Nagrada ‘Viktor Kovačić’ za životno djelo – razgovor s Nikolom Bašićem

U punom auditoriju Providurove palače u Zadru, na Danima arhitekata 7.0, povodom dodjele Nagrade ‘Viktor Kovačić’ za životno djelo, razgovaramo s arhitektom i akademikom Nikolom Bašićem. Njegove realizacije i stručno djelovanje vezani su upravo za ovaj kraj. Zadar i ovaj dio Dalmacije obilježeni su njegovim arhitektonskim ostvarenjima. Od Morskih orgulja koje su postale nenametljivi simbol Zadra, kornatskih križeva od suhozida, preko niza sakralnih objekata koji uspostavljaju kontinuitet identiteta, stambenih objekata koji traže formulu za specifično stanovanje na Mediteranu, do kritičkih projekata koji izgradnju za turizam čine odgovornijom prema lokalnom kulturnom kontekstu, njegovi radovi redovito otvaraju pitanja odnosa prema lokalnom prostoru. Dodjela nagrade za životno djelo posebna je prilika da čujemo, iz perspektive dugogodišnjeg promišljanja tih tema, na kojim se postavkama baziraju njegovi projekti. Koji stavovi stoje iza njegova arhitektonskog djelovanja? Što možemo prepoznati kao upute i opće vrijednosti koje proizlaze iz opusa arhitekta Nikole Bašića?

Razgovor su vodili Krešimir Damjanović i Dinko Peračić.

DP: Vaši radovi poznati su ne samo u arhitektonskoj javnosti nego i općenito u Hrvatskoj, pa i šire, ali meni se čini da ste vi prvenstveno lokalni arhitekt. Vaši najbolji radovi realizirani su u Zadru ili njegovoj blizini. Imate poseban odnos prema lokalnom kontekstu. Osjećate li se kao lokalni arhitekt ili se vidite kao nekog kome je svejedno gdje gradi?

NB: Nemam ništa protiv toga da me se stavlja u lokalnu ladicu, dapače, imponira mi biti lokalni arhitekt. Čuvenu krilaticu ‘misli globalno, djeluj lokalno’ trudim se izokrenuti u vlastitu parafrazu ‘misli lokalno, djeluj globalno’ – ako je i to razlog i jedan od motiva zbog kojeg sam počašćen ovim velikim priznanjem, to što sam djelujući lokalno, u jednoj maloj sredini, malom gradu, uspio odaslati nešto u planetarni prostor, a čini se da jesam, onda neskromno moram reći da se time ponosim. Govoreći o lokalnom djelovanju, a ja bih radije rekao zavičajnom, to mi je bliže i intimnije, dragi su mi stihovi Tončija Petrasova Marovića: ‘…ne treba nikamo, nigdje drugdje tražiti, što jest i tu je’. Naš zavičajni mikrokozmos, ako si spreman gledati oko sebe kroz široku leću, postaje vlastiti makrokozmos. U današnjem vremenu u kojemu je cijeli svijet dramatično sažet, a sažet će ga još više tehnologije i informatičke komunikacije, prostor i vrijeme ušli su u konvergenciju čineći naš svijet sve manjim. Ta akcelerirajuća konvergencija prostora i vremena pretvara našu fantastičnu planetu u dimenziju biblijskog ‘zrna gorušice’.

Što u tim relacijama znači djelovati lokalno? Znači pažljivo promatrati i prepoznati svoj vlastiti svijet jer ćeš samo tako ostati autentičan, a ako si autentičan, tad će te razumjeti cijeli svijet. Govoreći o tom daru opažanja, spomenut ću svoju pokojnu mater, koja je promatrajući djecu znala reći: ‘Ovo dijete zapaža, od njega će nešto biti’. Osjetljivost za prostor i kulturu u kojoj živiš i djeluješ presudna je arhitektonska pretpostavka. Ako nisi u stanju raspoznati svijet oko sebe, naročito prostor u kojem djeluješ, a prostor je naš medij, mi se njime izražavamo, u njemu radimo, njega ‘koristimo’ ili ‘trošimo’, onda teško možeš računati na to da ćeš ostvariti nešto što će imati svojstvo autentičnoga.

KD: Kako se ‘lokalnost’ odražava na vašu arhitekturu? Što ona znači za konkretne projekte?

NB: Ta lokalnost se, u pravilu, povezuje s pojmom kontekstualnosti, samo što je kontekstualnost vrlo složena priča koju možemo promatrati na različitim razinama i u različitim oblicima. Mene najmanje zanima materijalna kontekstualnost, ono što mjesto proizvodi kao svoju opredmećenu i oblikovanu pojavnost. Zanima me ona kontekstualnost koju prostor emanira, a koja je zapravo nevidljiva, ona koja se ne vidi, ali se otkriva. To je moja misao lokalnoga. U biti, to je vrlo konzervativno promišljanje. Moja konzervativnost proizlazi iz iskustva koje mi govori da moram otkrivati vrijednosti svog zavičaja, svog prostora, svoje zajednice, ne zato da bih bio autarkičan, nego da bih ostao autentičan. Zavičaj je izvornost.

Kad tumačim svoju poziciju u korelaciji lokalnoga i globalnoga, može mi se zamjeriti zatvorenost prema drugom i drugačijem. Međutim, to je daleko od onoga što želim reći. Ja nisam zagovornik zatvorene, isključene i samodostatne lokalne ili nacionalne kulture. Ipak, nisam toliko naivan da bih danas vjerovao u mogućnost stvaranja izvorne regionalne ili nacionalne arhitekture. Identiteti, pa i oni arhitektonski, socijalni su konstrukt u kontinuiranoj i dinamičnoj preobrazbi. Tako je i naš hrvatski arhitektonski identitet oblikovan u interakciji s drugim arhitektonskim identitetima, ali u interakciji, u plodonosnom i kreativnom međudjelovanju, a nikako u prepisivanju ili nekritičnom importiranju. Govoreći o tome često spominjem sjajnu Oliverovu interpretaciju njegove, meni najdraže pjesme Trag u beskraju. Mnogi vjeruju da je to naš dalmatinski, dragojevićevski melos, a to je zapravo pjesma talijanskog autora Biagia Antonaccija koju je sjajno preveo i prepjevao istarski pjesnik Daniel Načinović. Eto nam obrasca za arhitektonsku autentičnost, uz nastojanje da stvaramo vlastitu arhitekturu, prevodimo i prepjevajmo i tuđu. Prestanimo je nekritički uvoziti i prepisivati, prestanimo govoriti tuđim arhitektonskim jezicima, pogotovo onda kad te jezike jedva ili nikako ne razumijemo. Pokušajmo i u arhitekturi govoriti hrvatski. Budimo hrabri, nemojmo se sramiti vlastitog jezika. Sutra ćemo vidjeti nagrade HKA i nominacije za nagrade UHA-e. Čini li vam se, slutite li poput mene da se nazire dah samosvijesti i samopoštovanja?

