 90-ih i u 21. stoljeću našao u znatno izmijenjenom strukovnom i medijskom okružju. Najvažniju revijalnu ulogu za dizajn u cjelini postupno, ali sigurno počela je preuzimati bijenalna Izložba hrvatskog dizajna u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva, dok su u dinamičnom desetogodišnjem periodu od 2010. do 2020. studentsku i mlađu profesionalnu populaciju u edukativnim, eksperimentalnijim i istraživačkim aktivnostima dominantno okupljali mali, no zanimljivi i intenzivni festivali kao što su bili Dan D u Zagrebu (kasnije Plan D), (Grafički) Dizajner: Autor ili univerzalni vojnik u Beogradu, još uvijek postojeći Fluid – dizajn forum na Cetinju i drugi. U takvim je okolnostima Zgraf od 11. izdanja iz 2012. sudjelovao osmislivši vlastitu studentsku izložbu i edukativnu platformu EduZgraf, čiji je debi u Studentskom centru tada odigrao ravnopravnu emancipacijsku ulogu u sve čvršćem povezivanju studenata dizajna i mladih dizajnera iz svih zemalja regije, među kojima sam bio i sam. Recentni je Zgraf 13 jasno pokazao da je upravo EduZgraf i danas u temeljima njegove svijetle budućnosti.

Razmaku od čak osam godina između prošlog i novog Zgrafa „kumovala“ je, nesumnjivo, pandemija korona-virusa, koja je sve kulturne aktivnosti, osobito one naglašeno međunarodnog i kolektivnog karaktera, stavila na čekanje „do daljnjega“ ako se nisu mogle ili nisu htjele potpuno preseliti online; pa je i sljedeći Zgraf, koji je ULUPUH počeo organizirati u godini prije pandemije, bio odgođen kao i tolika druga događanja, a zatim su promjene u sastavu Izvršnog odbora i produkcije sve još pomakle. No produženo vrijeme bilo je iskorišteno na pravi način. Program Zgrafa 13 u usporedbi s njegovim recentnijim izdanjima nije, koncepcijski gledano, doživio nikakve veće promjene. Sastojao se, dakle, od EduZgrafa s radioničkim i predavačkim aktivnostima za studente pozvanih fakulteta iz Hrvatske, te njihove prateće izložbe i međunarodne izložbe studentskih plakata kao rezultata javnog poziva u Galeriji Arheološkog muzeja; zatim od središnje međunarodne izložbe u Francuskom paviljonu SC-a, podijeljene na cjeline Revija i Tema; kao i od samostalne izložbe 48 plakata za 2050. u Galeriji na katu KIC-a, autora Petera Bankova, dizajnera iz Minska s praškom adresom i člana internacionalnog žirija revijalne i tematske izložbe.

Taj dio programa zaokružila je izložba Balkan Iterum Marije Juze i Nikole Đureka, laureata Grand Prixa Zgrafa 12 za dizajn pisma Balkan Sans iz digitalne slovolivnice Typotheque, koja je bila postavljena u Galeriji SKD „Prosvjeta“ Srpskoga kulturnog centra, što je bio i više nego dobar izbor s obzirom na to da su dizajner Damir Bralić i studio Parabureau upotrijebili to pismo u sadašnjem dizajnu tjednika Novosti, u međuvremenu prepoznatljivom u cijeloj regiji. Zgraf riječi, predavanja članova međunarodnog žirija za sve zainteresirane na Sveučilištu Algebra Bernays, skupa s vodstvima središnjom izložbom za studente upotpunila su taj dio programa, a nagrađeni radovi bili su izloženi i u Makarskoj. Pa iako u razradi programa Zgrafa 13 nije bilo većih novosti, manifestacija je u produkciji napravila novi pomak u logičnom i sustavnom povezivanju svih dionica programa koje su profitirale od toga što su bile smještene na više reprezentativnih lokacija u užem i širem centru grada, što je osjetno dinamiziralo i diktiralo optimistični tempo cijele manifestacije, s Francuskim paviljonom kao centralnim prostorom kakav je za Zgraf 13 imao sinergijski učinak i simbolički označio otvorenost mogućnosti novog početka. Ovdje je jedina otegotna okolnost to što je lokacija održavanja predavanja ipak bila dislocirana od ostatka programa, pa iako je, ponavljamo, relativna disperziranost sadržaja bila dobrodošla na tragu doživljaja Zgrafa kroz raznolikost gradskih javnih prostora, u idućem izdanju bilo bi još bolje da se do svega može bez teškoća doći pješke.

