PREDGOVOR: STANOVANJE NA VISINI

Više od pola stoljeća nas dijeli od vremena kada su se prve poslijeratne generacije arhitekata uključile u izgradnju ratom razorene i siromaštvom iscrpljene zemlje, pritisnute potrebom intenzivne industrijalizacije i priljevom stanovništva u gradska središta. Šest desetljeća čini nezanemariv vremenski jaz zaborava i nerazumijevanja. Naraštajima koji početkom 21. stoljeća počinju doživljavati prostor i proučavati urbani okoliš u kojem je potrebno i dalje graditi i živjeti, teško mogu biti posve jasni društveno-gospodarski i tehnološki uvjeti nastanka pojedinih dijelova grada poput Novog Zagreba s tzv. „plantažama nebodera“[i]. Važnost socio-ekonomskih uvjeta, kao i tehnološkog razvoja za oblikovne karakteristike u svakoj su etapi arhitektonske povijesti iznimno važni, a pogotovo su to bili na području kolektivnog stanovanja u razdoblju najveće agonije nedostatka stambenog prostora. Upravo su zato potrebna istraživanja i valoriziranja djela poput bogatog opusa Slavka Jelineka, arhitekta koji je svojim djelima dao golemi doprinos izgradnji i izgledu poslijeratnog Zagreba, kako stambenim četvrtima, tako i posebnim urbanim orijentirima poput jedne od najpoznatijih gradskih kuća, „Zagrepčanke“.

Danas posve drugačije gledamo na stambena naselja institucionalne ili kasne moderne, građena u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Kada nam prijatelji i poznanici iz novogradnji starih nepuno desetljeće sele u naselja poput Zapruđa, Sopota i kasnijih Dugava, više ne posjedujemo jednake argumente za kritiziranje stambene arhitekture druge polovice 20. stoljeća, kako su je napadali protagonisti postmoderne. Perspektiva prvog desetljeća 21. stoljeća uvelike je „ispravljena“ iskustvom devedesetih godina, tranzicijskog i privatizacijskoga kaosa koji je uništio mnoge četvrti poput Vrbika ili Trešnjevke. Tek smo tada postali svjesni više razine standarda i kulture stanovanja prethodnih desetljeća. Međutim, bez obzira na perspektive koje se mijenjaju s povećanjem povijesnoga odmaka, važno je podsjetiti na one nepromjenjive odrednice prethodnoga razdoblja koje su iznjedrile određeni pristup arhitekturi.

Prijenosni gen Zagrebačke škole arhitekture

Slavko Jelinek pripada onom naraštaju hrvatskih arhitekata, rođenom upravo u vrijeme pojave moderne, s prijenosnim genom njezine pozitivne socijalne energije u poslijeratni, optimistični polet pedesetih godina. Vjera u napredak i boljitak društva, ufanje u socijalno-iscjeliteljsku moć arhitekture, temeljeni na predratnim iskustvima i dosezima međuratnih projekata socijalnoga stanovanja, struja je koja Jelinekovu generaciju nosi u radne akcije izgradnje novoga doba i novoga društva. Pregledavajući Jelinekove idejne projekte u najranijim godinama rada početkom pedesetih, otkriva se jasna linija odgoja Zagrebačke škole arhitekture, odnosno presađivanja međuratnih načela moderne za što je posebno bio zaslužan tim njegovih profesora na Arhitektonskom fakultetu, arhitekata djelatnih u prijeratnom razdoblju poput Mladena Kauzlarića, Alfreda Albinija, Zvonimira Vrkljana, Zdenka Strižića i Josipa Seissla. Riječ je naime o naraštaju, koji se za vrijeme vladavine historijskih stilova izborio za modernu[ii], te na svojim leđima prenio golemo iskustvo stambene problematike iz međuratnog doba. Djelujući sukladno i gotovo istodobno s naprednim internacionalnim tendencijama moderne i skupinom arhitekata vezanim uz CIAM, hrvatski su graditelji uspjeli ostvariti sjajan opus (priznat djelomice i na međunarodnoj sceni), unatoč neprimjerenim tržišnim uvjetima i zakonskim propisima, te relativno nerazvijenoj operativi. Gradeći unutar postojećih urbanih cjelina, gradskih obodnih blokova i prema strogo određenim urbanističkim propozicijama, znalački su primjenjivali postulate moderne. Zahtjeve za primjerenim higijenskim uvjetima, zračnim i osunčanim prostorima, ekonomičnim i racionalnim pristupom stanovanju kao i razvojem urbane kulture, prilagođavali su zadanim zakonskim okvirima. Tu vještinu prilagodbe i primjene naprednih načela ili konkretnih konstruktivnih i prostornih elemenata, očito su uspjeli prenijeti na svoje studente, jer se to umijeće skriva i u projektima stambenih naselja koje gradi Jelinekov naraštaj.

Korijene poratnog pristupa stambenoj arhitekturi treba dakle tražiti u svjetonazoru prijeratnih dostignuća hrvatskih arhitekata. U jedinom nacionalnom „brevijaru“ moderne arhitekture, pišući o problemima realizacije njezinih naprednih načela, Stjepan Planić upozorava na neprimjerene propise izgradnje ugrađenih kuća, prema kojima se sobe trebaju nanizati uz ulicu, a pomoćne prostorije prema dvorištima (tako da stambeni prostori „dobivaju zrak i svijetlo s uskih i mračnih ulica“, dok se u radnim sobama ne može raditi zbog buke prometa). Kao primjer „zaobilaženja“ tih propisa navodi najamne kuće u Martićevoj i Vlaškoj ulici Drage Iblera, te ugrađenu obiteljsku kuću u Jurjevskoj ulici koju je sam izgradio. Tamo je naime, sve prostorije za dnevni boravak, rad i odmor orijentirao prema šumi, a „nus-prostorije“ u kojima se čovjek kraće zadržava, prema uskoj prometnoj ulici. Planić tom prilikom ispisuje geslo kojega će se držati generacije budućih arhitekata: „Mi znamo, da treba prostore u kući orijentirati obzirom na sunce i okolišnu prirodu. … Terase uz stanove, ravni krovovi, te na njima vrtovi i sunčališta nisu formalizam, nisu radi forme, …to je potreba novoga života“[iii].

Važan dio prosvjetiteljske misije moderne bili su projekti i javne akcije grupe Zemlja koja lansira ljevičarsku, socijalno senzibilnu arhitektonsku politiku, daleko preko granica ratnih razaranja[iv]. Sa „zemljašima“ surađuju članovi Radne grupe Zagreb: Josip Pičman, Josip Seissel, Ernest Weissmann i Vlado Antolić, pogotovo na pripremi materijala za komparativnu (sociološku, političku i ekonomsku) analizu postojećeg urbanog tkiva Zagreba za 4. CIAM koji se održao u Ateni s temom „Funkcionalni grad“. Rezultati istraživanja, koji su zajedno s općim urbanističkim načelima CIAM-a odjeknuli u koncepciji i strukturi naselja što ih upravo tada, tridesetih godina kreiraju Strižić, Zemljak i Antolić, snažnije će se odraziti na poslijeratne urbanističke koncepcije s proizvodnjom tisuća stanova. Proučavajući socijalno stanovanje u međuratnom razdoblju, Darja Radović Mahečić detektira istodoban internacionalni trend stvaranja „stanova za životni minimum“, odnosno socijalnu politiku rješavanja stambene krize[v]. Analizirajući i interpretirajući primjere radničkih i činovničkih naselja, među kojima izdvaja Antolićevo Cvjetno naselje[vi], Radović Mahečić iznosi i podatke o najpovoljnijem standardu u dotadašnjoj izgradnji grada, odnosno prosječnoj veličini stana od 47,5 m2ili „1,6 sobu na koju prosječno dolaze dvije osobe“, što znači da je Zagreb uoči Drugog svjetskog rata bio „grad relativno malih stanova“ (čak 85 %)[vii].