KD: Autentičnost. Što ona za Vas znači u arhitekturi?

NB: U arhitekturi, kao i u drugim umjetnostima, autentičnost u najširem smislu započinje od individualnog postupka ili stvaralačkoga, autorskog prosedea. Prepoznatljiva arhitektonska osobnost jamstvo je vjerodostojne autentičnosti. Za moje shvaćanje autentičnosti u arhitekturi bitno je kako će taj individualni, osobni prosede izraziti pripadnost arhitektonskog djela mjestu i kulturi u kojoj ono nastaje.

DP: Da se vratimo na ono dijete koje zapaža. Koji su to elementi lokalnoga koje ste zapazili, prepoznali kao važne, stvarno bitne, iz kojih proizlaze ideje i koncepti?

NB: Naravno, najprije zapažaš ono što je pojavno, materijalno, što se izražava kroz nekakav oblik, ali nakon toga prelazimo prag materijalnoga i ulazimo u sferu nematerijalnoga. Znači, moraš biti sposoban prepoznati i onu manifestaciju lokalnoga koja nije vidljiva, koja nije opredmećena, koja spada u sferu kulture ili, da budem malo patetičan, duhovnosti. Onoga što, kad govorimo o mjestu, nazivamo geniusom loci. Bitno je moći prepoznati i to svojstvo mjesta.

KD: Za vas arhitektura izrasta iz mjesta? Određuje li svojstvo mjesta njezin kod?

NB: Mjesto je biblijski genesis arhitekture. Bez mjesta nema ni arhitekture. Ono što iz mjesta ne proizlazi i što mjestu ne pripada, ne može se zvati arhitekturom. Ja sam jedan od onih koji čvrsto vjeruju da arhitektura pripada mjestu, da je urasla u njega, da se od njega ne može odvojiti, te ako se odvoji, da više nije arhitektura. Kamp-kućica ili mobilna kuća služe stanovanju, kao što se može živjeti i na brodu, ali im funkcija habitata ne daje svojstvo arhitekture. Arhitekturi je ishodište – mjesto, mjesto postaje ishodištem semantičkog polja koje oblikuje arhitektonski kod. Pritom želim istaknuti da je moje razumijevanje kontekstualnog koda daleko od postmodernoga romantičnog regionalizma ili simboličkog eklekticizma iz sedamdesetih godina. Govorim o arhitekturi koja svoju kontekstualnost iskazuje pripadnošću mjestu i kulturi izvedenoj i na materijalnom i nematerijalnom supstratu toposa. Što to znači u arhitektonskoj praksi? Jesu li to narativni ili apstraktni obrasci? Kako ih prepoznajemo kao svoje? Odgovorit ću još jednom metaforom. Sve je manje onih koji se sjećaju vremena socijalističke potrošačke oskudice u kojem nas je oduševljavalo bogatstvo bjelosvjetskog konzumerizma. Sad kad smo prišli globalnoj potrošačkoj tezgi, počeli smo cijeniti sve što je domaće. Moje je duboko uvjerenje da su današnji arhitekti pozvani stvarati domaću arhitekturu, svaki svoju. Onako kako je kodom označena arhitektura Skandinavije ili Iberijskog poluotoka, tako bi i hrvatski arhitekti trebali pronaći kod za domaću arhitekturu

DP: Vi živite na otoku, a ne živite u Zagrebu, recimo blizu Akademije. Odabrali ste živjeti na otoku, a ne u metropoli. Stoji li iza toga neka dublja povezanost s lokalnim prostorom. Zbog čega takva odluka?

NB: Tek bi se uvjetno moglo reći da živim na otoku jer ja zapravo živim u dva paralelna svemira. Jedan je urbani, zadarski, a drugi je – otočni, preciznije – ‘kurnaski’. U Zagrebu sam onoliko koliko moram biti, jednostavno nemam mogućnosti biti na toliko mjesta. Dakle, ta dva moja svemira oblikovala su moj životni i profesionalni habitus. Ja sam po svom podrijetlu i po osjećaju pripadnosti Murterin, a mi Murterini smo arhipelaški ljudi. Naš matični otok vezan je mostom za kopno i po tome bi se moglo reći da više i nije otok, ali mi smo otočani po onim otocima koje posjedujemo i o kojima skrbimo, a to je više od stotinu otoka i otočića u najgušćoj insularnoj skupini na Mediteranu, poznatoj pod imenom Kornati. Zato volim upotrijebiti onu prispodobu po kojoj je Murter – nosač otoka. Murter i Kornati čine jednu osebujnu arhipelašku mikrokulturu, mikrokozmos koji intimno propituje i tumači moj sumještanin i prijatelj iz djetinjstva, profesor Vladimir Skračić u nedavno objavljenom leksikonu pod naslovom Kornati kada su bili Kurnati. Taj ambijent otočke arkadije ritmički se u mojem životu izmjenjuje s ritmom života i arhitekture u okruženju Dalmapolisa, moje utopijske metropole koju nagovještava urbana konvergencija Zadra, Šibenika i Splita. Iz toga urbanog ambijenta, u jednom hipu, ja se doslovce teleportiram u otočnu osamu, u život i odnose kakvi su bili prije pet tisuća godina, jer ti je prva preokupacija, kad ujutro otvoriš oči, pronaći drva za naložiti oganj. Sreća je imati takvo iskustvo i moći ga iznova prakticirati.

