Iz ČIP-a / Peti kat: Projekt i uporaba

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „Peti kat: Projekt i uporaba“ Josipa Fabijanca i Hrvoja Spudića.

---

Za generacije studenata Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu pojam „petog kata” bio je više od oznake etaže. Radni prostor u potkrovlju fakulteta funkcionirao je kao arhitektonski inkubator i mjesto susreta – prostor otvorenosti i slobode unutar institucije. Istovremeno, njegov ograničen kapacitet, nejasna prostorna organizacija te neadekvatna vertikalna i horizontalna povezanost onemogućavali su formiranje cjelovitoga zajedničkog radnog prostora studenata AF-a.

Mogućnost stvaranja većeg prostora rada i boravka studenata otvorila se konstruktivnom obnovom zgrade nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa. U procesu cjelovite obnove AGG fakulteta dotada fragmentirano i korisnički disperzirano potkrovlje transformirano je u kontinuirani niz međusobno povezanih open-space radnih prostora Arhitektonskog fakulteta. Time je prvi put postalo moguće ostvariti ideju otvorenog prostora koji studentima omogućuje cjelodnevni boravak, rad i intelektualnu razmjenu.

Početna ideja da svaki student AF-a tijekom studija dobije vlastito radno mjesto na petom katu ubrzo se rasplinula pred jednostavnom matematikom – za takav bi model bila potrebna gotovo dvostruko veća tlocrtna površina. Usto, u nedostatku nastavnih prostora koji bi primili slobodnije formate nastave – izborne kolegije, radionice, prostor za istraživački rad – peti kat projektiran je prije svega kao fleksibilni nastavni prostor. Nizom samoiniciranih akcija, uz podršku uprave fakulteta, peti kat postao je prije svega mjesto namijenjeno studentima. Projektni zadatak, podložan stalnim izmjenama tijekom projektiranja, kontinuirano je uvodio nove sadržaje koje je prostor morao prihvatiti. Na južnoj strani smješteni su arhiva i biblioteka, projektirani i opremljeni postojećim inventarom iz stare Kačićeve. Nemogućnost smještanja maketarnice u povoljniji prostor dvorišne zgrade izmješta prethodno planirani prostor Studentskog zbora Arhitektonskog fakulteta (SZAF) u dvije niše uz biblioteku. Dolaskom maketarnice na peti kat zauzeta je njegova najveća prostorna zona, dok dvije zvučno i prostorno odvojene prostorije preuzimaju funkciju njezina zatvorenog dijela. Reprezentativni sjeverni dio kata postaje prostor diplomske radionice, otvoren prema vizuri grada i Sljemena.

Za vrijeme izbivanja iz matične zgrade Hrvoje Spudić s demonstratorima maketarnice izrađuje dva stola prema dizajnu Enza Marija, predlažući njihovu integraciju u novu maketarnicu. Iako definiran projektom interijera, peti kat po povratku u obnovljenu zgradu privremeno postaje skladište inventara, čime su njegova zamišljena namjena i prostorni identitet dovedeni u pitanje. Gotovo gerilskom intervencijom, tijekom nekoliko večernjih akcija inventar se izmješta na podeste nižih etaža, a prostor se sa starim stolovima, stolicama i stolnim lampama postupno naseljava studentima.

Suočeni s nedostatkom sredstava za nabavu novog inventara, stolovi Enza Marija postaju temelj daljnjeg oblikovanja prostora. Modifikacijom njihovih radnih ploha nastaje procijep koji prihvaća stolnu lampu i/ili nadgrađe za izložbene postave. Teme reusea, DIY pristupa i izvedbe postaju osnovni alati projektiranja i realizacije ostalog inventara.

Kao dio cjelovitog procesa opremanja petog kata osmišljene su i provedene tri radionice edukativnog karaktera. Njihov cilj nije bila isključivo proizvodnja mobilijara, nego uspostavljanje modela učenja u radu i kolektivnom djelovanju. Studenti prve godine, bez prethodnog iskustva, u radionicama se profiliraju i postupno preuzimaju ulogu demonstratora maketarnice, postajući važan dio svakodnevnog funkcioniranja prostora.