Uz konkretne primjere socijalnog stanovanja međuratnoga Zagreba i projekte objavljene u Planićevoj knjizi, generacija Slavka Jelineka učila je i iz predavanja objavljenih u dvjema knjigama Arhitektonsko projektiranje, od kojih je druga bila posvećena upravo Stanovanju[viii]. Ta su izdanja zapravo dio jedne od čvršćih spona međuratne i poslijeratne stambene arhitekture, odnosno bogate praktične i obrazovne djelatnosti Zdenka Strižića, autora i danas atraktivnog naselja Prve hrvatske štedionice na Trešnjevci te profesora na zagrebačkom Tehničkom fakultetu. Apelirajući poput Planića na promjenu neprimjerenih zakonskih propisa, Strižić također vjeruje kako bi se poštivanjem temeljnih pravila moderne arhitekture moglo riješiti niz problema stanovanja i izgradnje stambenih naselja. Analizirajući Jelinekove projekte stambenih blokova, kao i prvih tornjeva, prepoznaje se jasna linija uvažavanja CIAM-ovskih načela koja Strižić prenosi u svojoj knjizi. Razumijevanje stana kao stambene površine koja osim zatvorenih ima i otvoreni prostor (terasu ili lođu), s najmanje jednom od glavnih prostorija orijentiranom prema jugu[ix], očitava se na Jelinekovim nacrtima, odnosno gdje god je bilo moguće primijeniti opća higijenska pravila i zadovoljiti potrebe suvremenog stanovanja[x]. Naglasak je dakako na mogućnostima, jer u Jelinekovim tehničkim opisima ili tekstovima u stručnim časopisima poput Čovjeka i prostora nerijetko nailazimo na primjedbe pune nezadovoljstva zbog nepovoljnih okolnosti gradnje, uvjetovanih najčešće urbanističkim propisima i neprimjerenim lokacijskim okolnostima. Jelinek naime, pokušava slijediti učenje svojeg profesora te oblikovati što bolji humaniji prostor prilagođen načinu života čovjeka novoga doba, pružajući mu što veću udobnost i kontakt s prirodom, uz obavezni komadić sunca i neba. Racionalni pristup uz prevagu značaja glavnih stambenih prostorija nad pratećim, te njihovo grupiranje prema namjeni (stambenoj, spavaćoj i gospodarskoj, te prema insolaciji, vidiku, vezi s okolinom, kao i mirovanju ili kretanju u prostoru), dvije su temeljne značajke koje će Jelinekove tlocrte iz svih faza njegova opusa činiti prepoznatljivima. Osim toga, niti jednom Jelinekovom stanu kojeg je projektirao i izradio ne nedostaje „otvoreni prostor“, kako savjetuje Strižić, upozoravajući da se ekonomska računica i težnja za što jeftinijim stanom ne smije odraziti na bilo koju od biološku potreba nove radničke klase[xi], pa čak ni u visokim zgradama.

„Moj stan“ u samoupravnom socijalizmu

Stambena problematika poslijeratnog Zagreba sjajno je prikazana „ich-formom“,

ispisivanjem dnevnika jedne djevojčice u kratkom filmu „Moj stan“ Zvonimira Berkovića iz 1962. godine. Taj satirični dokumentarac, nagrađen u Cannesu, s nizom duhovitih scena iz života jedne zagrebačke obitelji početkom šezdesetih godina, prati njihovu selidbu iz centra grada u novo naselje na periferiji, odnosno iz jednog „nepovoljnog“ sustava kolektivnog stanovanja u drugi, mali stančić unutar stambenog bloka sa središnjim hodnikom.

Desetljeće koje dijeli tu Berkovićevu selidbu od završetka rata te prve faze obnove i izgradnje zemlje, jedno je od najburnijih i najsloženijih razdoblja novije hrvatske povijesti, povijesti umjetnosti i arhitekture, za čije razumijevanje ponajprije treba istaknuti čvrstu, „lijevu“ liniju koja povezuje socijalnu osviještenost prijeratnog naraštaja i ideologiju novoga društva, odnosno vladajuće Komunističke partije. Radikalno promijenjeni političko-ekonomski odnosi nakon ratnog prekida zapravo pogoduju arhitektima koji su se školovali prema načelima moderne. No na građevinarstvo, pa tako i arhitekturu, prvenstveno utječe prijelomna gospodarska transformacija: ukidanje privatnog, te inauguracija društvenoga vlasništva, a zatim i izmjena strukture stanovništva[xii]. Orijentaciju u obnovi i proizvodnji diktira država koja od 1945. do 1950. godine nameće sustav „centralističkog planiranja i direktivnog odlučivanja“. No nakon rezolucije Informbiroa 1948., postupno se počinje razvijati model radničkog samoupravljanja u smjeru decentralizacije, odnosno lokalnog samoupravljanja sredinom pedesetih. U službenim se glasilima ne priznaje pomoć SAD-a[xiii], no jugoslavenski petogodišnji plan i privredni zalet temelji se zapravo na kreditima i gospodarskoj pomoći sa Zapada. Zemlja je pretvorena u gradilište, s čestim „dobrovoljnim“ radnim akcijama. Poslijeratna građevinska djelatnost uvjetovana je općenito nepovoljnom gospodarskom situacijom temeljenoj ponajprije na siromašnoj prijeratnoj ekonomskoj infrastrukturi a zatim i ratnim razaranjima. Neimaština i nedostatak alata i strojeva, građevnoga materijala i stručnih građevinara, jedna je od glavnih karakteristika prve faze obnove. Druga važna značajka graditeljstva toga doba je identifikacija novog društva s modernom arhitekturom[xiv], što je s jedne strane uvjetovano utjecajem spomenutih primjera socijalno senzibilizirane prijeratne prakse, odnosno njezinih traženja ekonomičnih, racionaliziranih i funkcionalnih proizvoda. Ne treba zanemariti ni drugi razlog, odnosno radikalni odmak od socrealističkih tendencija Sovjetskog Saveza i kontriranje dotadašnjem ideološkom „velikom bratu“ prozapadnom orijentacijom, osnaženom pogotovo na području kulture. Hrvatska poslijeratna arhitektonska praksa razvija se paralelno s teorijskim diskursom, ispisivanom sporadično na stranicama stručnog časopisaArhitektura. Najutjecajnija je glasovita ideja poopćenog funkcionalizmaAndrije Mohorovičića[xv]. Pomirujući prijeratne postulate funkcionalizma s poslijeratnom ideologijom i političkim sustavom socijalističke države, Mohorovičićeva je teza arhitektima značila koliko i pet godina kasniji glasoviti Krležin govor na Kongresu književnika u Ljubljani, tako da u njihovim funkcionalističkim nacrtima možemo pratiti snažnu humanističku sastavnicu.

Razdoblje pedesetih godina obilježeno je imperativima sveopće štednje, ekonomičnosti i racionalnosti, recidivima općeg siromaštva poslijeratne obnove, što se odrazilo prvenstveno na masovnu izgradnju stambenih objekata. Arhitekti su se redovito morali natjecati kako bi u što manije površine „ugurali“ sve funkcije potrebne za život, što donekle priziva u sjećanje međuratni termin egsistenzminimuma, koji se tako prevodi u poslijeratno rješavanje gorućeg stambenog pitanja radničke klase. O važnosti stambene problematike u tom razdoblju svjedoči i niz osvrta, komentara, analiza, anketa i statističkih podatka, objavljivanih uglavnom pod naslovom „O stambenom problemu“ u novom stručnom časopisuČovjek i prostor[xvi] sredinom pedesetih godina. „Jedna trećina Zagrepčana živi bez stana: u podstanarstvu, sustanarstvu, u nehigijenskim prostorima kao što su barake, tavani, itd.“ piše već u prvom, nepotpisanom tekstu „Pravo na stan“, iz kojeg se naziru tek elementarne poteškoće stanogradnje. Pred kraj prve polovice petoga desetljeća, dok je država još uvijek bila jedini investitor koji ne stiže izgraditi dovoljan broj stanova i kada se već očituje porast prosječnog standarda u masovnoj stambenoj izgradnji, bilježi se paradoks kako je tehnološki napredak na gotovo svim industrijskim područjima uvjetovao smanjenje cijena robe i usluga osim u građevinarstvu. Skupoća komunalnih usluga bila je glavni razlog, no problem se nije mogao riješiti drugačije nego pojeftinjenjem i unapređenjem građevinske usluge te dizanjem cijena najamnina. Posebnim se člankom u ČIP-u analizira struktura stanovništva Zagreba u kojem je 2/3 do ¾ stanovnika doseljeno, te postojeći i novoizgrađeni stanovi i zgrade[xvii]. Prema statističkim podacima, autori tekstova bave se i predviđanjima potrebnoga stambenoga fonda, izračunavanjem potrebnih sredstava te prijedlozima za rješavanjem krize[xviii]. U svakom je slučaj zadatak arhitekta bio potpuno jasan: „u granicama raspoloživih sredstava stvoriti članovima društva najbolje uvjete stanovanja“, što znači graditi „što brže i što jeftinije, s najmanje utroška materijala, radne snage i financijskih sredstava“[xix].