KD: Je li odlazak na otok neki oblik ‘resetiranja’?

NB: Tako je. Resetiranje je neminovno u tim transpozicijama. Ta prostorno-vremenska i kulturološka frekventnost daje ti mogućnost izmjeničnih pogleda iz suprotnih svjetova. Repozicioniranje nije samo prostorno nego i vremensko. Tako se lakše vratiš na ‘tvorničke postavke’.

DP: Predlažem da se iz arhipelaga prebacimo u Zadar, na čvrsto kopno. Kakav je vaš osobni odnos sa Zadrom, recite nam o svojim ljubavima, mržnjama, snovima, mislima, postignućima koja vas vežu za ovaj grad.

NB: U mojem djetinjstvu Zadar je bio metafora velikog svijeta kojem nisam pripadao i koji nisam poznavao, a taj svoj nekakav izvanjski pogled na Zadar zadržao sam do danas. Doduše, sad znam gledati Zadar iznutra i razumjeti ga, ali moj stvarni iskonski pogled je izvanjski, odnosno ja to zovem ‘pogled ukoso’, nije baš skroz ortogonalna projekcija, nego je to neki inklinirani pogled na grad. Grad koji mi je dao priliku ostvariti svoje snove. Naime, kad sam u gimnazijskim danima maštao o tome što ću biti u životu i čime ću se baviti, a mislim da me Zadar u tome predodredio i usmjerio, zamišljao sam da ću ga jednoga dana učiniti još ljepšim, još sjajnijim, još spektakularnijim… Moram spomenuti da je toj mojoj odluci pridonijelo dvoje ljudi koji su bitno utjecali na moj razvoj u području likovne kulture, a to je bio bračni par Anita i Ivan Tomljanović, oboje su nažalost nedavno preminuli, koji su u vrijeme moga gimnazijskog školovanja vodili tad još obvezatan predmet – Likovnu umjetnost. Iz te generacije proizašli su i eminentni hrvatski umjetnici poput pokojnog Ratka Petrića. Tomljanovići su bili vrsni likovni pedagozi. Htjeli su nas naučiti likovnoj kulturi tako da razumijemo umjetnost, a ne da imperativno postanemo umjetnici, dapače, ako bi se netko prerano mašio za uljane boje, jako bi se ljutili na to.

DP: Postoje li specifični kulturni utjecaji u Zadru koje ste putem svojih projekata uspjeli prepoznati i interpretirati te njima eventualno doprinijeti kulturi prostora? Konkretnije, postoji li u Zadru nešto što je posebno baš za ovaj prostor i ne postoji ili ne bi bilo moguće, recimo, u Splitu, Rijeci ili Zagrebu?

NB: Pa možda neću moći baš precizno odgovoriti na to pitanje, ali mogu govoriti o onome što je Zadar kao grad, na koji način sam ga ja doživljavao i kako sam to koristio kao uporište u svom radu. Najprije, meni imponira ona prostorna dimenzija Zadra koja promiče urbanu gestu velikih prospekata. To nema niti jedan drugi hrvatski grad na jadranskoj obali. Tu dominantnu prostornost i hijerarhijsku osnost gradskih prospekata generira antička centurijacijska osnova, ali i umirena topografija lokaliteta uokvirenog morem. Možda upravo zato moji ključni zadarski projekti, pa i oni koje su drugi realizirali na mojim urbanističkim koncepcijama, imaju uvijek prepoznatljivu snažnu prostornu gestu, ali i programsku anticipaciju kojom sam ponekad i strukturalno, ali i mentalno, mijenjao grad.

Zadar je kao prastari grad, sazdan od krhotina prethodnih gradova, mozaik u kojem se povijesna stratigrafija čita kao urbani palimpsest. Ta slojevitost i isprepletenost, to tkanje grada uvijek na istom mjestu, ali na jednoj čvrstoj, postojanoj matrici, to je urbano iskustvo Zadra. Ono je suprotno genezi Dubrovnika ili Šibenika koji svoju organičku urbanu morfologiju izvode iz fenomenalne morfologije toposa. Ono je drugačije i od geneze Splita, čiju je monumentalnu antičku palaču hrvatski barbarogenij prepleo narodnim bršljanom, parazitirajući na antiknom supstratu na način koji bi danas sigurno bio okvalificiran kao neka divlja, ilegalna gradnja, a zapravo je najveće europsko čudo organičke upletenosti povijesnih slojeva. Kad govorimo o tom nasljeđu, vjerojatno nismo ni svjesni da odgovaramo na uvijek otvoreno pitanje što su naši identiteti – pa to su naši identiteti! Oni najsnažnije oblikuju kulturni identitet naše zajednice i kao sveukupni identitet suvremene Hrvatske u europskim i u svjetskim relacijama.

KD: Je li ovo o čemu govorite u biti naša hrvatska kultura? Znači da li to da je ona proizvod svih tih povijesnih slojeva i time dio nas?

Vraćajući se ponovo na tvrdnju da se naš nacionalni identitet najsnažnije ispoljava u urbanističkom i arhitektonskom povijesnom nasljeđu, ostajemo zabezeknuti u kakvom smo se kaotičnom stanju sad zatekli. Pitam se je li moguće da mi koji baštinimo takve vrijednosti, sad proizvodimo ovakav prostorni i kulturni nered? Kad razmišljam o ljudima koji su bili sposobni stvarati onakav sklad, uvijek se pitam – Pa, Bože, jesmo li mi uopće njihov rod? Jesmo li se mi ovdje zatekli nekom nadnaravnom zamjenom ljudi? Je li nam mutirao gen? Što se to dogodilo?

Teško je razumjeti i prihvatiti težinu tog diskontinuiteta. O tome bi se moralo puno više razgovarati. No, da zaključim i to je naša kultura.