Radionice su zamišljene kao atipičan oblik nastave u kojem se radeći učilo, a družeći se radilo. Kao rezultat zajedničkog rada nastavnika i studenata nastajala je oprema zajedničkih radnih prostora. Upoznavanje materijala, korištenje jednostavnih alata i neposredno iskustvo pretvaranja crteža u izvedenu stvarnost nadilazili su samu fizičku proizvodnju objekata. Spoznaja da smo proizveli opremu na kojoj ćemo raditi, risati, razgovarati, održavati nastavu i konzultacije, odlagati makete ili vješati plakate i jakne, uspostavlja neposrednu identifikaciju korisnika s prostorom. Radionice su pokazale da studenti i nastavnici direktnom akcijom mogu oblikovati, definirati i kontinuirano redefinirati prostor koji koriste.

Izvedba prototipova pritom je služila kao alat projektiranja. Prototipovi garderoba, polica i ovješenih ploča za alat postavljani su crtežom, no sama izvedba razotkrivala je nesavršenosti postojeće konstrukcije ili pak prenamijenjenih čeličnih izložbenih okvira. Detalji su se projektirali u procesu izvedbe, a finalni crteži nastajali su u postprodukciji.

Dolazak novoga laserskog rezača iskorišten je za dodatno otvaranje i demokratizaciju zatvorenog dijela maketarnice. Dimenzije i težina uređaja zahtijevale su njegovo podizanje kranom na krovnu terasu te demontažu postojeće staklene stijene. Kako bi rezač mogao biti unesen u zatvoreni dio maketarnice, prostor je parcijalno rastvoren grubim građevinskim zahvatima te redefiniran translucentnom polikarbonatnom kliznom pregradom s čeličnim pragom.

Neposredan kontakt dizala i glavnog stubišta s diplomskom radionicom narušavao je mogućnost koncentriranog rada diplomanata i njihovih mentora. Kao odgovor projektirana su četiri paralelna translucentna polikarbonatna zida u međusobnom izmaku, s dubokim nadvojima koji definiraju ulaze i istovremeno kadriraju stalnu prisutnost grada u pozadini. Neravnine postojeće podne plohe i betonske stope krovne konstrukcije savladane su detaljem sidrenja plastificiranih čeličnih okvira pomoću precizno izvedenih distancera od navojne šipke.

Pojedini projektirani elementi – poput krovne palube koja konzolno završava na katastarskoj međi Klaićeve ulice ili projekta mikroklime staklenika koja rješava problem pregrijavanja te kroz zrcalo stubišta okupira niže etaže sve do prizemlja – zasad ostaju neizvedeni, ali prisutni u crtežu kao potencijal budućeg razvoja. Zbirka Lebbeusa Woodsa u biblioteci trenutačno je u fazi projektiranja, dok je za novi prostor SZAF-a proveden natječaj kojim se tražilo rješenje bez rigidno definiranih granica zvučno izolirane i kontrolirane prostorije. Novi prostor SZAF-a zamišljen je kao otvorena infrastruktura dostupna svim studentima, studentskim organizacijama i inicijativama.

Peti kat danas je mjesto rada, druženja, odmora, međugeneracijskog susreta, nastave, konzultacija i izložbi – prostor u kojem studenti i nastavnici postaju ravnopravni sugovornici. Atmosfera svakodnevnog boravka vrlo je brzo počela generirati vidljive pomake u kvaliteti studentskih projekata i intenzitetu kolektivnog rada. 

Minimalnim resursima te angažmanom nastavnika i studenata stvorena je nova prostorna i institucionalna vrijednost. AF je prvi put dobio potpuno otvorenu i dostupnu maketarnicu te zajednički radni prostor otvorenog pristupa dostupan 24 sata dnevno. Daljnja evolucija prostora prepuštena je njegovim korisnicima, nastavnicima i studentima, a provedene radionice, inspirirane principima Enza Marija, predstavljaju jedan od mogućih modela budućeg djelovanja.

Projekt petog kata rezultat je jednogodišnjeg procesa projektiranja, izvedbe, savladavanja institucionalne tromosti, financijskih ograničenja i potrebe da studenti i nastavnici u njemu pronađu vlastito mjesto. Iako je inicijalno zamišljen kao prostor u kojem svaki student ima vlastito radno mjesto, ograničeni kapacitet prostora nametnuo je primat kolektiva nad pojedincem.

Nastanak petog kata stoga ne treba promatrati kao dovršen čin, nego kao početak novoga generacijskog kontinuiteta. Sirovi i neobrađeni materijali s vremenom će akumulirati tragove uporabe; bit će oštećeni, zamijenjeni ili nadograđeni. Buduće generacije nastavit će projekt putem popravaka, pituranja, uklanjanja, dogradnje i novih projektiranja.

Peti kat nije dovršen – on je platforma i mehanizam.

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.