Podatke objavljivane u stručnim časopisima treba upotpuniti pratećom dokumentacijom prvih narudžbi s kojima Slavko Jelinek počinje svoju karijeru. Sudeći po investitoru prvih projekata (ugrađeni blokovi u Vrbanićevoj i Trpimirovoj ulici, te kasniji samostojeći blok u Zorkovačkoj), u poslijeratnom je Zagrebu prioritet bila vojska. Za „Petu vojnu oblast“ grade se naime stanovi u centru grada, odnosno njegovu istočnom dijelu, te u novom središtu koji nastaje duž Vukovarske ulice. Svoje „pravo na stan“ radnička je klasa ostvarivala druga po redu. Radnicima – samoupravljačima stambeno se pitanje rješavalo uglavnom u naseljima na periferiji. Jelinekov blok u Trpimirovoj ulici namijenjen vojnim časnicima, s precizno zadanim elementima površine, opreme i zajedničkih sadržaja te hortikulturnog uređenja okoliša, što su arhitekti morali poštivati kako bi kreirali viši standard stanovanja društvene elite toga doba. Onim pojedincima koji nisu dolazili iz nekog urbanog središta, ti su komforni stanovi bili prvi susret s vlastitim napretkom u egzistencijalnom, društvenom i uvjetno rečeno kulturološkom smislu, odnosno prva lekcija iz moderne kulture življenja. Ideja jednakosti, uz bratstvo i jedinstvo utkana u socijalističku dogmu, isticana u svim propagandnim materijalima bivše države, očito nije bila primijenjena na sve slojeve društva ni istodobno, a ni podjednako (pogotovo za manji broj posebno privilegiranih visokih vojnih dužnosnika koji su zaposjedali vile na obroncima Medvednice). No zato je radništvo, dakako postupnim ritmom izgradnje i širenja grada preko obale Save, pronalazilo svoj djelić jednakosti u modernoj arhitekturi koja je svima osiguravala vlastiti djelić neba i sunca u više ili manje udobnim, prozračnim i površinom primjerenim stanovima.

Stanovi za tržište: za 14 dana pod krovom!

Prema rasporedu moći u investicijskim pothvatima, možemo nadalje pratiti prijelaz iz centraliziranog (vojnog) društva u sustav stambenih zadruga, odnosno zadružnog prikupljanja sredstava za rješavanje stambenog problema. Jelinekove kuće u Tratinskoj, Savskoj i Ozaljskoj ulici, te Hotel za samce u Ivanićgradskoj, financira Gradski fond za stambenu izgradnju. Ta je gradska ustanova utemeljena 1957. godine, kao financijska infrastruktura izgradnje i proširenja grada, prema ideji legendarnog gradonačelnika Većeslava Holjevca koji je „Zagreb prenio preko Save“, i iskoristio sustav samoupravnog socijalizma kako bi „sam grad uspješno transformirao u samoupravljačko poduzeće“[xx].

Daljnja decentralizacija, i svojevrsna liberalizacija tržišta, službeno potaknuta ustavnom ekonomskom reformom 1963.[xxi], na Jelinekovim nacrtima može se pratiti pojavom nove vrste investicijskih subjekata, ujedno i izvođača radovakoji je svojim proizvodima konkurirao naslobodnom tržištu stanova. Uspostavljanje tržišnih pravila u sustavu samoupravnoga socijalizma, značilo je organizirati učinkovitu i brzu projektantsku infrastrukturu, za što je Slavko Jelinek imao poseban talent i menadžerski duh. Od 1960. godine kada se zapošljava u „Projektnom birou Karlovac“ (kojemu ubrzo mijenja naziv u AGI-46: Arhitektonsko-građevinski-instalaterski projektni biro), pa sve do umirovljenja 1985. godine, radio je kao glavni projektant, te direktor. Na čelo tog ureda došao je upravo u trenutku golemog zamaha izgradnje „stanova za tržište“ kako se reklamiraju u propagandnom materijalu „Industogradnje“, investitora i izvođača s kojim od prve realizacije nebodera u naselju Trnsko surađuju na nizu stambenih zgrada. Timski rad projektanata, racionalno organiziran po segmentima „proizvodnje“, te povremeno udruživanje sa stručnim timom građevinskoga poduzeća, jedan je od najvažnijih Jelinekovih doprinosa na području arhitektonske prakse. Posebnim timskim pristupom organizaciji, metodologiji i tehnologiji projektiranja, kakve su u to vrijeme imale samo međunarodne projektantske korporacije, gotovo da je anticipirao suvremene, računalne tehnologije. Zavidan broj realizacija (29 nebodera, 26 zgrada i dva veća stambena niza u Karlovcu i u Staglišću, zatim 2 škole, 2 sportske dvorane, više od desetak interijera) i mnoštvo natječajnih projekata, odnosno hiperprodukcija po kojoj je u razdoblju šezdesetih i sedamdesetih AGI-46 bio poznat, bila je moguća jedino zahvaljujući Jelinekovoj nepresušnoj projektantskoj i organizatorskoj energiji, s kojom je uspješno pratio utrku sa standardizacijom gradnje i industrijalizacijom stambene proizvodnje. U duhu onodobnih imperativa, može se reći kako je Jelinek sa svojim kolegama iz AGI-ja, te „Industrogradnjom“ kao investitorom-izvođačem, dostigao ideal samoupravljačke socijalističke zajednice, dokazavši udarničke sposobnosti brzog, ekonomičnog i racionalnog rješavanja stambene problematike.

„Jedan kat za jedan dan“, ili „Za 14 dana pod krovom“, krilatice su koje nedvosmisleno označavaju taj cilj, a Slavka Jelineka mogle su samo ohrabriti da se na pragu sedamdesetih godina 20. stoljeća, upusti u avanturu još žešćeg ubrzanja građevne proizvodnje, odnosno prevođenja nove tehnologije klizanja s područja industrijske, u konstrukciju stambene arhitekture (ponovno u koordinaciji sa stručnjacima „Industrogradnje“). Arhitektov je doprinos nesporan, jer se prije njegova „prevoditeljskog obrata“ tehnologija kliznih oplata koristila samo za izgradnju zatvorenih volumena (poput silosa), što znači da je bila neprimjerena stambenim građevinama. No mehanizacija i automatizacija, odnosno primjena nove tehnologije nije osiguravala potpuno zadovoljenje zahtjeva investitora za brzom izgradnjom racionalnih i ekonomski isplativih stanova za tržište. Na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, u doba projektiranja i realizacije nagrađenog stambenog kompleksa u Veslačkoj ulici, arhitekti se suočavaju s iznimno nepovoljnom klimom na području stanogradnje, koja je sve više onemogućavala kreativni pristup i degradirala projektantski rad. Upozorivši na „nezdrave konfliktne odnose oprečnih interesa u procesu krojenja i prodavanja gradskog zemljišta te proizvodnje stambene robe za tržište“, Jelinek u časopisu Čovjek i prostor otvoreno progovara o razdoblju vladavine „tržišta stambene robe“, te o strahu od gubitka narudžbi i stresu projektanata koji su prisiljeni svu svoju inventivnost koristiti za „ugradbu kalkulativnih egzaktno specificiranih elemenata poslovnih planova“ u okvir strogih urbanističkih odredbi. Imperativ „financijskog uspjeha poslovnog pothvata, kako prodaje zemljišta, tako i proizvodnje prostora za tržište“, bilo je dodatno breme odgovornosti nametnuto novim ekonomskim uvjetima i promijenjenim pravilima igre na tržištu.

