Iz ČIP-a / O entuzijazmima

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „O entuzijazmima“ Mije Roth-Čerina, Ane Šverko i Jane Horvat.

---

Djelovanje strukovnih udruga se, promatrano izvana, čini samo po sebi razumljivom činjenicom. Podrazumijeva se da će se organizirati niz događaja, da će se sve novosti pojaviti na web-stranicama, da će se časopisi tiskati, izložbe organizirati, na okruglim se stolovima raspravljati o aktualnim temama, obljetnice obilježavati. U stoljeće i pol postojanja Udruženja hrvatskih arhitekata (obuhvatit ćemo nazive svih prethodnika sadašnjim imenom) tako se struka okupljala, organizirala, raspravljala, osnivala nagrade, borila se za vidljivost, vrijednosti, naslijeđeno i buduće. Svatko tko je sudjelovao u radu ijednog tijela ove naše male arhitektonske zajednice, zna, međutim, koliko te podrazumijevane aktivnosti počivaju na seriji malih osobnih bljeskova entuzijazma, davanju vremena prakticiranju altruističnog uvjerenja da svatko treba neki segment svoga ukupnog djelovanja jednom posvetiti i dobrobiti zajednice, kontinuitetu scene, raspravi o aktualnom. Osjetljivi su i trenutak i trajanje takvih angažmana – dolaze li kao rezultat nekoga prethodnog ostvarenja koje entuzijastima daje legitimitet ili se hrane energijom uvijek novih najmlađih generacija koje unose aktualne teme, ili postaju primarna kvalifikacija protagonista traju li predugo. U idealnom slučaju, kombiniraju prvo dvoje, dok treće vodi u repetitivnu institucionalnu ustajalost. Osjetljiva je ravnoteža prijenosa tih entuzijazama da osiguraju svježinu, ali i kontinuitet aktivnosti koje osiguravaju trajanje stečenih vrijednosti, a čija realizacija pritom iznutra, uvijek iznova, treba naći sredstva, provedbu, logistiku. 

Arhivski zapisi svih inačica našega najstarijeg strukovnog udruženja tijekom različitih desetljeća govore o krhkosti altruistične ambicije suočene sa stvarnosti oskudnih sredstava i strukovnih mimoilaženja. Pa ipak, entuzijastični protagonisti uspijevali su u svojim ambicijama – časopis Čovjek i prostor proslavio je 2024. godine 70. rođendan s tek pokojim preskočenim godištem tiskanih izdanja, a iste godine i Nagrada „Viktor Kovačić“ proslavila je svoj 65. rođendan (s kasnije dodanim nagradama nazvanima po Galiću, Bernardiju i Šegviću). Prostor koji kontinuirano baštinimo na glavnom trgu glavnoga grada poprište je i svjedok većine svih tih pokretačkih impulsa – Društvo arhitekata Hrvatske, prethodnik UHA-e, dobilo ga je na korištenje 1952. godine, građevinsku dozvolu za njegovo preuređenje 1953. godine, a od 1960. dijeli ga s gradskim Društvom arhitekata Zagreba, što i danas mnoge aktivnosti i druženja čini nerazdvojnima.

Potpisnice ovog teksta imaju sreću da su se u Udruženju hrvatskih arhitekata zatekle u trenutku kada entuzijastični impulsi nisu ostajali samo na riječima zbog nepostojanja logističke pozadine provedbe ili nedostatnoga financijskog okvira: sve zamišljeno, spomenuto, zacrtano moglo je zaista biti i realizirano zahvaljujući nadljudskim naporima onih prethodnika koji su prije desetak godina povukli Udruženje iz skoroga gašenja, obrisali minuse, okupili ekipe, pronašli jednako tako entuzijastične stalne voditelje programa – i njima posvećujemo ovaj uvodnik. Ušli smo stojeći na ramenima Emila Jurcana, Maje Furlan Zimmermann i Romana Šilje, uz stalno zaleđe Frane Petra Zovka, čiji se tim potom širio. Stoga je pisanje pregleda proteklih nekoliko godina u tom smislu lak i lijep zadatak, govorimo li bar o onome što je poteklo od nas. (Težim temama s kojima smo bili u isto vrijeme suočeni i u koje smo usmjerili iste te energije također treba dati podij, no nešto kasnije.) 