DP: Lijepo ste opisali tu našu, prvenstveno obalnu, kulturu. Realizirali ste nekoliko projekata i u Zagrebu. Jeste li tamo pristupali tako da donosite vlastitu kulturu ovih prostora ili ste ih čitali na drugačiji način, tražeći odrednice tog konteksta?

NB: Ne, ne, nisam htio transponirati Dalmaciju u Zagreb. Ja sam htio poštivati urbanitet Zagreba i pokušao sam razumjeti tu kulturu. Moj zagrebački opus je jako skroman. U Zagrebu imam tri realizirane kuće. Ne znam što bih rekao o svakoj od njih, ne bih se nešto puno tim kućama hvalio niti bi ih se stidio. S crkvom Sv. Mati Slobode imao sam jako traumatično iskustvo koje je proizašlo iz stanja u kojem nisam mogao kontrolirati proces te zahtjevne gradnje. Nažalost, to se vidi. Ne znam koga ću sada parafrazirati, ali ću reći: na kraju nije važno kako kuća izgleda, nego što ona generira.

DP: Očito imate više sreće s kućama s pogledom na more. Jedna tema, koja se ovdje može činiti kao digresija, te crkve, recimo Sv. Mati Slobode je jedna od njih, ali i druge koje ste radili, stvaraju dojam crkava tvrđava. Imaju prepoznatljivu masivnost i težinu. Otkud dolazi taj pristup i potreba da se crkve grade na taj način?

NB: Uistinu sam bio nadahnut našim povijesnim sakralnim fenomenom crkve tvrđave. Vidjeti crkvu Sv. Marije u Vrboskoj doživljaj je za pamćenje tijekom cijelog života. No moj odnos prema sakralnom odredili su i drugi fenomeni, pogotovo oni koji sežu u početke našeg kršćanstva, a koji nisu tako eksplicitni. Trajno me fascinira kontekstualnost kultne crkve Sv. Križa u Ninu čija se tlocrtna deformacija otkriva kao korekcija kuta između idealnog istoka i otklona prve ekvinocijske zrake Sunca, koji određuje visina Velebita u trenutku kad Sunce obasja lokalitet crkvice. Može li biti išta potresnije od takve kozmičke kontekstualnosti?

Moj prvi susret s projektom sakralnog sadržaja dogodio se na brdu Okit kod Vodica, nakon što sam pobijedio na natječaju za izgradnju zavjetne kapelice Gospe od Karmela, koja je bila raketirana u ratu. Kad je objavljen natječaj i kad smo rekognoscirali lokaciju, s vrha brda lijepo smo vidjeli neprijateljske položaje. To je u nama budilo nagon otpora, potrebu da sebi i drugima dokažemo da zaslužujemo vlastitu državu. U to vrijeme arhitekti su bili angažirani na brojnim zadacima obnove ili izgradnje novih crkava. Bilo je to doba emocionalnog traganja za vlastitošću, da vidimo tko smo i kako želimo da nas drugi vide. Na tom tragu kulturnog kontinuiteta i kulturne pripadnosti razvio sam teorijsku trijadu: komunikacija – kontinuitet – kontekst, tri pojma spregnuta u kraticu 3K ili – trik! Govorio sam da se ne može ostvariti autentična arhitektura ako se ne zasniva na 3K-u, a upravo su to uporišne vrijednosti koje su u recentnim arhitektonskim trendovima sasvim napuštene, gotovo prezrene. Unatoč tome ja i dalje tvrdokorno zastupam svoju tezu. Nasuprot neizbježnom modernitetu, držim da treba ustrajati i na kontinuitetu. Modernitet je istočni grijeh arhitekture, preuzet iz herojskih vremena moderne kad se industrijski funkcionalizam, kao nova proizvodna stvarnost, morao projicirati i u arhitekturu. Međutim, diskontinualnosti moderniteta mi moramo pridodati i naše traumatične povijesne diskontinuitete, koje većina europskih naroda nije iskusila. Naši povijesni lomovi su teški i zato sam smatrao da sakralnom arhitekturom, kao eminentnim kulturnim medijem, moramo premostiti provalije tih diskontinuiteta. Sad svjedočimo potpunom raspadu tih nastojanja. Suvremeni hrvatski sakralni identitet danas je srozan karikaturalnim reinterpretacijama sakralne baštine, iz čega su arhitekti isključeni, a što predvode suvremeni katolički kvazifundamentalisti koji s prijezirom gledaju prema svakom obliku suvremene arhitekture, pogotovo one koja bi mogla slijediti crkvi dragu sintagmu ‘prepoznavanja znakova vremena’.

DP: Možda jedan od dobrih primjera upravo za tu ideju kontinuiteta je lođa u stanovima na Bilom brigu. Ako usporedimo, tipična kontinentalna kuća funkcionira tako da s ulice dođete u predvrt, uđete na ulazna vrata, koja vjerojatno imaju vjetrobran, pa prođete kroz cijeli stan i dođete do dnevnog boravka. Ako je malo toplije, izađete van na terasu, pa ako je baš dobro vrijeme izađete van u vrt. Tako se koristi tipična kontinentalna kuća. Mediteranska ima drugu logiku. Prvo uđete u dvorište, pa onda, ako vas pozovu, dođete na trijem, pa onda, ako je hladno, ulazite unutra, pa ako ste baš jako dobri prijatelji idete među sobe i unutrašnji dio stana. Ta vrlo jednostavna odluka da se u stan ulazi preko lođe, a ne preko ulaznog pretprostora ili vjetrobrana, upravo je ilustracija mediteranskog načina života, to je vjerujem arhitektonski kontinuitet o kojem pričamo. Otkuda je došla ideja ulaza u stan preko lođe?