Dva desetljeća kasnije, u istom političkom sustavu samoupravnoga socijalizma radikalno se izmijenio gospodarski kontekst stanogradnje. Od humanističkog pristupa s početka pedesetih godina i planiranja zajedničkih sadržaja poput odlagališta za dječja kolica i bicikle, sobica za kućne savjete ili dječje vrtiće u prizemlju, do posljednjih važnijih stambenih projekata početkom sedamdesetih, Jelinek sa svojim kolegama postupno prelazi put od socijalno osjetljivih do tržišno isplativih projekata. Upravo je zato u stanju precizno detektirati novi socio-ekonomski kontekst u kojem je prisiljena djelovati struka: „Dramatski ukliješteni i konfrontirani beskompromisnoj situaciji, autori su morali iz nje izvući neokljaštrenuarhitekturu minimalnih kompromisa“[xxii].

Urbani okviri: od središta grada do Novog Zagreba

Urbanističko rješavanje križaljke stambenoga pitanja, podrazumijevalo je prvenstveno različite oblike kolektivnog stanovanja. Načela međuratne arhitekture i urbanizma, na tom su području također kompatibilna novim, izmijenjenim vlasničkim odnosima, odnosno socijalističkom sustavu društvenog vlasništva. To je jedan od važnijih razloga zbog čega poslijeratne primjere ne možemo uspoređivati s ugrađenom najamnom stambenom zgradom. Ekonomičnost kolektivnog stambenog oblika, ponajprije zbog zapremanje manjeg prostora, povoljnijih termičkih karakteristika i jeftinijih komunalnih usluga, gotovo je potpuno udaljila individualnu gradnju s projektantskih stolova u poslijeratnom razdoblju.

Svoje prve kuće, ugrađene višekatnice, Jelinek realizira u današnjem gradskom središtu, na slobodnim parcelama unutar tipičnih donjogradskih blokova. Najvrednije djelo, kojim nastavlja liniju istraživanja i tipološke inovacije međuratnih interpolacija u zadatu strukturu 19. stoljeća[xxiii], svakako je zgrada u Trpimirovoj ulici koju razlaže u tri meandrirajuća dijela, kako bi oslobodio uličnu frontu i stvorio kvalitetan odnos širine ulice i visokih stambenih zgrada. Tom je zanimljivom minimalističkom intervencijom odstupio od klasične zatvorene, devetnaestostoljetne forme, a blok je predvidio rastvoriti prohodnim prizemljem, odnosno postavljanjem kuće na stupove prema CIAM-ovim načelima očuvanja i ozelenjivanja javnih površina, kako bi omogućio neposredni kontakt manjeg parka ispred zgrade i većeg u dvorištu. Iz današnje perspektive iskorištavanja parcela do krajnjih granica, briga o javnim prostorima, zelenim urbanim cezurama, te istodobno osiguranje privatnosti prolistalim krošnjama, čak i u tako malim omjerima, daje prošlosti potpuno opravdanu notu nostalgije. Osim arhitektima, za poslijeratne urbanističke intervencije zasluge treba pripisati i urbanistima, s obzirom da je riječ o dijelu općeg plana Urbanističkog zavoda za širi gradski potez između Draškovićeve i Domagojeve, te Solovljeve i Branimirove ulice. Prema istim spomenutim internacionalnim postulatima, urbanisti su namjeravali postići harmoničnu cjelinu nižih i viših objekata, razviti dinamiku njihovih međusobnih odnosa, uskladiti isticanja i odstupanja unutar zadanih blokova kako bi osigurali potrebne „zelene površine“, odnosno temeljne odrednice modernog urbanizma.

Ostale ugrađene višekatnice koje Jelinek kasnije gradi uglavnom na području Trešnjevke (od Tratinske, Savske, Nehajske i Ozaljske ulice, do Nove ceste) redom su projektirane prema strogim regulacijskim uvjetima. Prizemlja su im uglavnom prohodna, no ne zbog humanističkih tendencija za oblikovanjem zelenih oaza, već radi postojećih ili predviđenih poslovnih sadržaja u dvorištima. Jelinek sporadično, čak i u formi šturih tehničkih opisa, iznosi svoj otpor prema ponekad paradoksalnim zahtjevima koje urbanisti postavljaju arhitektima. Znakovito je primjerice bilo njegovo nezadovoljstvo zbog strogo definiranog plošnog rješavanja pročelja na kući u Savskoj ulici. Ne slaže se dakako s urbanistima da to zaslužuje zgrada na istaknutoj poziciji prilaza s nekadašnjeg autoputa, koja je po njegovu opravdanom mišljenju, iziskivala veću pozornost pri razradi fasade. Za razliku od ostalog Jelinekova opusa „trešnjevačkih interpolacija“, zgrada u Zorkovačkoj bila je jedina iznimka samostojeće višekatnice, postavljena i do danas sačuvana u pravilnom urbanističkom omjeru „praznog prostora“ i primjerenom njezinom volumenu.

Ništa manje rigorozna nisu bila urbanistička pravila za nove gradske predjele, bivša poljoprivredna zemljišta, premda se pristup gradnji posve razlikovao od onog unutar postojećeg gradskog tkiva. Koordinaciju je vodila Direkcija za izgradnju južnih predjela Zagreba čija se odobrenja nalaze na projektno-tehničkoj dokumentaciji Trnskoga, Sopota i Zapruđa, te je između 1962. i 1965. godine određivala urbanističke postavke novih naselja, odnosno prvoga vala izgradnje Novoga Zagreba. Lokacije, raspored objekata unutar pojedinih parcela, njihovi međuodnosi kao i detaljne upute za količinu i raspored sadržaja i stanova, te izgled pročelja, određivali su se prema detaljnom urbanističkom planu Novoga Zagreba kojega 1959. godine u novoosnovanom gradskom Urbanističkom zavodu rade Zdenko Kolacio, Mirko Maretić i Josip Uhlik. Proučavajući i analizirajući njihov plan, treba odbaciti kritiku izgradnje Novog Zagreba kao „dormitorija“, jer su planirali sve potrebne opskrbne, obrazovne, zdravstvene, prometne, rekreativne i društvene servise. Problem je očito nastao u ekonomskoj podlozi, koja nije mogla slijediti izgradnju stambenih objekata. Nisu se naime predvidjeli izmijenjeni tržišni uvjeti, koji nisu stimulirali investitore-izvođače da zajedno s gradom financiraju ili sufinanciraju javne sadržaje.

Novozagrebačka naselja svakako zaslužuju posebnu studiju, pogotovo što se u nekim njihovim dijelovima mogu naći posve originalna urbanistička rješenja kojima se razlikuju od jednoličnih ortogonalnih mreža vodoravno položenih volumena i na njih okomito pozicioniranih visokih vertikala tornjeva, odnosno viših i nižih stambenih blokova. No u svjetlu individualnih arhitektonskih opusa, dovoljno je istaknuti inventivne postave građevina u odnosu na okoliš, popratne komunalne sadržaje i na rijeku Savu. Šest Jelinekovih nebodera u naselju Trnsko izdvojeni su primjerice od stambenoga dijela naselja[xxiv], te dijagonalno zarotirani u osi u odnosu na ostale građevine (kako bi postigli što više prirodnoga osvjetljenja u dnevnim boravcima), postavljeni u obliku slova J. Jelinek će se kasnije požaliti kako su„urbanistički normativi horizontalno i vertikalno rigorozno definirali dimenzije stambenih volumena na četverokatne i osmerokatne nizove, te dvanaesterokatne ili šesnaesterokatne nebodere“, te kako je „u tim ograničenim uvjetima za oblikovanje projektantu ostavljena samo igrana pročeljima“. No upravo su njegovi neboderi do danas ostali identifikacijska oznaka cijeloga naselja. Slično su postavljeni i tornjevi u Zapruđu, samo što oni igraju važnu ulogu u široj urbanoj perspektivi, pogotovo kada se na njihovu gotovo bukoličku lokaciju uz zelenilo i vodu gleda sa suprotne obale Save.