Sinergijskim bi se mogao opisati i karakter javne komunikacije Zgrafa 13, pri čemu se jasno istaknuo vizualni identitet manifestacije koji je oblikovala Kuna zlatica, a izborom se boja, tipografije i njene organske, gotovo floralne dekonstrukcije itekako referirao na plakat inauguracijskog Zgrafa iz 1975. godine, s prepoznatljivim narančasto-ljubičastim cvijetom koji izranja iz apstraktno-geometrijske površine, čiji su dizajneri bili Alfred Pal i Petar Šalić. Simbolički povratak Zgrafove priče na „početne koordinate“ time je dobio osebujnu vidljivost i energiju, što je dizajner postava glavne izložbe Igor Presečan znao iskoristiti u zahtjevnom interijeru Francuskog paviljona, čija se arhitektura također doimala dodatno organskom zahvaljujući fleksibilnim elementima koji su udomili većinom dvodimenzionalne radove. O izboru radova odlučivala je selekcijska komisija u sastavu: Damir Bralić, Luka Borčić, Marija Juza, Robert Čanak i Borut Vild, dok je o nagradama i priznanjima odlučivao međunarodni žiri koji su činili Peter Bankov, Don Ryun Chang (Južna Koreja), Melike Taşcıoğlu (Turska), Lawrence Zeegen (Velika Britanija) i naša Izvorka Jurić. Njih je, naravno, pozvao Izvršni odbor Zgrafa 13, kojim je predsjedala Sanja Rocco (dok je uime ULUPUH-a kao organizatora cijelim procesom predsjedala Ivana Bakal), a činili su ga i Iva Babaja, Marko Baus, Antonio Dolić, Miranda Herceg, Branimir Kolarek, Slaven Kosanović i Igor Stanišljević. Vrijedi istaknuti i da su za iznimnu produkciju bili angažirani vanjski suradnici Lab 852.

Nagradu Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – HS AICA dodijelili su kolege Boris Greiner, Feđa Vukić i moja malenkost, a sam sam bio angažiran i na vođenju studenata središnjom izložbom te sam skupa s Greinerom imao i ulogu tzv. gosta teoretičara, što je na Zgrafu 13 prvi put činilo više ljudi. Bila je to još jedna dobra novost koja je uokvirila izraženi kolektivni karakter manifestacije. Naš zadatak bio je da na temelju raspisa Izvršnog odbora dodatno artikuliramo i uobličimo temu Zgrafa 13 – Zadovoljstvo svima, što je mene potaknulo na, ukratko, pokušaj politiziranja mogućnosti dostizanja zadovoljstva i sreće za sve koji sudjeluju u dizajniranju i fenomenu dizajna: same dizajnere, naručitelje, izvođače i korisnike. Pritom sam naglasak stavio na ideju održive i dugoročne vizualne komunikacije kakva u „samo“ dvije dimenzije, neovisno o tome je li statična ili se miče, ostvaruje li se u materijalnoj ili virtualnoj stvarnosti, za široke krugove korisnika može utjeloviti osjećanje kolektiviteta i ideju nade u utopiju, kako god je u sklopu dizajna i vizualne kulture razumijevali i definirali. Ne mogu reći da smo Nagradu HS AICA-e dodijelili isključivo na tom tragu, ali smo u projektu vizualnog identiteta 22. Doku Film Festa slovenskog Studija Kruh (Gregor Makovec, Gašper Uršič i Anže Jesenovec) prepoznali dizajn kakav u javnom prostoru grada iznova potvrđuje vrijednosti koje su bile potisnute ili u kontekstu vizualne komunikacije zanemarivane zbog reklamnih prioriteta medijskih kampanja.

