Iz ČIP-a / Prostor je spor medij, ali i neumoljiv svjedok

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „Prostor je spor medij, ali i neumoljiv svjedok“ Gorane Ljubičić.

---

Svako vrijeme ima svoj jezik reforme. Naše ga je pronašlo u riječima poput učinkovitosti, digitalizacije, ubrzanja i pojednostavljenja. Tako se predstavio i novi Zakon o prostornom uređenju: kao korak prema suvremenijem, preglednijem i funkcionalnijem sustavu. U tom je jeziku bilo mnogo obećanja, ali premalo odgovora na najvažnije pitanje: što se novim zakonom doista mijenja u načinu na koji razumijemo, usmjeravamo i oblikujemo prostor?

Prostorno planiranje nije samo administrativni postupak. Ono pokazuje kako se društvo odnosi prema prostoru, prema krajoliku, gradovima i naseljima, obalnom području, javnom dobru i budućnosti. Putem planiranja prostora odražava se promatramo li prostor kao cjelinu koja traži stručno znanje, mjeru i odgovornost, ili kao niz lokacija na kojima se od slučaja do slučaja rješavaju pojedinačni interesi. Upravo se na toj razini otkriva i pravo značenje novoga Zakona.

Iako je predstavljen kao iskorak, iz sadržaja Zakona stječe se dojam da se veći značaj daje uređenju postupaka nego cjelovitom unaprjeđenju sustava. Više se oslanja na provedbu pojedinačnih zahvata nego na planiranje temeljeno na prostornoj viziji. Više se nastoji ubrzati procedura i pojednostaviti realizacija zahvata nego osnažiti smisao prostornog i urbanističkog planiranja. Međutim, kada se planiranje prostora svede na proceduru i zahvat, slabi i njegova temeljna uloga: da posreduje između razvojnih pritisaka i zaštite prostora, između privatnog interesa i javnog dobra, između kratkoročnih zahtjeva i dugoročne prostorne logike.

U tom se kontekstu posebno osjeća daljnje slabljenje urbanizma. Urbanizam koji smo učili, koji smo naslijedili i koji danas kao vrijednost baštinimo uvijek je bio više od tehničke discipline. On je bio način da se grad, naselje i prostorna cjelina promišljaju kao odnos, a ne samo kao zbroj zahvata. Bio je postupak zasnovan na stručnim načelima i usmjeren na prostore koji su nositelji urbaniteta, a ne samo na rubove urbanih područja bez pristupa i odvodnje. U urbanizmu se susreću forma i društvo, infrastruktura i svakodnevica, otvoreni prostori i gradnja, pravilo i iznimka. Kada urbanizam oslabi, a dijelom bude i onemogućen, ne nestaje samo jedan stručan postupak. Nestaje mogućnost da prostor bude promišljen kao cjelina po mjeri svih, s vlastitim karakterom i identitetom.

Novi Zakon pritom ne razrješava ni jedno od ključnih proturječja sadašnjega hrvatskog prostorno-planskog zakonodavnog okvira: odnos između strateške i provedbene razine. Planovi se i dalje nazivaju strateškima, ali se od njih očekuje detaljnost koja pripada neposrednoj provedbi. Time nestaju granice između različitih razina planiranja i gubi se nužna hijerarhija sustava. Umjesto prostornih planova koji imaju jasno raspoređene uloge, dobivamo prostorne planove koji trebaju biti sve odjednom – i vizija i nacrt, i okvir i rješenje. I unatoč i dalje deklarativno prisutnim načelima prostornog uređenja, negdje putem, u okviru uvjeta planiranja i vrsta i postupaka izrade prostornih planova, izgubio se temeljni okvir prostornog i urbanističkog planiranja. Onaj koji se treba zasnivati na viziji, konceptu, strategiji, sustavima, prostornoj cjelini, i koji se tek na kraju treba baviti pojedinačnim zahvatom.

Urbanizam koji baštinimo (izvor: Google Maps)

Takva zakonska neodređenost nije bez posljedica. Ona prostor ne čini jasnijim, nego ranjivijim. Kada se razine planiranja miješaju, a instrumenti preklapaju, sustav ne postaje fleksibilniji, nego neizvjesniji. U takvom okviru najlakše se narušavaju upravo one vrijednosti koje je najteže ponovno i naknadno uspostaviti: prostorni red, kontinuitet javnog interesa i povjerenje u to da planiranje prostora doista služi zajednici.

Naravno, nije sporno da sustav treba biti suvremeniji. Nije sporno ni to da digitalni alati mogu pomoći, da procedure trebaju biti jasnije, a pojedini instituti preciznije uređeni. No pitanje je mogu li takvi pomaci nadomjestiti izostanak dublje konceptualne promjene? Mogu li brzina izrade i preglednost prostornih planova same po sebi jamčiti kvalitetniji prostor? Mogu li racionalizacija i standardizacija zamijeniti urbanističko promišljanje?

Čini se da ne mogu. Jer se posljedice zakonskih rješenja prije ili kasnije jasno pokažu u prostoru. One se vide u naseljima koja ubrzano i nerijetko stihijski rastu, bez dovoljno javnih sadržaja, na obalnom području koje se troši brže nego što se razumije i promišlja, u krajolicima koji se fragmentiraju i gube svoja identitetska obilježja, u infrastrukturi koja je potkapacitirana i zaostaje za gradnjom, u prostornim konfliktima koji se ne rješavaju planerski, nego naknadno, iz nužde ili pod pritiskom. Promjene u prostoru često su sporo vidljive, ali posljedice neumoljivo dugo ostaju prisutne.

Zato reakcije planerske struke na novi Zakon ne treba čitati samo kao neslaganje s pojedinim rješenjima. One u suštini odražavaju dublju zabrinutost struke: bojazan da se pod jezikom reforme postupno učvršćuje model u kojem je planiranje prostora prihvatljivo samo dok ne usporava ili ne otežava provedbu, dok se njegova uloga sve više svodi na administrativnu pratnju unaprijed donesenim odlukama i rješenjima. Jer takvo planiranje, koje je postavljeno samo da ne smeta investicijskoj dinamici, više nije planiranje.

Zato bi raspravu trebalo vratiti na njezino ishodište. Ne na pitanje kako ubrzati razvoj prostora, nego kako ga odgovorno oblikovati. Ne na pitanje kako smanjiti otpor prema planiranju, nego kako osnažiti njegov smisao. Ne na pitanje kako zaobići urbanizam, nego kako ga ponovno afirmirati kao stručan i javni postupak za ostvarenje kvalitete prostora.

Zakon o prostornom uređenju nije samo tehnički propis. On treba biti ogledalo društvenih prioriteta. A društvo koje prostor strateški ne planira i uređuje ga bez dovoljno urbanizma, bez jasne hijerarhije planiranja i bez povjerenja u stručna znanja i rad, izlaže se riziku da mu stihija postane dijelom samog sustava.

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.