Teza da pluralizam različitih, mnogoznačnih prostora namijenjenih specifičnim umjetničkim oblicima i sadržaju pruža najbolje moguće rješenje, pokazuje se točnom i na primjeru Muzeja grada Zagreba. Jedna od najvećih odlika dizajna, čiji je autor Željko Kovačić, suptilna je kontekstualizacija u kojoj svaki formalni element ima precizno određenu ulogu. Imajući u vidu da su pitanja tipa kako aktivirati percepciju, održati koncentraciju i pobuditi osjećaje te stvoriti uvjerljivu sliku o temi pravila na kojima prolazi ili pada svaki muzejski postav, autor je postav koncipirao strukturalistički, oblikujući cjelinu kao sintetičku igru slojevima značenja čiji se ritam i mjerilo neprestano mijenja, poništavajući granice između stvarnog i imaginarnog. Suprotno modernističkom konceptu prema kojem je muzej apstraktni prostorni sklop, Kovačićev je pristup bliži kazališnoj inscenaciji u kojoj je za svakg posjetitelja predviđena aktivna uloga. Preklapanje sinkronije i dijakronije odvija se u kronološkom nizanju tematskih cjelina koje čine dinamiziranu kaleidoskopsku sliku Zagreba od njegovih prapovijesnih početaka do danas, s težištem na kulturološkoj dimenziji zbivanja. Značajan udio u dokumentacijskom segmentu ovoga izrazito antielitističkog, ili kako bi to rekao Željko Kovačić – postava namijenjenog posjetiteljima imaju multimedijske prezentacije pojedinih sadržaja tamo gdje to nije bilo moguće na drugi način. Upotreba boje također ima vlastitu semantičku ulogu koja ujedno ističe sadržaj, modificira prostor. No s obzirom na složenost utjecaja na percepciju i osjećaje njezin je udio možda mogao biti i veći. Na nultoj se razini priča o gradu odvija in situ, te je sam arhitektonski kompleks izložak za sebe koji također funkcionira kao odraz povijesti Zagreba, zajedno s mijenama stilova i razdoblja, od novootkrivenih arheoloških nalaza, srednjovjekovne kule Popova tornja, Zakmardijeve žitnice i samostanske zgrade izgrađene na starome gradskom bedemu u 17. stoljeću, s baroknom i klasicističkom dogradnjom te parlatorijem, Felbingerove škole….Načelo nedjeljivosti arhitekture od muzejskog postava očito je u prostornoj artikulaciji cjeline kao i svakoga pojedinog detalja, kakvi su, primjerice, vidljivi slojevi strukture zidova, paralelizam originalnih i novih podnih opločenja s uzorkom riblje kosti i zrnata, nejednoliko obojena žbuka. Svi oni bitno pridonose ugođaju, zajedno s otvaranjem vizura koje obogaćuju odnos starog i novog, unutrašnjeg i vanjskog prostora novim odlikama. Već na samom ulazu posjetitelj se na garderobi susreće s apstraktnim rasterom najrazličitijih vrsta furnira koji poput paravana dojmljivo asociraju zrcalni odraz nepregledne raznolikosti sadržaja koji ga očekuju u postavu. Varijacije na temu paravana kao cezure, koje ujedno odjeljuju i povezuju različite teme i prostore, pojavljuju se i u nekim drugim situacijama. Kontrast starog i novog najveći je u dijelu postava koji predstavlja najstarije arheološke nalaze, gdje posjetitelji pasarelama prolaze kroz postav s rekonstrukcijama ambijenata koji su svojevrsne ideogramske slike. Sličnu funkciju imaju i rasteri sivo obojenih konstrukcija s kamenim fragmentima medvedgradske tvrđave, kao i prostorni okvir za rekonstrukciju VInkovićeva oltara, koja je ujedno i evokacija sakralnog prostora, a omogućava sagledavanje izložaka novih, neuobičajenih vizura. Takve je vrste i prezentacija cehovske organizacije u obličju jedrenjaka iz čijeg se trupa „izvlače“ police sa slikovitim cehovskim škrinjicama, dok su jedra i jarboli šarene cehovske zastave i cimeri. Ugođaju happeninga pridonose i dosjetke, kakva je, primjerice, displej s imenima vještica koji vrlo uvjerljivo vizualizira tematsku cjelinu posvećenu običajima kažnjavanja i praznovjerja (nikad ne znate; možda među njima ugledate i neko poznato). Prožimanje arhitektonike i izložaka osobito je uspješno na primjeru prezentacije zagrebačke Ilice s uličnim pročeljima i izlozima Druckerova dućana te fotografske radionice glasovitoga zagrebačkog litografa Julija Huhna, gdje se kolažiranjem izloženih predmeta vrlo uvjerljivo simulira gradska scenarija najživlje donjogradske ulice.Zasebnu cjelinu čine trodimenzionalne intervencije koje se poput lajtmotiva povremeno pojavljuju u pojedinim tematskim cjelinama, od makete čiji pomični dijelovi zorno ilustriraju spajanje Gradeca i Kaptola, do prostorne instalacije urbanog procvata Zagreba na prijelomu 19. i 20. stoljeća, gdje podna obloga funkcionira kao matrica. Jasna Galjer za ČIP 9/12 1998.