Dok se koncepcijska podloga tornjeva u Trnskom i Zapruđu mogu prepoznavati u duhu urbanističkih tendencija međuratnoga razdoblja, naselja u Sopotu i Daničićevoj ulici na Trešnjevci, nose i značajke poslijeratnog urbanizma, izraženih ponajprije u radovima grupe Team X. Premda se i dalje poštuje isti sustav meandrirano postavljenih samostojećih, viših ili nižih horizontalnih i vertikalnih volumena, nove se ideje prepoznaju u strukturi svojevrsnih obrazaca, clustera. Promjene se zatim očituju i u predviđanju postupnoga rasta i razvoja naselja (vrtići su naznačeni kao građevine-prostirke), te u „decentriranju“ središta naselja uz njegov rub, odnosno glavnu komunikaciju s gradom. Znakovita je pri tom i vijugava dijagonalna interna cesta koja naselje dijeli na pola, oko koje autor urbanističkoga plana Josip Uhlik ne zgušnjava, već postupno prorjeđuje gustoću sadržaja (najbliži su joj trebali biti obrazovni servisi).

Premda je nerealizirano, ovdje treba spomenuti i svojevrsno naselje u Daničićevoj ulici na Trešnjevci, čije je planove Jelinek izradio sa svojim suradnicima na temelju urbanističkog rješenja Zavoda za urbanizam općine Trešnjevka. Riječ je o potezu uz Trg sportova (od Magazinske ceste na sjeveru, do Samoborske pruge, od Nove ceste na istoku do Elektrane na zapadu), gdje se uz realizirani devetnaesterokatni hotel, planiralo izgraditi još četiri šesnaesterokatna nebodera. Vertikalni akcenti unutar postojeće gradske strukture nisu bili toliko iznenađenje, koliko golemi i do tada neviđeni potez aneksa 700 m duljine, te visine prizemlja s međukatom, kojim bi se povezalo tih pet tornjeva. Dva nebodera s obje strane Nove ceste sa svojim ostakljenim prizemljem i mezaninom u kojima su bili predviđeni poslovni sadržaji, još i danas svjedoče o mogućnosti realizacije humanijih načela povezivanja različitih sadržaja kakve je propagirao Team X, za razliku od odvajanja funkcija stanovanja, rada, prometa i rekreacije iz prethodnoga razdoblja (ili kakvome svjedočimo u naše vrijeme s opskrbnim centrima na najudaljenijoj gradskoj periferiji). Ideja stvaranja „susjedstva“i novog „međuljudskoga zajedništva“ ponajprije u novim pješačkim zonama grada[xxv], u trešnjevačkom se slučaju trebala odraziti na oblikovanje novog središta s mnoštvom poslovno-trgovačkih, ugostiteljskih i zabavnih sadržaja (od mliječnoga restorana do kabareta). To je zapravo bila nova vrsta susjedstva, s mnoštvom javnih sadržaja dostupnih stanarima nebodera čemu su težili urbanisti i arhitekti šezdesetih godina. No ta je ideja bila i ostala utopija, jer su susjedstva naše stvarnosti, što opstaju i nadžive sve sustave, zapravo nizovi kafića i birtija.

Arhitektura vertikale i urbanih orijentira

Kada je početkom dvadesetih godina 20. stoljeća, Le Corbusier predložio svoj „Plan Voisin“ za rekonstrukciju Pariza, nije se moglo predvidjeti kako će se sjeme motiva tornjeva unutar rastera horizontalnih blokova te okruženih velikim zelenim površinama, u slijedećem razdoblju razasuti po cijelome svijetu. U visokoj je građevini povećana gustoća naseljenosti što posebno raduje investitore (svejedno potječu li iz kapitalizma ili socijalizma), čime se oslobađaju velike površine terena u korist javnog zelenila. Poput nekih drugih Le Corbusierovih ideja i ta je u međuvremenu pretvorena u dogmu koju su slijedili epigoni bez imalo kritičkog promišljanja, tako da je postmoderna s razlogom znala kritizirati unificirana ortogonalna naselja horizontalnih i vertikalnih blokova, izgrađena u snažnim naletima širenja gradova preko rubova periferije. Zahvaljujući upravo takvim kritikama u međuvremenu smo zaboravili socijalna i humanistička načela koja su „narodu iz tmine podruma i tavana“ osiguravala pravo na jednaku količinu sunca. Nije nimalo zanemariv taj socijalni aspekt izgradnje zdravih osunčanih i prozračnih prostora za novu radničku klasu, budući da se moderna arhitektura rađa u razdoblju koje je vjerovalo u zdravstvenu i higijensku dobrobit sunčanih zraka. Sunčanje na terasama uvrštavalo se u obavezni program izgradnje novih kuća, tako da u Jelinekovim nacrtima čitamo o spremištima za ležaljke i tuš kabine na terasama najviših zagrebačkih nebodera. Informacije o ozonskim rupama te štetnosti ultraljubičastih i infracrvenih zraka postat će poznate kasnije, tako da se tek kod izgradnje „Zagrepčanke“ biraju stakla za zaštitu od „nepovoljnog sunčanja“.

Prvim poslijeratnim naraštajima arhitekata i urbanista kojima je uzor Le Corbusier, a Zdenko Strižić profesor na fakultetu, arhitektura vertikale apsolutno je idealni urbani oblik. U nedostatku moćnih kapitalističkih korporativnih tvrtki koje se kroz babilonske težnje sa svojim uredima žele približiti nebesima, u socijalističkome se sustavu nebo doticalo uglavnom u slučaju rješavanja stambenoga pitanja[xxvi]. „Stambeni toranj doskora susrećemo sve češće“, vizionarski piše Strižić početkom pedesetih godina najavljujući tako primjenu CIAM-ovskih načela. Predviđajući drugačiji izgled budućih naselja, daje ne samo urbanističko opravdanje, nego i hvali kombinaciju niskih kuća i visokih tornjeva, odnosno dobro odvagnutu igru masama kojom se stvara harmoničan gradski prostor[xxvii]. Visoke stambene zgrade kao akcenti u veduti Zagreba, početkom tridesetih godina 20. stoljeća počinju osvajati ponajprije uglovnice donjogradskih blokova s djelima Slavka Löwya (u Gundulićevoj ulici) i Stjepana Planića (u Gajevoj ulici)[xxviii], da bi se u poslijeratnome razdoblju s još većom visinom poslovnoga tornja Hitila, Jovičića i Žuljevića (na početku Ilice) pokušalo konkurirati vjerskom orijentiru katedrale. Za opus Slavka Jelineka nije zanemariva činjenica kako je zaposlivši se u građevinskoj operativi G. P. “Industrogradnja” radio upravo kao rukovoditelj gradilišta na iličkom i tzv. drvenom neboderu Drage Iblera (u Martićevoj ulici).

Smatrajući kako CIAM-ovska formula nigdje nije bila „tako dosljedno realizirana kao kod nas, posebno u Zagrebu“, Tomislav Odak protumačio je stambenu situaciju, pa tako i pojavu visoke gradnje u kontekstu morfologije grada koja se stvara „oslonjena na voluntarističke kriterije“ i ne može se „protumačiti racionalnim elementima“ (isplativošću, jeftinoćom, udobnošću stanovanja, itd.). „Kriterij opredjeljenja za urbanu matricu, za način i visinu izgradnje“, tvrdi Odak, „proizlaze iz spekulacija lišenih solidne osnove“[xxix]. Proizvoljan urbanistički koncept vertikalnoga rasta gradova (za što osim riječkog slučaja, ni u jednom drugom gradu Odak ne pronalazi topografsko i prostorno opravdanje), kontekst je u kojem Slavko Jelinek u visine lansira stanove radničke klase. Koliko je vezan uz svoje uzore, učitelje, koliko na njega utječe socio-politički kontekst i duh vremena, očito je na svakom pojedinačnom primjeru njegovih stambenih tornjeva (u prizemljima kojih se u drugoj polovici šezdesetih pomalo počinju provlačiti i poslovni sadržaji, da bi se tek njegov najpoznatiji, i dugo godina najviši zagrebački neboder gradio s posve čistom poslovnom namjenom).