NB: Pošteno i iskreno ću priznati da se tu nije radilo o konceptu; pogotovo ne o konceptu koji bi se referirao na kontinuitet u smislu našeg razgovora. To je došlo kao naknadno otkriće, naknadna pamet. Motivacija je puno prizemnija, gotovo bizarna. Radilo se o mojim mladalačkim traganjima za načinom kako izmigoljiti rigoroznim pravilima i normativima ‘društveno usmjerene’ izgradnje koje su provodile ondašnje samoupravne interesne zajednice za stambenu izgradnju, skraćeno SIZ-ovi. Zapravo, ja sam se time počeo baviti još 70-ih u Sarajevu. Moje prvo zaposlenje u firmi koja je producirala strahovite količine projekata stambene gradnje. Trebalo je proizvesti dovoljno stanova za samoupravljačku klasu. Tako sam se i ja počeo koprcati sa stanovanjem. Opirući se stezi tvrdog normiranja po kojem je stan za hipotetsku veličinu obitelji uvijek ispadao isti, počeo sam unutar tih normativa tragati za drugačijom organizacijom stana. Tako je nužda proizvela koncept s kojim sam došao u Zadar. Naime, nakon više propalih pokušaja, ja sam se u Zadru zaposlio tek kad je postalo izvjesno otvaranje jednoga velikog stambeno gradilišta. Bio je to Bili brig, svojevrsna kompilacija Splita III, čak smo za konzultanta dobili urbanista Mušića, autora Splita III. Dobili smo i kosu glavnu ulicu koja je presijecala blokove, dakle nešto što je gotovo preslika splitske matrice. Osobno, nisam baš bio sretan zbog toga, mislio sam da Zadar zaslužuje čin veće autentičnosti, ali bilo je tako kako je bilo. Tada je projektno poduzeće Donat u Zadru odlučilo primiti mladog arhitekta, dobio sam zaposlenje i odmah vrući zadatak na stol – stambenjak, zvao se Blok 22; investitor – Splitska vojna oblast. Naravno, radi se o Bilom brigu, zadarskoj stambenoj epopeji koju će voditi profesor Vojnović koji je bio glavni revident i koordinator za Split III. On je koordinirao cijelu priču, pogotovo onu na relaciji između projektanata i operative, kako u Splitu tako i u Zadru. On je praktički revidirao sve projekte, a oni su svi bili determinirani jednim užasno krutim programom, iznormiranim do tančina. Naime, tada su se stanovi dodjeljivali po prioritetnim bodovnim listama za sve hipotetske veličine i strukture obitelji. Sve se to pretakalo u stambene kvadrate, a i iz toga silnog normiranja proizlazile su potpuno iste kuće, stanovi iste organizacije. U tim krutim normama pronašao sam rupicu za osvajanje barem malo slobode. Postojalo je pravilo da se 10 % površine stana, proporcionalno njegovoj veličini, ostavi na raspolaganje arhitektima za balkone i lođe jer su to elementi kojima se ‘gradi arhitektura’. Postojao je u normi i ulazni prostor od otprilike pet-šest kvadrata. Sve te raspoložive površine skupio sam u alternativni multivalentni prostor, svojevrsnu lođu preko koje se pristupalo ostalim prostorijama, a onda je to donijelo gotovo revolucionarni preokret u organizaciji cijelog stana. Pred Vojnovićevim povjerenstvom morao sam tu organizaciju obraniti kao ‘funkcionalni stan’, to je bio imperativ, i to mi je, začudo, pošlo za rukom. Kad sad za taj novi i višenamjenski prostor upotrijebio naziv solarna lođa, moj je projekt prepoznat kao prvi projekt pasivne kuće. Objavljen je u časopisu Sunce koji je pokojni profesor Pažanin, eminentni ekspert UN-a za Sunčevu energiju, izdavao na Sveučilištu u Rijeci. Zajednički smo u tom smjeru dalje razvijali projekt u kojem je iz te lođe gravitacijom cirkulirao zrak kroz strop i pod, te hladio ili grijao stan. U organizacijskoj inovaciji stana polujavni ili poluprivatni prostor lođe bio je mjesto personalizacije stana, mjesto za hobije, zelenilo, kućne ljubimce i sl. Bio je to prostor graduirane privatnosti, zona koja je zaustavlja one koje ne želiš pustiti u intimu stana, poštar, TV inkasator, čitač vodomjera… sve se tu zaustavljalo. Na kraju, taj prostor tumačio se i kao element mediteranskog kontinuiteta na koji aludirate u vašem  pitanju, a koji se referira na transpoziciju ‘sulara’ u arhitektonskom korpusu kolektivnog stanovanja. Svi moji kasniji stambeni projekti deriviraju tu istu organizacijsku postavku, koja je na kraju transponirana i u tržišne projekte. Tako sam cijeli radni vijek u bezbrojnim iteracijama projektirao uvijek isti stan.

KD: Ja bih sad malo skrenuo temu. Vaš cjeloživotni rad veže se uz turizam i turističku arhitekturu, počevši od sukošanske marine Dalmacije pa do brojne druge hotelske arhitekture. Koja je pozadina, odnosno vaša agenda u tim projektima?

NB: Sad kad smo govorili o stambenim zgradama na Bilom brigu, shvaćam da su to bili moji zadnji projekti koji su služili habitatu zajednice. Nakon toga, gotovo svi moji projekti bili su, posredno ili neposredno, motivirani turizmom. Sad počinjemo shvaćati ono što na početku nismo ni slutili: turizam je kompleksni gospodarski, društveni i kulturni fenomen. Njegova pojavnost i multivalentnost je nevjerojatna, zapravo, turizam kao ekonomija i kultura, u svim svojim pojavnostima, penetrirao je kroz naš ukupni društveni i gospodarski presjek. Dakle, mi smo prožeti turizmom do mjere koju uopće nismo spremni shvatiti. Kako je turizam fenomen koji se razrješava u prostoru, a prostor bi trebao biti ponajprije briga naše struke, onda se vidi kolika nam je društvena odgovornost na plećima. Razmišljajući o tome, morali bismo težiti jasnom i općeprihvaćenom principu: sve što je dobro za turizam mora biti dobro i za lokalnu zajednicu. S pozicije naše struke, sve ciljane ili komplementarne aktivnosti u graditeljstvu koje servisiraju turizam i turističko gospodarstvo, morale bi promicati uključivost turizma u lokalnu zajednicu. Premda više ne znamo pouzdani odgovor na pitanja kao što je to lokalno ni što je to lokalna zajednica i gdje prestaje taj turizam, jer na kraju cijeli svijet sve više liči na jedan golemi turistički resort – tako da turizam otvara puno pitanja presudnih za zemlju toliko ovisnu o njemu.