Skrolanje rubrike Vijesti na uha.hr dugotrajni je surf koji svjedoči o strukovnom kontinuitetu institucije, UHA-i kao kulturnoj platformi, zagovaraču javnog interesa u prostoru, organizatoru programskih linija, akteru na čvoru nacionalne i međunarodne scene. U bogatoj nedavnoj povijesti izdvajamo širenje redovnih brojeva časopisa Čovjek i prostor, otvaranje domaće arhitektonske produkcije širokoj publici organiziranjem godišnjih izložbi u javno dostupnim prostorima, izvanrednu suradnju s regionalnim društvima i s Fondacijom Mies van der Rohe putem niza izložbi, predavanja i okruglih stolova, razvijanje međunarodne mreže s prigodnim gostovanjima, osnivanje programske linije GIOskop koja je otvorila šire rakurse aktualne produkcije, organizacija konferencije kojom smo obilježili 150. godina rođenja i 100. godina smrti Viktora Kovačića, serije predavanja povodom tematskog broja ČIP-a posvećenog prilagodbi i prenamjeni, izletima, natječajima, ljetnim kinima, razgovorima i druženjima. 

S druge strane, te su godine bile obilježene i stalnim potrebama za dokazivanjem vrijednosti kvalitetne arhitekture za društvo u cjelini. Višegodišnji projekt stvaranja digitalne arhive natječaja poslužio je kao povod njihove obrane i pozicioniranja u sve više birokratiziranim postupcima provedbe koja administrativno pretpostavlja kvalitetnom. Posebno u kontekstu razdoblja uoči donošenja novih zakona je entuzijazam s lijepih tema mobiliziran u smjeru konsolidiranog nastupa struke zajedno s društvima i Hrvatskom komorom arhitekata. I jednim i drugim temama posvećeni su tekstovi koje donosi ovaj broj, a oni pojedinačno ilustriraju mnoga lica entuzijazama koja su izvan svakodnevnoga i osobnoga, koja traže volonterski angažman u slobodno vrijeme, a koja u svojoj apstraktnoj manifestaciji svi očekujemo i podrazumijevamo.

Foto: Luka Dubroja (gore), Marko Ercegović (dolje)

Porastom intenziteta entuzijazma raste i njegova zaraznost, sposobnost prijenosa dalje. Možda je upravo zahvaljujući tome osobito lijepa osobina naše strukovne zajednice to što se u njoj energije i generacije ne smjenjuju nego preklapaju. Kontinuitet nije stanje mirovanja, nego neprestani proces prijenosa entuzijazma. Institucionalna memorija susreće se s novim temama i novim eksperimentima.

Pred nama su godine u kojima će se i arhitektura i društvo mijenjati brže nego što smo navikli. Digitalni alati, umjetna inteligencija i nove tehnologije postaju dio svakodnevice, ne kao zamjena za ljudsko znanje i prosudbu, nego kao novi sloj naših mogućnosti. Možda je upravo zato simbolično da u vremenu novih čipova i dalje izlazi naš ČIP. Jedan nas podsjeća da budućnost ubrzava promjene, drugi da bez čovjeka i prostora nema smisla ni smjera.

Povijest Udruženja pokazuje da njegova snaga nikada nije počivala na stabilnosti shvaćenoj kao nepromjenjivost. Naprotiv, vrijednosti koje danas baštinimo preživjele su baš zato što su se znale prilagođavati novim okolnostima, prihvaćati nove poticaje i iz svake krize izaći drugačije. U tom smislu, najvrjednije nasljeđe koje ostavljamo nije skup programa, projekata ili dokumenata, nego sposobnost strukovne zajednice da iz promjena uči i kroz njih raste, ono što bi Nicholas Nassim Taleb nazvao antifragilnošću.

Zato sadašnjost i budućnost UHA-e i ČIP-a zamišljamo kao prostor otvorenih mogućnosti. Njihova snaga ne dolazi iz sigurnosti da znamo što dolazi, nego iz povjerenja u strukovni entuzijazam.