Premda im je kreativnost sputana već spomenutom strogom urbanističkom

regulativom, vertikale su arhitekte zavodile sigurno više od bilo koje druge tipologije. Znakovita je zato Jelinekova ljutnja kada mu pri gradnji tri nebodera u Veslačkoj urbanisti ne dopuštaju više katova (od 16 realiziranih), s obzirom da su se u neposrednom susjedstvu na Prisavlju izgradili viši tornjevi[xxx]. Treba pri tome imati na umu kako su to bila posljednja tri u nizu od 29 nebodera koja je do tada sa svojim uredom AGI-46 realizirao! Unatoč navedenim regulama i preciznim uputama o oblikovanju pročelja Jelinek je kroz svoj opus arhitekture vertikale uspio razviti i različite, prepoznatljive tipove (u Trnskom i u Zapruđu), poigrati se s varijacijama na zadanu temu poput konkavnih balkona (u Sopotu) te kreirati izrazite urbane znakove, orijentire u prostoru koji sa svojim izraženim plasticitetom i danas ostaju identifikacijska oznaka pojedinih dijelova grada (poput „Zagrepčanke“). Na oduševljenje vertikalom koja je stambenu arhitekturu zarazila šezdesetih i sedamdesetih godina, te se kasnije potpuno izgubila (kako bi u novom stoljeću ostala samo na području korporativnih zgrada), mnogi će kasniji kritičari gledati kao na iracionalnu „ljubav“ arhitekata i urbanista, koji su nebodere gradili „bez valjanih ekonomskih ili prostorno-planerskih razloga“[xxxi]. Od težnji za jednakom količinom sunca i zraka za sve, preko razočaranja u neprimjerenu tehničku izvedbu pojedinih zgrada, do povratka interesa za novozagrebačke nebodere, prošlo je već gotovo pola stoljeća. Danas, kada nam se prijatelji i poznanici, među kojima i mladi arhitekti, hvale kako su iz novijih stambenih zgrada (uglavnom zbog neprimjerene izvedbe i loših stambenih uvjeta novih naselja) preselili u sopotske ili zapruđanske nebodere, vrijeme je očito za drugačije vrednovanje arhitekture vertikale.

Maksimalna funkcionalnost i udobnost za zadani ekonomski minimum[xxxii]

Treba li više posebno isticati kako je zadani ekonomski minimum uvjetovao projektiranje i izvedbu svake pojedine zgrade u poslijeratnom razdoblju? Međutim, bez obzira na opseg tih „minimuma“, već spomenuti humanistički i socijalni (a ne samo socijalistički) aspekti stanogradnje očitovali su se ponajprije na programu i rasporedu javnih, odnosno zajedničkih sadržaja od parka, dvorišta, prometnih i opskrbnih servisa do zajedničkih odlagališta za dječja kolica ili bicikle te prostorija za dječji boravak ili „kućne savjete“. Na razini individualne stambene jedinice, arhitekti poslijeratne stanogradnje, a među njima i Slavko Jelinek, trudili su se i uspijevali kreirati najveći mogući stupanj udobnosti. Komforni stanovi koje oblikuje, od zgrade u Trpimirovoj ulici za vojne časnike, preko svih tipova njegovih nebodera, do nagrađenog projekta u Veslačkoj ulici, prate liniju iste težnje za stvaranjem zdravog i kvalitetnog životnog okvira, primjerenog „potrebama suvremenog čovjeka“.

U Jelinekovim se tlocrtima prepoznaje rad Strižićeva studenta koji

primjenjuje naučena pravila ili smišlja kompromisne situacije kako bi stan imao barem jednu glavnu prostoriju orijentiranu prema jugu i barem jednu otvorenu (lođu ili balkon). Trudi se nadalje približiti idealu veličine barem jedne sobe od 18 m2, do koje bi se dolazilo preko predprostora (iskoristivog za garderobu i akustičnu izolaciju)[xxxiii]. Važno je ponoviti kako se Jelinek, radeći kao rukovoditelj gradilišta mogao upoznati i s Iblerovim poimanjem racionalizacije stambenoga prostora kojega taj majstor međuratne arhitekture prenosi u poslijeratno razdoblje. Ibler je naime, već ranije prezentirao korisnost ugrađenih ormara, modele izravnog osvjetljenja dnevnih boravaka, odnosno „suvremeno shvaćanje stana u kojem su pasivni, prolazni i pomoćni prostori svedeni na minimum, a stvarni je stambeni dio povećan do krajnjih mogućnosti“[xxxiv]. Uzori su Jelineku dakako mogli pomoći u rješavanja načela racionalizacije, od smanjenja komunikacija do ugradnje ormara u predsobljima. Međutim na rješavanje optimalne površine stana uvelike utječe i razina socijalnoga standarda te proizvodnja opreme koja nije mogla primjereno pratiti zahtjeve arhitekta, odnosno investitora.[xxxv] Koliko je važno osvajanje svakog milimetra površine saznajemo iz Jelinekova oduševljenja inovacijom u tehnologiji izvedbe tanjeg armiranobetonskog nosivog zida (16 cm) što je omogućavalo neke manje dodatke tlocrtnoj površini. U uvodnome dijelu ovoga teksta spomenuti su već utjecaji na prepoznatljiv Jelinekov raspored odvajanja grupe prostorije s dnevnim aktivnostima (ako i odvaja kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak, onda to radi staklenim pregradama, omogućavajući vizualni kontakt jedinstvenoga prostora) od prostora koji služe odmoru i higijeni (spavaonice i sanitarije). Premda nam iz današnje perspektive tadašnji interijeri izgledaju jednolični i uniformirani zbog opće ekonomičnosti i nepostojanja raznovrsnije ponude pokućstva, treba odati priznanje arhitektima toga doba i u ovom slučaju upravo Slavku Jelinek koji u svojim tlocrtima upisuje prijedlog razmještaja pokućstva poštujući načelo da što više površina ostane slobodno za kretanje. Na reklamnim deplijanima „Industrogradnje“, tiskaju se čak i perspektivni crteži interijera s predloženom opremom: uglavnom ugrađenim ormarima, kuhinjskim i kupaonskim ormarićima te ponegdje i ugrađenim klupicama u blagovaonici. Svoj talent za unutarnje uređenje Jelinek će izraziti u mnogim trgovačkim i poslovnim prostorima od cvjećarnice „Ciklama“ do poslovnica banki.

Tijekom cijeloga opusa, što se može provjeriti u slijedećim poglavljima interpretacija pojedinih djela, Jelinek pokušava naći idealnu tipologiju stanovanja kojom bi pomirio zahtjeve investitora i krajnjih korisnika stana. Osvojio je čak i nagradu na natječaju 1965. godine za tipska rješenja stambenih zgrada, no njegov usavršeni „tip Jelinek“ nikada nije u potpunosti realiziran. Promjene na tržištu, zahtjevi za naknadnim izmjenama tlocrtnih rješenja, prenamjenama i pregradnjama, obilježja su stresnog projektantskoga rada od sredine šezdesetih godina. Upravo zato „kvaliteta mogućega“[xxxvi], te „sposobnost da se materijalne mogućnosti i kreativne težnje sintetiziraju u najekonomičnijem obliku“ odlike su koje Jelinekovom timu priznaju suvremeni kritičari, hvaleći pri tome postignuti „nivo visokog standarda solidne internacionalne arhitekture“[xxxvii].

„Ljepota nije svrha arhitekture“ [xxxviii]

Preuzimajući postulate moderne od svojih prethodnika i učitelja, poslijeratni naraštaj arhitekata stvara jednostavne kompozicije geometrijskih oblika, horizontalne ili vertikalne volumene. Ograničeni određenim stupnjem razvoja tehnologije građenja i proizvodnjom standardiziranih elemenata, na pročeljima uglavnom mogu pokazati svoj talent za ritam i proporcije, uravnotežene ili harmonične odnose elemenata. S funkcijom u prvom, a estetikom u drugom planu, ostaje im tako usklađivanje suženog repertoara elemenata, od horizontalnih vrpci prozora ili galerijskih parapeta do vertikalnih vrpci stubišnih prozora ili balkonskih istaka. Ne smiju se pri tome zanemariti ni strogi propisi urbanističke službe s potpuno neispirativnim naredbama poput preporuka za jednoličnu obradu pročelja[xxxix]. Međutim, darovite arhitekte takve upute nisu sputavale u projektiranju i realizaciji skladnih slagalica pročelja. S obzirom da Jelinekovim opusom prevladava stambeni žanr, reprezentativnost nije bila važna karakteristika, no jedna od intrigantnijih tema svakako je završetak građevine. Valovita nadstrešnica nad terasom njegova ranijeg djela, kuće u Trpimirovoj ulici, svjedoči o razumijevanju odnosa cjelovitosti djela, njegova početka, sredine i završetka. Meka struktura zaobljenja i krivulja ublažava horizontalni rez između kuće i neba, a kasnije će na svojim neboderima istu ideju rješavati različitim širinama ili perforacijama završnog vijenca. Krune šireg oboda, uočljive i snažnije rizalite, postavit će na prezentnijim građevinama, gradskim orijentirima poput nebodera u Ozaljskoj ulici i „Zagrepčanke“. Osim toga, treba spomenuti i upotrebu boja na pročeljima, jer poput mnogih svojih kolega Jelinek stvara koloristički bogate dionice (u različitim, nenametljivim nijansama ziđa unutar sjevernih galerija ili južnih lođa na nižim višekatnicama, te istaknute snažnije tonalitete crvene ili plave boje na parapetima nebodera).