KD: U projektu hotela na Mandalini šetnicom na krovu pokušali ste otvorenost prema domaćem stanovništvu integrirati u jedan hotelijersko-privatni projekt.

NB: U svakom projektu polazimo s tog stajališta da je potrebno promicati uključivi turistički program. Ja sam odlučni protivnik ekskluzivnih turističkih zona koje se nalaze daleko izvan građevinskih područja naselja,  onih koje se u planovima označavaju velikim T. To je ona vrsta kolonijalističkog trošenja primarnoga nacionalnog prostora na način koji je danas, po agendi održivosti, potpuno neprihvatljiv. Nemamo pravo jednokratno konzumirati djevičanski prostor za tobožnji razvoj na način kakav to danas zahtijeva nešto što se zove turističko-nekretninska ekonomija. Izvorni prostor najveća je vrijednost po sebi. Njegova turistička proizvodna moć u primarnom stanju veća je od svake vrste turističkoga proizvodnog prostora stvorenog izgradnjom. Volim o Hrvatskoj govoriti metaforički kao o buketu, šarenom buketu regija, gdje je na tako malom prostoru skladno složena tolika različitost. Zašto bismo takvo bogatstvo nepovratno potrošili građenjem? Građenjem za koga? Pogledajte dijagrame, mi imamo dijagram nekretninske gradnje koji raste slijeva nadesno, a imamo i demografski dijagram koji ide slijeva nadesno dijagonalno prema dolje. Taj dijagramski X oslikava neodrživost stanja i svjedoči da naš prostor nije više prostor nacionalnog habitata, nego postaje potrošiva nekretninsko-turistička roba, potrošivi resurs za nekretninsku ekonomiju koju generira ne samo turizam nego i krizne situacije, ratne i pandemijske pošasti i druge nestabilnosti zbog kojih se kapital posprema u nekretnine. ‘Prostor naš – gorivo vaše’, rekli bi Iljf i Petrov. Dakle, naš prostor se rauba da bi se zaštitili tuđi ekonomski potencijali. To je uzrok što je sad akumulirani kapital pustio kandže na hrvatski prostor, jedan od rijetkih preostalih mediteranskih područja koji još nije izgorio u litoralnom građevinskom požaru.

DP: Znamo svi da je turizam izrazito standardizirana djelatnost, kao i svaka industrija. Sve što se gradi za turizam naziva se proizvodom – i kuće i naselja, i vrijeme i doživljaji. Vi ste poznati po tome da u komunikaciji s investitorima namećete svoje postavke koje izmiču takvom standardiziranom pristupu, koje unosite možda upravo iz tih razmišljanja o lokalnom kontekstu koja ste dosad spomenuli. Na kojim stvarima inzistirate u turističkim projektima?

NB: Ideja koja me odavno zaokuplja, a odnosi se na turističku gradnju izvan naselja i građevinskih područja jest da mislim da bismo i dalje trebali turističke receptivne kapacitete graditi samo u područjima naselja, rubno, periferno, interpolirano, kako god, ali uvijek unutar građevinskih područja naselja ili periurbanih područja, a nikako u izdvojenoj prirodi. Činjenica je da i danas uporno i nerazumno i najnevinije prirodne ambijente planski namjenjujemo teškoj turističkoj izgradnji. Ako je već nužno graditi izvan naselja, neka to bude na lokalitetima degradirane kulture, čega imamo napretek, a što nam sve češće otkriju požarne stihije. Za divno čudo, na našu sreću ili na nesreću, imamo jako malo prostora koji nije antropološki oblikovan. Prema tome, kad već imamo toliko zapuštenih kulturnih krajolika, toliko zapuštene ‘nove prirode’, jer je prethodnu kulturu prekrila invazivna flora, pokušajmo turističku receptivu nekako mimikrijski uvući u taj prostor ‘potkožnom arhitekturom’. Pokušali smo nešto takvo napraviti za jednog ruskog investitora. Izložili smo najprije koncept mimikrijske arhitekture na matrici kulturnog krajolika. Prihvatio je inicijalnu ideju pa smo krenuli dalje, dok nismo došli do točke kad se najedanput sve slomilo jer je njegova konzultantska podrška zaključila da taj projekt turističko tržište neće moći prepoznati. Nema dovoljno luksuza, previše je to nešto vezano s tlom, sa zemljom, s nečim što zapravo nije ikonička slika glamuroznog turizma, onog koji se producira u life style revijama. Paradoksalno je da sam i prošle godine od časopisa Elle dobio nagradu za najbolju arhitekturu i dizajn upravo takvog projekta! Naime, nagrađen je žmanski OPG Morović, rustična potkožna kuća na matrici suhozidnog maslinika koja je, posredstvom Bruketine marketinške parabole, promaknuta u glamuroznu Vilu Nai 3.3. Ostaje za raspravu je li time moja teorija o siromašnoj mimikrijskoj turističkoj gradnji izvan građevinskog područja doživjela konceptualni fijasko ili sam dokazao da je našu izvornu turističku arhitekturu moguće uspješno plasirati na globalno turističko tržište.

KD: Znači li to da vi uzimate obrasce iz kulturnog krajolika koji se na neki način transformira u arhitekturu. Je li arhitektura usidrena u mjestu i vezana za kontekst u kojem izrasta?

NB: Nemojte zaboraviti da govorimo o turističkoj arhitekturi izvan naselja. Govorimo o mimikrijskoj arhitekturi koja bi se sakrila u degradirani kulturni krajolik i usput ga rekvalificirala. Transformirajući krajolik u arhitekturu, ja polemiziram s onim pojavnostima turističke arhitekture kakvu inače srećemo i u turizmu i u nekretninskoj lavini koju je on prouzročio. S jedne strane, to je neki regionalizam, neću reći kritički, nego nekritički, doslovni, sve u stilu kako je bilo, sve novo, a starije od staroga. Iskustvo je pokazalo da to neizbježno završava u kiču i nakaradnim turističkim scenografijama, lažnim i besmislenim. S druge strane, imamo poplavu nekritičkog importiranja tuđih turističkih obrazaca, kič surogatnog luksuza i lažnog glamura, kič sofisticiranih tehnologija koje postaju novi zli ukras arhitekture bezličnog moderniteta, arhitektonski turistički galimatijas u službi oblikovanja ambijenta potrošne, površne i prolazne turističke sreće, pseudoscene za pseudoživot. Ima li trećeg puta?

