Smještena izvan grada, na vjetrometini usred panonske nizine, daleko od bilo kakvog urbanog elementa na kojeg bi se nastavljala, iznikla je poljoprivredna i veterinarska škola u Osijeku.Arhitekt je znao da mora stvoriti vlastiti kontekst, vlastiti «list je list, ali je i malo stablo, kuća je kuća, ali je i mali grad», kako bi dobila karakter.Koristeći elemente školske zgrade okružuje mjesto koje postaje dvostruko središte, unutrašnje za ružno vrijeme, vanjsko za lijepo. Čini to tako da izrazito izduženu parcelu koja završava školskom zgradom «razrezuje» i ravnicu presavija u tribinu okrenutu onima koji dolaze iz grada.Svi prostori teže «landscape office-u» i bježe od nizanja ureda iz administrativnog tipa zgrada. Posebno uspjeli element je sportska dvorana s naboranim stropom / krovom i galerijom ispred uprave koja gleda na igralište. Ali kao što se prosječni građanin ove zemlje opire «landscape office-u», jer ne može «ko pošten čovjek» čitati novine za vrijeme radnog vremena, tako se učitelji opiru transparentnim zidovima i tu dolazimo u područje u kojem nam se arhitektove zamisli čine preoptimističnima.Govorimo to prije svega misleći na elemente zaštite učionica od sunca gdje koristi osjetljive detalje koji negdje drugdje, zapadnije, zaista normalno funkcioniraju, ali kod nas još uvijek bolje funkcioniraju znatno robusniji detalji. Zamjerke ovom projektu nemjerljive su ostvarenim arhitektonskim i nadasve urbanim kvalitetama. Mali školski grad s mediteranskim trgom na kraju ravnice ušao je na velika vrata u hrvatsku arhitekturu.