Dizajneri su tim projektom izveli dovitljivu aproprijaciju vizualnog i verbalnog jezika uličnih parola – grafita, koje su sprejom ispisivali na plakatima Doku Film Festa već postavljenim u javnom prostoru i tako na crno-bijele skupove najosnovnijih informacija o manifestaciji (ime, mjesto i vrijeme trajanja itd.) dodali kontrastni, neukalupljeni značenjski sloj čije su fraze pak preuzete iz filmova na festivalu. Time je bila vrsno usložnjena uobičajena komunikacija takve vrste kulturnog sadržaja i probijen je „četvrti zid“ koju plakatnu kampanju, za bilo koju svrhu, najčešće svodi na gotov medijski proizvod. Zanimljivo, Grand Prix revijalne izložbe je također otišao u ruke Slovenaca, Anje Debello i Aljaža Vesela iz Studija AA za dizajn izdanja povodom impresivnih 30 godina izlaženja strip-časopisa Stripburger: Dirty Thirty, jedne od perjanica alternativnog i nenarativnog stripa u cijeloj Europi, ali i u svijetu. Imajući u vidu zamjetnu međunarodnu vidljivost Stripburgera, i ovo zasluženo priznanje koje je odabrao internacionalni žiri doprinosi kozmopolitskom karakteru Zgrafa 13, gdje je i jednu od triju jednakovrijednih drugih nagrada, Zgraf II, primio svjetski poznati britanski dizajner Neville Brody, koji je 80-ih dekonstruirao tipografiju i revolucionarizirao njeno shvaćanje i upotrebu.

Nagrada Zgraf I je, nasuprot tome, dodijeljena istaknutim hrvatskim dizajnericama mlađe generacije, Franki Tretinjak i Dini Milovčić iz studija NJI3, za smireni i sofisticirani dizajn ambalaže za destileriju pića Ruke, koji ograničenja te vrste usko specijaliziranog dizajna uspješno okreće u svoju korist. S obzirom na znatni internacionalizam i nagrađenih radova i naravno žirija, jasno je da je upravo ta komponenta, uza širinu medija vizualne komunikacije koji su se mogli vidjeti na izložbi (od plakata i publikacija do webova i aplikacija), ono na čemu treba nastaviti graditi suvremeni identitet Zgrafa posebno u kontekstu ostalih manifestacija u Zagrebu i Hrvatskoj, koje su svjesno (i opravdano) lokalnog i regionalnog karaktera. Stoga treba raditi na tome da se na osnovi prošlogodišnjeg izbora i izlagača i laureata uspostavi što čvršća mreža međunarodnih kontakata kako bi što više tih ljudi došlo na idući Zgraf te, vice versa, kako bi ugostili hrvatske dizajnere i druge ljude iz struke na manifestacijama u svojim zemljama i kulturama.

Naposljetku, važno je osvrnuti se na samo jedan od dvaju radova kojima je dodijeljena nagrada – posebno priznanje – iz tematskog dijela središnje izložbe Zadovoljstvo svima, a to je samoinicirana publikacija ili samizdat Igora Kuduza s neodoljivim naslovom m: tata, ja: ?, u kojoj je autor ukoričio i oblikovao isječke iz razgovora sa svojim malim sinom. On, kao i svako dijete, ima tisuću i jedno pitanje na koje tata nekad ima, a nekad nema odgovor, i nepredvidivost toga neprekidnog dijaloga ono je što je Kuduz pokušao utjeloviti na stranicama te beskrajno šarmantne knjige. Riječ je o vizualnoj komunikaciji nastaloj iz čiste potrebe za komuniciranjem samim po sebi i za vizualnim proširenjem prošle, oralne komunikacije koja, nenapisana i neispričana, teži uspomeni, sjećanju i postupnom zaboravu. Ta vrsta ljudskosti grafičkog dizajna, ta upotreba distinktivno dizajnerskih sredstava da se fiksira sam život ne baš uvijek ovisno o samom ishodu dizajna, koji usprkos tome uvijek ostaje i dizajn, upravo je ono što se moglo prepoznati u podtekstu čitavog Zgrafa 13. Neka ga svima!

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.