I na koncu popisa ključnih značajki opusa Slavka Jelineka, koji ga veže uz prvi naraštaj poslijeratne arhitekture, odnosno kreatora novih dijelova Zagreba, svakako je vjernost temeljnim postulatima moderne, odnosno neosjetljivost na prodore novih tendencija koje se u našoj sredini sramežljivo pojavljuju u sedamdesetim godinama. Jedini oblikovni pomaci od strogih i čistih paralelopepida, konkavne i konveksne forme na sopotskim neboderima „Zagrepčanki“, te razvedene kompozicije nebodera u Veslačkoj ulici i saćaste profilacije na zgradi u Maksimirskoj ulici, nisu dovoljno snažne stilske odrednice koje bi mogle uputiti na radikalnu promjenu, odnosno prihvaćanje nove estetike oblikovanja.

[i] U svom sjajnom pregledu i interpretaciji stambene poslijeratne arhitekture, Tomislav Odak kritizirao je proizvoljan urbanistički koncept u našim gradovima (konkretno Južnu Trešnjevku i Novi Zagreb, Senjak u Osijeku i izgradnju prema Kaštelanskom zaljevu), odnosno „plantaže nebodera“, upozorivši kako je „vertikalan rast Rijeke jedini utemeljen na topografskim i prostornim činjenicama“. TOMISLAV ODAK: Stanovanje je arhitektura, Arhitektura, 1-3, (208-210) 1989-1991., 4.

[ii] „Akademije su stoljećima izgrađivale nauku o historijskim stilovima i stvorile tako naziranje o pravilima estetike u arhitekturi. Po tim se pravilima gradilo i gradi tako zvane monumentalne zgrade i fasade, zapravo lažne kulise, koje ne odgovaraju niti materijalu, niti konstrukciji, a pogotovo ne životnim funkcijama, radi kojih su izgrađene. … a mi nastojimo da savremenim materijalima izgradimo što veći broj zdravih i higijenskih radiona i domova za sve ljude. STJEPAN PLANIĆ: Problemi savremene arhitekture 1931/1932. pretisak, Zagreb, 1996., 7.

[iii] „Treba samo svratiti u one uličice, koje su stvorili bjegunci iz podruma i tavana, da se shvati ljubav za zdravlje i život. To su siromašno obučene i uređene, a kod nas su nazvane i divlje kuće. …Na tom primjeru treba učiti. Raditi i odmarati se ljeti pod drvetom znači za život čovjeka više, nego stan od tri sobe, uz prometnu i prašnu ulicu.“ PLANIĆ (bilj.2), Izgradnja stanova, 113-128.

[iv] „Raditi i stanovati u vrtovima“ pisalo je uz skicu moderne kuće na jednom od plakata kojima je grupa Zemlja „prosvjetljivala“ građanstvo. Predsjednik grupe čiji su članovi bili slikari i kipari, bio je Drago Ibler, a ostali arhitekti Lavoslav Horvat, Stjepan Planić i Mladen Kauzlarić su se naknadno pridružili. Na pojedinim izložbama grupe Zemlja sudjelovali su i Drago Galić, Stjepan Gomboš, Zdenko Strižić, te članovi Radne grupe Zagreb. „Kritička retrospektiva Grupe Zemlja“, 6. Zagrebački salon arhitekture (katalog), Zagreb 1971.

[v] S obzirom da je pravilo bilo „jedna obitelj u jednoj sobi“, a da su uvjeti u radničkim četvrtima (raštrkanim i stihijski podizanim po periferiji od Trnja do Sigečice, odnosno južno od željezničke pruge) bili nehumani, bez komunalne opreme, „gradska općina nabavlja veća zemljišta za parcelaciju, podupire privatne parcelacije, osniva Gradsku štedionicu i gradi male stanove za siromašne dijelove pučanstva“ te sustavno brine o gradskoj infrastrukturi i prometnoj povezanosti pojedinih gradskih dijelova. „… poticanjem stambene štednje kod činovnika te samom izgradnjom „malih stanova“, gradska je uprava uspjela u deset poslijeratnih godina zaustaviti strahovitu stambenu krizu“. DARJA RADOVIĆ MAHEČIĆ: Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba, Zagreb 2002., 5-7.

[vi] RADOVIĆ MAHEČIĆ (bilj.5), 89. Po povratku s 4. CIAM-a, Vlado Antolić je poruke Le Corbusierova “Funkcionalnog grada“ prenio studentima i profesorima tadašnjeg Tehničkoga fakulteta, te tako promovirao novu arhitekturu koja se temelji na „funkcionalnosti, racionalnosti, analitičnosti, ekonomičnoj razložnosti i na čitkim konstruktivnim sistemima“, i nije se nametala atraktivnom vanjštinom, već je važnost davala organizaciji unutarnjeg prostora. Radović Mahečić, upravo te temeljne značajke moderne arhitekture pronalazi na Antolićevu Cvjetnom naselju, najboljem primjeru stambenog naselja s tipskim kućama.

[vii] RADOVIĆ MAHEČIĆ (bilj.5), 97.

[viii] ZDENKO STRIŽIĆ: O stanovanju/ Arhitektonsko projektiranje (Arhitektonsko projektiranje 1, 1952., Arhitektonsko projektiranje 2 – O stanovanju, 1956.), pretisak 1996.,Zagreb

[ix] STRIŽIĆ (bilj.8), Premda je poznata i zahvaljujući Le Corbusieru inaugurirana u praksi još prije rata, ta je definicija stana bila prihvaćena na CIAM-u u Dubrovniku 1950. godine. 12.

[x] Položaj parcele stambenoga bloka u Trpimirovoj ulici uvjetovao je orijentaciju istok –zapad, a ne sjever – jug, tako da je Jelinek sa svojim suradnicima, spavaću sobu i dnevni boravak sa zajedničkim balkonom okreće na zapadno, ulično pročelje, dok pomoćne gledaju na istočnu, dvorišnu stranu.

[xi] Upozoravajući kako je mnoštvo jeftinih zgrada s gotovo bezvrijednim stanovima zapravo posljedica nerazumijevanja pojma ekonomičnosti kojega je promovirala moderna arhitektura, želeći tako pridobiti investitore, Strižić ističe kako „punovrijedan objekt može nastati samo na pretpostavci optimalne vrijednosti stana“ te se štednja mora usmjeriti na „kvadraturama sporednih prostorija i širine pročelja, a da se stanu pri tome ništa bitno ne oduzme“. STRIŽIĆ (bilj.8), 25-26., 145.

[xii] Do sredine pedesetih godina poljoprivreda je bila najvažnija privredna grana u Hrvatskoj, no do početka osamdesetih poljoprivredno se stanovništvo smanjilo za 20 %, dok je rapidno porastao broj zaposlenih u industriji, rudarstvu, trgovini i ugostiteljstvu, te u „socijalističkom društvenom sektoru“. „Zbog masovnog naseljavanja gradova u poslijeratnome razdoblju (u SRH 1953. u njima živi 24.3%, a 1981. već 50,8%), postala je prijeko potrebna izgradnja stanova. Povećava se postupno i prosječna veličina stana, te broj stanova (od 1951-86. povećao se za 74%, a površina stambenoga prostora za 160%). Opća enciklopedija Jugoslavije, JLZ MK, Zagreb, 1988., 202/348.