KD: Kad smo već kod transfera kulture, odmaknimo se na jednu drugu temu. Studirali ste u Sarajevu. Tamo ste studirali, vezani ste za taj grad. Što ste otamo donijeli? Koje su to koncepcijske, emotivne, narativne ili neke druge vrijednosti koje bi mogle biti ovdje upotrebljive?

NB: Kad govorimo o Sarajevu i sarajevskoj ‘arhitektonskoj školi’, onda je odmah uspoređujemo sa Zagrebom i drugim školama u ‘regionu’. Sarajevska škola bila je sklonija pitoresknosti, bliža arhitektonskoj figurativnosti ili, kako kažete, narativnosti arhitekture, što je otklon od racionalne komponente zagrebačke arhitektonske edukacije. Mi nismo trpjeli taj dril mitteleuropske racionalnosti kakav se u Zagrebu prakticirao, nego je prevladavao jedan puno mekši, slobodniji i literarniji pristup. Reći ću nešto što će vas možda iznenaditi, sarajevska arhitektonska izobrazba više je pažnje posvećivala mediteranskom kulturnom, arhitektonskom i urbanističkom ishodištu suvremene arhitekture nego, u to vrijeme, zagrebačka. To se sigurno promijenilo, ali tada je bilo tako. Kad govorim o tome, moram spomenuti svoga bivšeg profesora i nenadmašnog mentora, akademika Zlatka Ugljena, koji je zapravo pravi Mediteranac, Mostarac, koji je tamo ostvario antologijsku arhitekturu. Ta je arhitektura mediteranska u svojoj srži, u mekoći, narativnosti, raspričanosti, eleganciji… Znači, kad govorimo o razlikama, one su puno manje vidljive od našeg zajedničkog prepoznavanja u tragu one kulture koja nas povezuje, a to je metaforički kulturni luk koji je napet između Venecije i Carigrada, a pod kojim se nalazi cijela BiH, ali i kompletna mediteranska Hrvatska. Kad smo osnivali splitski fakultet, mislio sam da će se on isprofilirati kao pandan Zagrebu. Nadao sam se da će kontinentalna hrvatska kultura, ‘kultura masti i piva’, dobiti svoju arhitektonsku mediteransku protutežu u ‘kulturi ulja i vina’. Nažalost, ja to u Splitu ne prepoznajem. Nedostajalo je htijenje da se isprofilira drugačiji karakter nove škole s prepoznatljivom pripadnošću mediteranskoj arhitektonskoj i urbanističkoj kulturi.

DK: Vratimo se još malo Sarajevu. Što možemo naučiti od te specifične kulture prostora?

Sarajevo je čudesan grad. Tamo sam otišao studirati arhitekturu zato što sam pao na prijemnom ispitu u Zagrebu, ali i zato što me Sarajevo u mojem prvom susretu s njim, na maturalnoj ekskurziji, naprosto začaralo. Bio je to susret s potpuno drugačijom kulturom, ali samo na prvi pogled. Poslije, kad sam ušao u dušu grada, shvatio sam koliko sam ostao blizu svojeg zavičaja. Sarajevo nas uči multikulturalnoj receptivnosti, koje je nažalost i tamo sve manje. Isto tako, može nas osloboditi naših golemih predrasuda kad se osvrćemo na Levant. Prije pandemije bio sam dvanaest dana u Iranu i sramio se s kakvim sam predrasudama došao do te zemlje i njezinih ljudi. Sarajevo je grad istančane graditeljske baštine, posebno u stambenoj arhitekturi i kulturi stanovanja. U europskim kulturnim simetrijama to nasljeđe doživljavam kao bosansko-hercegovački arhitektonski pandan skandinavskoj stambenoj kulturi. Tko misli da pretjerujem, neka posjeti Sarajevo i Svrzinu kuću.

DP: Neke vaše teme i razmišljanja su vrlo posebni. Jedna od takvih je ideja arhitekture bez građenja. Nekoliko je vaših projekata i razmišljanja realizirano u tom smjeru. Cilj je bio da se uspostave koordinate, trajektorije, mjesta bez gradnje, ali arhitektonskim pristupom.

NB: Nadam se da sam dobro razumio da ne govorimo o projektima koji se odmiču od materijalnoga, u sferu nečega što se sada zove virtualni prostor, metaverzum. Nasuprot tome ja sam propitivao arhitektonska sredstva koja nisu materijalna, kao što su zvuk, svjetlost ili miris. Na zadarskoj rivi igrao sam se zvukom i svjetlošću kao nematerijalnim supstancijama u arhitekturi, odnosno u karakterizaciji mjesta. Interesantno i uzbudljivo iskustvo je papina pozornica na Forumu koja je bila prožeta mirisom prosušene makije. To su bila moja traganja za novim supstancijama kojima se može označiti prostor, mjesto ili arhitektura. Još jedna tema bliska toj je i posebno iskustvo participacije sudionika gradnje u konačnom kreiranju autorskog djela. Iskustvo volonterskog sudjelovanja u izradi zelenog zaslona pozornice za susret s Papom moje je nezaboravno suočenje s emocionalnom supstancijom arhitekture doživljaja. Na tom uzbudljivom iskustvu manufakturne, ali i osjećajne participacije poslije sam se usudio graditi i spomenik tragično stradalim vatrogascima na otoku Kornatu. Emocije koje su graditelji ugradili u taj iznimni spomenik predstavljaju njegovu i supstancijalnu i trajnu vrijednost. Naime, ta sjećanja i emocije, snagom kolektivne memorije pretočeni u usmenu predaju, prenose spomeničko značenje u područja mitskoga. Jednom mi je u Splitu u restoranu prišao konobar pa mi kaže – Gospodine, sjećate li se, i ja sam gradio one suhozide? – a oči mu se zrcale. I to je arhitektura.

