?MODERNIZACIJA NA PERIFERIJI CARSTVA: ZAGREBAČKA INDUSTRIJSKA BAŠTINA 1862. – 1918.Muzej grada Zagreba, 26. 1. 2010. – 25. 4. 2010.Koncepcija izložbe: Goran ArčabićVizualni identitet projekta i postav izložbe: Bilić_Müller studio Izložba Modernizacija na periferiji Carstva: zagrebačka industrijska baština 1862. – 1918. prvi je korak u realizaciji projekta Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive, što ga je osmislio kustos Muzeja grada Zagreba, povjesničar Goran Arčabić. Njegovi su glavni ciljevi, uz ključnu i nezaobilaznu temeljitu stručnu evaluaciju i valorizaciju industrijske baštine, “utjecati na formiranje pozitivnog javnog mišljenja o industrijskom nasljeđu (…), upozoriti na opasnost od uništenja baštinski vrijednih industrijskih objekata na atraktivnim lokacijama u srazu sa snažnim interesima kapitala, aktualizirati i sustavno propitivati načine održivosti industrijske baštine u gradu Zagrebu, nuditi rješenja za kvalitetnu sadržajnu prenamjenu vrijednih industrijskih objekata u skladu s potrebama suvremenog društva.” Odabrano dugo vremensko razdoblje, količina industrijske baštine grada i njezino stanje odredili su suradnike, trajanje, dinamiku i način realiziranja toga pothvata. Tijekom sljedećih pet godina planirano je održavanje još dviju izložaba na kojima će se predstaviti industrijska baština grada Zagreba: Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918.-1945. i Vrijeme giganata: zagrebačka industrijska baština 1945. – 1990. Na radionicama, predavanjima, stručnim skupovima, in situ vodstvima, na pratećim publikacijama planirana je (a počela je i funkcionirati) suradnja različitih institucija te hrvatskih i stranih stručnjaka. Prva izložba bavi se, dakle, počecima zagrebačke industrijalizacije i vremenom izgradnje prvih veleindustrijskih pogona. Na početku izložbe autor upoznaje posjetitelja s kontekstom – mjestom i vremenom “radnje”, izlaže povijesne fotografije industrijskih zona istočno i zapadno od zagrebačke donjogradske jezgre, fotografije kompleksa stare gradske plinare na zapadnome kraku Zelene potkove te vizure Zagreba na kraju 19. stoljeća: u najudaljenijem su planu Paromlin i tvornice na Savskoj cesti. Druga dionica izložbe nazvana je Urbanistički izazovi željeznice i industrije, gdje se uz pomoć regulatornih osnova iz 1865. i 1887. te Lenucijeve regulacije iz 1906. tumače prva promišljanja planiranih industrijskih areala. Plan grada objavljen 1923. za vrijeme Heinzelove uprave gradom poslužio je na izložbi kao podloga za označavanje lokacija šesnaest najvećih i najznačajnijih zagrebačkih industrijskih postrojenja. Premda taj plan predstavlja vremenski i povijesni iskorak iz okvira izložbe (jer su na njemu, s obzirom na godinu nastanka, već ucrtani tvornički pogoni izgrađeni u prvim godinama postojanja nove države), na ovome je mjestu opravdan zbog usporedbe planiranoga s ostvarenim. Treća dionica bavi se demografskom ekspanzijom Zagreba kao modernoga industrijskoga centra i registrira devet radničkih naselja podignutih u sklopu ili u blizini tvorničkih kompleksa. Nakon uvodnih dionica počinje “glavni” dio izložbe, nazvan Zagrebačka industrijska baština: neiskorišteni potencijali, u kojem se u autorskom izboru predstavlja dvanaest industrijskih pogona – njihova povijest, trenutačno stanje i budućnost određena zagrebačkim Generalnim urbanističkim planom. Svaki od tih dvanaest pogona ima važno mjesto u gospodarskoj i arhitektonskoj prošlosti i sadašnjosti grada, ima sociološku dimenziju i estetsku vrijednost, svaki priča svoju priču. Tako je negdašnja Kožara i za europske standarde sjajan primjer rane konverzije u novu, muzeološku namjenu – Gipsoteku, odnosno Gliptoteku HAZU. Sličan happy end trebala bi dočekati i Tvornica duhana u kojoj je planiran smještaj Hrvatskoga povijesnoga muzeja. Povijesni industrijski objekti Zagrebačke pivovare i Tvornice Franck, Plinare i