[xiii] „Materijalna pomoć koju je Jugoslavija pedesetih godina primala, piše A. Schlesinger, bila je veća nego cjelokupna pomoć koju su SAD upućivale svim zemljama latinske Amerike i od 1949. do 1955. iznosila je 1,2 milijarde dolara“. TVRTKO JAKOVINA, Socijalizam na američkoj pšenici Zagreb, 2002., 43.

[xiv] „Građenje je postalo polaznom točkom u stvaranju novih društvenih odnosa, a cilj je bio graditi organizirano, ekonomično i suvremeno. Dobri radni i životni uvjeti stvoreni na osnovi suvremenih arhitektonskih ideja i koncepcija (čija je osnova geometrija) bili su osnovni zadatak hrvatskih arhitekata“. DARJA RADOVIĆ MAHEČIĆ, Nova uloga arhitekture, u katalogu „Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti“, Zagreb, 2004., 73. i 75.

[xv] Promatrajući arhitektonske oblike kao „odraz osnovnih odnosa u strukturi ljudskog društva“, Mohorovičić izvodi definiciju poopćenog funkcionalizma, napominjući kako se „arhitektonsko oblikovanje služi odnosima objektivnih estetskih kvaliteta, ali one dobivaju svoju estetsku vrijednost u interpretaciji životne problematike.“ ANDRIJA MOHOROVIČIĆ, Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja, u: Arhitektura 1-2, 1947., 6-8.

[xvi] „Pravo na stan“, otisnut je naslov na prvoj stranici novoga časopisa, kojega izdaje zadruga „Arhitekt“, Društva arhitekata Hrvatske. Čovjek i prostor 1, 1954., 1.

[xvii] VIKTOR HEĆIMOVIĆ: O stambenom problemu, Čovjek i prostor 6, 1954., 1.

[xviii] MARIJAN TEPINA: Opet na početku puta / ANDRIJA MUTNJAKOVIĆ: Financiranje stambene izgradnje, Čovjek i prostor 50, 1956., 1/8.

[xix] JAHIEL FINCI: O stambenom problemu, Čovjek i prostor 11, 1954., 1.

[xx] “Većeslav Holjevac (1953-1963) ohrabrivao je samoupravljačka poduzeća da ulože u grad, nudeći im urbanističke pogodnosti i druge poticaje. Pomoću Gradskog fonda za stambenu izgradnju utemeljenog 1957., samoupravljačke tvornice i stambene zadruge apsorbirane su u urbanu infrastrukturu i postaju glavni sastavni dijelovi plana proširenja grada. Do sredine šezdesetih, ekonomski model samoupravljanja u Zagrebu je preveden u urbani kulturološki model, …“ u EVE BLAU, IVAN RUPNIK: Project Zagreb: Transition as condition, strategy, practice Barcelona/New York, 2007., 205.

[xxi] „Gospodarska reforma uvodi niz tržišno-orijentiranih promjena koje su Jugoslaviju usmjerile prema „tržišnom socijalizmu“. Jugoslavenska samoupravljačka poduzeća otvorila su se prema tržištima Zapada (posebno Italiji), bankovni se sustav decentralizirao i financiranje investicija preneseno je na banke, pod kontrolom lokalnih zajednica. EVE BLAU, IVAN RUPNIK (bilj.20), 205.

[xxii] SLAVKO JELINEK: Stambeno poslovni objekti u Veslačkoj ulici u Zagrebu, Čovjek i prostor, 239., 1973., 18.

[xxiii] EVE BLAU, IVAN RUPNIK (bilj.20), 108.

[xxiv] Posebno je zanimljiv odnos prema niskoj horizontali trgovine „Name“koju je projektirao Aleksandar Dragomanović.

[xxv] Ključne ideje te grupe otjelovljene su u roterdamskom trgovačkom centru Lijnbaan već početkom pedesetih godina (1949-1950), autora J. H. van den Broeka i Jakoba Bakeme. u: MANFREDO TAFURI – FRANCESCO DAL CO: Architettura contemporanea, 1976/1992., Milano, 331-332., HANS VAN DIJK: Twentieth – Century architecture in the Netherlands, 1999., Rotterdam, 122.

[xxvi] Ilički neboder s Jelinekovim Omladinskim hotelom Sport, sve do izgradnje nebodera „Vjesnika“ i „Industrogradnje“ početkom sedamdesetih godina, gotovo su cijelo desetljeće ostali jedini ne-stambeni sadržaji visoke gradnje.

[xxvii] „Prednosti su mu u tome što zaprema malenu površinu terena, susjedu ne sprječava insolaciju ni slobodan pogled, ima malenu kvadraturu temelja i krova, a iskorišćuje ekonomičnost skeletne konstrukcije. … Nizanje stambenih kuća u malenim vrtovima samo djelomično zadovoljava u biološkom pogledu, dok ekonomski i organizatorno nikako ne zadovoljava. Visoki stambeni objekt oslobađa znatne površine terena, tako da se središte grada u pogledu količine zelenila ne mora razlikovati od periferije.“ STRIŽIĆ (bilj.8), 159.

[xxviii] DARJA RADOVIĆ MAHEČIĆ: Slavko Löwy – sustvaratelj hrvatske moderne arhitekture tridesetih godina, 1999.; Stjepan Planić 1900-1980 Iz arhiva arhitekta, katalog izložbe 2003-2004.

[xxix] „Ključno pitanje postaje „kako“, a ne „što“… te je tako bilo moguće da u našim gradovima nastanu „plantaže nebodera“, a da neka temeljna pitanja života nikad nisu postavljena s dovoljnom težinom.“ ODAK (bilj.1) 4.

[xxx] Više u tekstu „Arhitektura minimalnih kompromisa“, u 3. poglavlju ove monografije.

[xxxi] SANJA GAŠPAROVIĆ i NIKŠA BOŽIĆ: Odnos stanara prema životu u visokim stambenim zgradama na primjeru Zagreba, Prostor 1(29), 13, 2005.

[xxxii] U tehničkim opisima svojih djela, pišući o problematici projektiranja konkretne građevine, Slavko Jelinek je često znao upozoriti na pojedine karakteristike arhitekture određenog razdoblja. Upravo zato, ovaj je podnaslov parafrazirana misao, preuzeta iz njegova tehničkoga opisa Hotela za samce na Trešnjevki: „… maksimalno funkcionalan i udoban boravak za zadani ekonomski minimum“.

[xxxiii] STRIŽIĆ (bilj.8), 144.

[xxxiv] Drago Ibler: trgovačke i najamne stambene zgrade Wellisch, 1930-1. u Vlaškoj i Martićevoj ulici, u: DARJA RADOVIĆ MAHEČIĆ: Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih, Zagreb, 2007. 107/109.

[xxxv] Racionalno građenje bila je tema savjetovanja organiziranog u Društvu arhitekata Hrvatske, gdje je među ostalima Vladimir Turina upozorio kako ne postoji ništa što bi im omogućilo da smanje površinu, poput npr. malih tuševa, a Zdravko Bregovac se zalagao da ugrađeni ormari moraju postati sastavni dio standarda suvremenog stanovanja. U:Čovjek i prostor 49, 1956., 1.

[xxxvi] DARKO VENTURINI: “AGI-46 – kvaliteta mogućega”, Čovjek i prostor, 290, 1977., 18-20.

[xxxvii] „… dobar arhitekt čuva istovremeno i podjednako kriterije dobre arhitekture i vitalne interese investitora, da se ne razbacuje tuđim novcem, niti ne štedi na krivom mjestu.“ U: DARKO VENTURINI: Izložba projektnog biroa AGI-46, Čovjek i prostor, 178, 1968., 1-5/ 14.

[xxxviii] PLANIĆ (bilj.2), 103 -111. U Planićevoj zbirci Ernest Weissmann pisao je „O estetici u arhitekturi“, objašnjavajući kako estetika ne može biti svrha arhitekture.

[xxxix] U građevnoj dozvoli za kuću u Savskoj ulici 104, Jelineku su preporučili izostaviti „dekorativne istake na pročeljima (kvadrati) u žbuci“ što nije poslušao. Više u poglavlju „Biografija (važniji projekti i realizacije)“.