Iz ČIP-a / Prostor između misli i građe: Hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2025.

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „Prostor između misli i građe: Hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2025.“ Luke Boršića.

---

Arhitektura nije samo primijenjena tehnika ili estetika prostora – ona je misao koja postaje nastanjiva. Prostor nije samo apstraktna geometrijska praznina unutar koje se raspoređuju stvari – prostor se stvara građenjem, kao ispunjenje koje činom oblikovanja dobiva smisao. Kada ulazimo u neki prostor, ulazimo u skup ideja, htjeli mi to prepoznati ili ne, ideja koje su stvorile prostor. Proporcije prostorija, smjer svjetlosti, odnos unutarnjega i vanjskoga — sve to kodira pretpostavke o tome što znači postojati u vremenu i prostoru, biti u odnosu prema drugima i prema svijetu. S tog očišta svaka zgrada je argument. No što se događa kada argument nije o savršenstvu, nego o pogrešci?

Filozofija i arhitektura dijele jednu temeljnu ambiciju: učiniti uvjete ljudskog postojanja razumljivima i prihvaćenima. Filozofija to čini jezikom, pojmovima i zaključivanjem. Arhitektura to čini prostorom i materijalom. Ipak, dvije se discipline razilaze u jednom ključnom pogledu. Filozofija može ostati u sferi apstraktnoga, može postaviti problem, a da pritom nikoga ne mora u njega smjestiti. Arhitektura ne može. Ona mora odgovarati na pitanja zidovima, pragovima, hodnicima, krovom, izolacijama, svjetlom, na stvarnim mjestima u kojima žive stvarni ljudi. Ta obveza prema konkretnom nije ograničenje arhitekture, nego njezina posebna snaga.

Najzanimljiviji su arhitektonski projekti oni koji polaze od istinski filozofskog pitanja i na njega odgovaraju vlastitim, materijalnim, to jest prostornim sredstvima. Dobri projekti nisu ukras idejama, oni ih propituju i na njih odgovaraju. Stvaraju uvjete u kojima određene misli postaju moguće, plodne i nastanjive, dok druge udaljuju ili odbacuju. Odgovor na pitanje koji nude arhitektonski projekti ne čita se, nego se kroz njega kreće, u njemu se obitava, u njemu se živi. I time mijenjamo sebe. Oblikujući prostor oko sebe, oblikujemo i sebe.

Intelligence of Errors, hrvatski paviljon na 19. Međunarodnoj izložbi arhitekture Venecijanskog bijenala 2025. godine, koji je kurirala Ida Križaj Leko, upravo je takav projekt. Njegova središnja filozofska provokacija gotovo je odveć jednostavna: što ako prostorne „pogreške“ nisu samo neuspjesi i zastranjenja koje treba ispraviti, nego izvori znanja kojima treba pristupiti s određenim poštovanjem? Umjesto da prostorne i planske pogreške tretira kao sramotu koju treba izbrisati, projekt ih repozicionira kao generativne resurse – točke produktivnog trenja na kojima postaje vidljiv jaz između projektantske namjere i življene stvarnosti. Upravo na tim mjestima postaju zamislive alternativne budućnosti.

To je duboko filozofski potez. Velik dio zapadne misli organiziran je oko eliminacije pogreške: logika traži valjano zaključivanje, znanost hipoteze podvrgava provjeri i odbacuje ih kad više ne prođu provjeru, prosvjetiteljski um teži konačnom i univerzalnom rješenju. Arhitektura je povijesno često pratila taj impuls, tražeći savršenu proporciju, idealni tip, plan bez trenja. Intelligence of Errors tiho odbija tu tradiciju, prepoznajući da se jednostavna rješenja često pokazuju nedostatnima u složenim i nestabilnim situacijama. Ovaj projekt tvrdi da su upravo ostaci, lomovi i nenamjerne posljedice mjesta na kojima skrivene pretpostavke postaju čitljive – i gdje pravo mišljenje može početi. Prostor pritom prestaje biti poligon za apstraktne financijske ili tehničke diktate i postaje medij otpora, prilagodbe i pregovaranja.

Projekt ovom filozofskom argumentu daje i prostorni i institucionalni oblik. Djeluje kroz Institut pogrešaka, nomadsku, istraživački usmjerenu instituciju smještenu u venecijanskom Arsenalu, koja prikuplja i klasificira prostorne anomalije u okviru metodologije „žetve pogrešaka“, gradeći Repozitorij uvjeta koje arhitektonski diskurs u pravilu previđa ili odbacuje. Uz to, Imaginariji prevode nakupljene pogreške u spekulativne projektantske prijedloge, pitajući se kakve nove prostorne strategije ti zanemareni uvjeti mogu omogućiti.

Filozofiji je ovdje osobito zanimljiva metoda. Institut pogrešaka ne predstavlja gotov sustav ni razrađen manifest. On istražuje – otvoreno, kolektivno i u svojim zaključcima nužno neizvjesno. To odgovara pragmatičkom razumijevanju znanja: učimo ne potvrđujući ono u što već vjerujemo, nego ostajući otvoreni prema onome što nam se opire i iznenađuje nas. Arhitektura se ovdje odmiče od ispravljanja greške kao simptoma lošeg prosuđivanja i, umjesto toga, razvija svojevrsni „metabolizam pogreške“. U tom novom sustavu anomalija se ne briše kako bi se prostor vratio u normativno stanje, nego se pronicljivo koristi za stvaranje alternativnih, lokalno korisnih rješenja. Pogreška u tom okviru nije suprotnost inteligenciji. Ona je jedan od njezinih instrumenata.

Foto: Doris Fatur

U onome što Intelligence of Errors predlaže postoji i dublja egzistencijalna dimenzija. Arhitektura se oduvijek morala nositi s činjenicom da izgrađeni okoliši nadživljavaju svoje namjere. Gradovi akumuliraju slojeve planskih odluka, prilagodbi, improvizacija i neuspjeha. Stvarno izgrađeno nikada nije baš ono što je projektirano, a ono što se koristi nikada nije posve ono kako je zamišljeno i predviđeno. Takve prilagodbe, „ugođavanje“ i neposlušnosti korisnika nisu destrukcija prostora, nego vitalni procesi kojima stvarni ljudi čine arhitektonske okvire životnima i prikladnima. Većina arhitektonske kulture taj jaz tretira kao problem, no ovaj projekt izvrće priču: on ga afirmira kroz praksu svakodnevnoga, neformalnog prilagođavanja. Intelligence of Errors tretira taj jaz kao mjesto bogatstva ideja i slavi snalažljivost onih koji prostor zaista nastanjuju.

Nastanjivati nesavršenstvo, promišljeno boraviti u prostoru koji nije ispao kako je planirano, zapravo je iskreniji prikaz ljudskog stanja od bilo kojeg idealiziranog nacrta. Ne živimo u savršenim sustavima – živimo u prilagodbama, kompromisima i neočekivanim otkrićima koja nastaju kada planovi susretnu stvarnost. Filozofija arhitekture koja polazi od tog priznanja ne gubi pritom na svojoj snazi. Štoviše, ona postaje istinitija.

Ako filozofija pita kako treba živjeti, arhitektura odgovara oblikovanjem prostora u kojima se život zaista odvija, a to ponekad uključuje i ona slomljena, nedovršena i iz pogreške nastala ostvarenja. Ako im pristupimo iz principa „inteligencije pogrešaka“, u njima možemo, barem ponekad, vidjeti ne samo nešto „lukavo“ nego zanimljivo, novo i – dobro.

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.