Foto: Marko Ercegović

ČIP je konkretna manifestacija strukovnog entuzijazma i jedan od ključnih kanala ostvarenja UHA-ine temeljne uloge: kontinuirane, jasne i beskompromisne artikulacije pozicije hrvatske arhitektonske zajednice u odnosu na goruća pitanja našeg vremena – ona globalna, kao i ona lokalno specifična. Časopis posljednjih godina ide uzlaznom putanjom: postupno je izrastao u dvije, zatim tri, a potom i četiri godišnje publikacije. Broj se ustabilio, no ambicija raste: u dizajnu, uredničkom pristupu i – od tematskog broja 2024., prvoga dvojezičnog ČIP-a – u jeziku. Dvojezičnost odsad postaje standard, a časopis svjesno iskoračuje iz lokalnoga stručnog okvira prema sve ambicioznijoj publikaciji relevantnoj u regiji i šire.

Uz aktualnu Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2025. godini, predstavljamo prva dva broja: ČIP Godišnjak te ČIP Nagrade i nominacije. Dok izdanje Nagrade i nominacije primarno dokumentira recentnu domaću arhitektonsku produkciju, Godišnjak uvodnim blokom problemskih tekstova nastoji precizno skenirati trenutačno stanje struke, u tome prepoznati bitne teme te otvoriti prostor za kritičku refleksiju, polemiku i javni dijalog.

Radovi okupljeni u aktualnom godišnjaku potvrđuju heterogenost suvremenih strukovnih izazova. Inicijalno polazeći iz različitih tematskih okupacija i perspektiva, mjestimice ipak konvergiraju i spontano se grupiraju oko nekoliko međusobno povezanih problemskih osi.

Gorana Ljubičić, Marija Dekar i Blanka Levačić otvaraju pitanja sustavne degradacije prostornog planiranja, uvjetovane složenim odnosima između politike, javnog interesa i investitorskih pritisaka. Ivan Dorotić putem fenomena „nagradizacije” problematizira suvremene mehanizme proizvodnje stručne vidljivosti i vrijednosti, ukazujući na opasno sklisku granicu između arhitekture i njezine PR reprezentacije. Zajedno upozoravaju na potrebu ponovnog promišljanja uloge struke: ne samo kao planerske ili projektantske discipline nego i kao aktivnoga društvenog i kulturnog aktera.

Drugi tematski blok posvećen je formalnim i neformalnim modelima edukacije i međugeneracijskog prijenosa znanja. Od zapisa Ide Križaj Leko o Urbanim studijima u Rijeci i kritičkog osvrta Ane Dane Beroš na EUmies Awards Young Talent 2025, do studentskih refleksija o izmještanju i povratku u zgradu Arhitektonskog fakulteta u Kačićevoj te teksta o novoj koncepciji njegova petog kata nameće se niz pitanja o sadašnjosti i budućnosti arhitektonskog obrazovanja u uvjetima institucionalnih i prostornih transformacija te novih oblika kolektiva.

Treći niz tekstova bavi se arhitekturom kao medijem, reprezentacijom i kulturnom infrastrukturom. Hrvatski nastupi na EXPO-u u Osaki i Venecijanskom bijenalu arhitekture pritom se prvenstveno afirmiraju kao prostori artikulacije ideja, identiteta i suvremenih društvenih tema, a ne tek kao izložbeni projekti. Prilog posvećen Zgrafu dodatno širi pitanje odnosa dizajna, komunikacije i javnoga kulturnog prostora.

Ako postoji zajednička nit ovogodišnjeg broja, možda se ona nalazi u ideji arhitekture kao kontinuiranog procesa medijacije: između prostora i društva, između institucija i pojedinaca, između naslijeđenih sustava i novih okolnosti. U trenutku kada se struka suočava s brojnim eksternim pritiscima, ali i internim transformacijama vlastitih modela djelovanja, ključno je zadržati i njegovati prostore kritičkog promišljanja, javne rasprave i artikulacije zajedničkih (strukovnih) vrijednosti. Upravo u tome vidimo ulogu UHA-e i časopisa Čovjek i prostor – kao platforme za kontinuitet stručnog dijaloga i aktivnog odnosa prema prostoru koji zajednički oblikujemo. Sto pedeset godina ranije, kao i danas – s entuzijazmom.

Foto: Marko Ercegović (gore), Luka Dubroja (dolje)

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.