DK: Kakva je vaša misao o modernosti? Ideja modernosti kao kontrole čovjeka nad prirodom i svim procesima, nasuprot konceptu sudjelovanja u procesima. Kako ste doživjeli ovu tranziciju, općeniti društveni odmak od ideja modernosti u današnjem vremenu?

NB: Svaka modernost je kult novoga, raskid sa starim i stvaranje nove stvarnosti. Moderna kao arhitektonski pokret izrasla je na funkcionalizmu kao derivatu industrijskog društva. Nakon postmodernističkog protesta, u kojem je Logos zamijenjen Mythosom, poljuljani su akademski kanoni moderne na putu ostvarenja novih sloboda u pristupu arhitekturi. Međutim, ta sloboda na kraju je donijela samo jednu konstantu: dominaciju prakse iznad bilo kakvih načela. To stanje uvelo nas je, postupno, u deregulaciju svih odnosa. Arhitektonski ad-hoc refleks kao odgovor na izazove vehementnog tržišta doveo nas je u današnje stanje legitimnog kaosa (Tschumi). Arhitektura kao izraz mjere, reda i značenja više ne postoji. Stanje je došlo do te točke kad je legitimno postaviti pitanja kao što su: postoji li uopće arhitektura danas? Što je arhitekturi kao struci i umjetnosti suvremeni društveni nalog? Jesu li to imperativi koji proizlaze iz agende održivosti koja zahtijeva građenje s nultim ekološkim otiskom, energetskom učinkovitošću, građenje pametnih kuća i gradova, 15-minutnih gradova, regenerativne arhitekture, biofilične, biomimetičke i zelene gradnje? Gdje je iščezla simbolička osobina arhitekture, ona po kojoj je Loos hrpici složenog kamenja pripisao svojstvo arhitekture/umjetnosti? Treba li nam danas takva simbolička arhitektura čije je intrinzično svojstvo da običnu utilitarnu građevinu prevede u umjetnost? Nakon raspada posljedične uvjetovanosti forme i funkcije, arhitektura je pretočena u dizajn čija je zadaća raspirivanje potrošnje. Tako je arhitektura ostala bez značaja i raspršila se u značenjskoj kakofoniji. Stoga mi se čini da se suvremena arhitektura mora nanovo konotirati. Ona mora pronaći svoj suvremeni kod, novu značenjsku i estetsku emisiju koja joj je imanentna. Nakon potpune urbanističke deregulacije, nakon dekompozicije arhitektonskih oblika i njihovih značenja, nakon što su developeri, inženjerske ekspertne discipline, marketing i birokracija preuzeli građenje, što je preostalo arhitektima? Što ostaje arhitektima kad je kvaliteta organizacije prostora zadnji element na ljestvici tržišnog ponderiranja nekretnine? Pa, ostala im je arhitektonska kultura, kultura prostora… To nije tržišno atraktivna roba, vidimo da se na tome ne zarađuje, zato nam to nitko ne želi, ali i ne može oduzeti.

DK: Kako na to stanje utječu arhitekti i koja je naša odgovornost?

NB: Arhitektura je javna umjetnost, s društvenim nalogom (György Lukács). Privatna arhitektura je samo ona koja ostaje u našim snovima. Sve ono što u prostoru ostavljamo kao materijalizirani otisak naših kreacija, postaje javna sreća ili nesreća. Arhitektura se ne može staviti u depoe, ni u javne ni u privatne. Jesmo li spremni nositi se s tom golemom odgovornošću? Pred hrvatskom arhitektonskom zajednicom aktualni društveni nalog je preuzimanje odgovornosti za hrvatski nacionalni prostor i njegovu budućnost. To je iznimno važna i specifična društvena zadaća hrvatskih arhitekta jer je naš prostor, nakon ljudi, najvredniji resurs zajednice. Prostor je naše blago, ali to nije sve. Ako izuzmemo Modrića i nogomet, u svjetskim razmjerima mi smo prepoznati ponajviše po prirodnom i kulturnom prostoru. Sad je taj prostor izložen najgorim nasrtajima. Profesionalni arhitektonski kodeks morao bi nas obvezati na obranu i očuvanje našeg prostora kao najdragocjenijega prirodnog i kulturnog bogatstva. Umjesto nas nitko ga drugi neće i ne može obraniti. To neće učiniti ni oni koji imaju moć nad prostorom niti njihov jalovi birokratski sustav. Zato naša struka treba obratiti pozornost na nedavno objavljeni proglas pod znakovitim nazivom ‘Deklaracija o hrvatskom prostoru’, koju potpisuju članovi nedavno osnovane Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti. Možda je večerašnji razgovor dobra prilika da uoči ovogodišnjih Dana arhitekata objavimo arhitektonsku misiju očuvanja nacionalnog prostora kao temu kojoj ćemo posvetiti naše strukovno okupljanje u idućoj godini.

DK: Što će od vaše arhitekture preživjeti test vremena?

NB: Od moje arhitekture?! Tko još vjeruje da bi nešto od ovoga što gradimo moglo preživjeti u povijesnom vremenu. Danas kad je arhitektura postala ‘proizvod’ s jamstvenim rokom od pet ili deset godina, danas kad je potrošačka histerija svemu, pa i katedralama, odredila rok trajanja, tko još vjeruje u trajne arhitektonske spomenike? Možda će današnja arhitektura preživjeti kao digitalni zapis u beskonačnom vremenu i prostranstvu umjetne memorije. Nadam se da u toj virtualnoj arhitektonskoj galaksiji neće lebdjeti moje glupe kuće, nego moji ostvareni i neostvareni snovi.

KD: Završimo uobičajenim pitanjem, što trenutačno radite, čime ste zaokupljeni?

NB: Svaki dan nasmijavam Boga! Ujutro, kad se probudim, ispričam mu svoje planove.