Munjare (Toplana, odnosno Elektrana u Zagorskoj ulici) nastavljaju živjeti u istom ili nešto izmijenjenom okruženju. U kompleksu zagrebačke Plinare na Radničkoj cesti gasometri jesu srušeni, ali su uredi poduzeća još uvijek smješteni i u starim upravnim i proizvodnim zgradama, a interno se razmišlja o preuređenju atraktivnoga vodotornja u restoran. Blizina novoga cityja sasvim sigurno obećava takvom jednom restoranu dobro poslovanje. Drukčiji su, međutim, stanje i perspektiva Paromlina, Gredelja, Nade Dimić (izvorno tvornica Moster – Penkala), podsusedske Cementare ili Bubare (tvornice svile). Na izložbi su, uz povijesne, prezentirane i recentne fotografije napuštenih, urušenih zgrada, njihovi interijeri sa starim strojevima koji su po definiciji također dio industrijske baštine, zračne snimke neposrednoga tvorničkoga okruženja, makete rađene prema konzervatorskim podlogama Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Tekstualni dio uz te objekte donosi podatke o statusu i stupnju zaštite: aktualne i prijašnje, registrira recentno bavljenje “lokacijom” (istraživačko-anketni natječaj DuPonta i Orisa za Paromlin). Upravo na toj točki izložbe nalazi se njezina posebnost, različitost u odnosu na pothvate slične tematike. Autor izložbe Goran Arčabić iznosi činjenice: ključne datume u nastanku i životu tvornica, stare i nove fotografije, aktualni status zaštite tvorničkih kompleksa ili pojedinih zgrada u kompleksu. Količinom i formatom popratnoga teksta ili dimenzijama fotografije ni na jednom se mjestu ne izražava emocionalno obojen stav, vrlo uobičajen i gotovo očekivan kad je baština u pitanju. Kustos nudi informacije o dvanaest uistinu značajnih industrijskih pogona, a posjetitelju izložbe prepušta se zaključak i otkrivanje poruke. Pomno promišljenu suzdržanost u autorskom prezentiranju teme prati odgovarajući postav izložbe i vizualni identitet projekta. Za oboje su bile zadužene dizajnerice Dora Bilić i Tina Müller. Svojim profinjenim, minimalističkim pristupom uspjele su (još jednom) uspostaviti dijalog s vrlo specifičnim prostorom za povremene izložbe Muzeja grada Zagreba. Za osnovni materijal u oblikovanju izložbe dizajnerice su koristile pocinčani lim u rolama; odmotane, metalne plohe prostorno definiraju/odvajaju pojedine dionice izložbe, istodobno služeći kao podloga za arhitektonske fotografije, nacrte i tekstove. Dvostruki su metalni rotulusi položeni i pretvoreni u efektne postamente maketa. Odabirom i tretmanom materijala postignuta je savršena sinergija: materijal je sa svojim fizičkim svojstvima u ravnoteži sa zadanim elementima tavanskoga prostora (tamne grede, gruba podna oplata), semantički odlično odgovara temi izložbe i samim eksponatima, a sam pristup oblikovanju izložbe kongenijalan je pristupu kustoske prezentacije. Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive uistinu je velik, ambiciozan i precizno planiran pothvat. Već će sustavno istraživanje, valorizacija i prezentacija 128 godina industrijske prošlosti grada biti iznimno postignuće. Ako se na planiranom kraju projekta 2014. godine detektira novo stajalište javnosti prema industrijskoj baštini ili se, budimo optimistični, zahvaljujući projektu sačuva i/ili prenamijeni neki od industrijskih objekata, znat ćemo da je definitivno došlo novo, novo, novo vrijeme.Marina Bagarić[Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb; viši kustos, voditeljica Zbirke arhitekture i Zbirke keramike; studij povijesti umjetnosti i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magisterij 2006. na Odsjeku za povijest umjetnosti; teme iz povijesti arhitekture 20. stoljeća u znanstvenim i stručnim časopisima]ILUSTRACIJE UZ TEKST:1. Gradska plinara na Radničkoj cesti2. Paromlin, današnje stanje, snimio Miljenko Gregl3. Ciglane A. Müller, interijer proizvodnih pogona4a,b. Postav izložbe u Muzeju grada Zagreba, snimio Miljenko Gregl