Nagrada ‘Neven Šegvić’ – razgovor s autorima

Ana Dana Beroš je samostalna umjetnica, kustosica i arhitektica. Istraživački fokus su migracije i pogranična područja Mediterana i Balkana, te pedagogije brižnosti.

Tamara Bjažić Klarin je povjesničarka arhitekture Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Polja znanstvenog istraživanja su arhitektura i urbanističko planiranje 19. i 20. stoljeća.

Fokus arhitektonske biografije Vedrana Duplančića su autorski arhitektonski natječaji, projekti te pedagoški rad na fakultetu.

Sabina Sabljić je, kao ovlaštena urbanistica i arhitektica, usmjerena na istraživanje održivosti putem stručnog, publicističkog i znanstvenog rada.

Nikola Škarić je ovlašteni arhitekt i urbanist, bavi se projektiranjem (pogotovo stambenih tipologija), planiranjem, baštinom i publicistikom.

UHA: Publiciranje je isprobani način sinteze i prezentacije materijala široj javnosti, često s namjerom edukacije. Što smatrate sljedećim korakom u ovom procesu? Kako emisije žive nakon prikazivanja?

VD: Razvoj ovog arhitektonskog serijala započeo je pilot-projektom Točka na A u kojem je prvotni cilj bio predstavljanje arhitektonskog projekta u svim njegovim fazama nastanka. Dobrom recepcijom tog serijala ostvarene su predispozicije za serijal Čovjek i prostor, koji je proširio format prezentacije na širi kontekst. Uključenjem većeg broja sudionika različitih profesija oslikan je prostorni i tematski okvir nastanka arhitektonske realizacije.

Intencija nastavka projekta pokušala bi aktualizirati promatrana arhitektonska ostvarenja jasnijim ocrtavanjem dijalektičnog odnosa naslovne sintagme Čovjek i prostor. Prezentiranjem čovjeka, aktera životnih zbivanja unutar specifičnog prostora (lokalnoga, kulturnoga, društvenoga…) stvorio bi se jasniji preduvjet razumijevanja arhitektonskog ostvarenja koji spaja i nadograđuje njihov međusobni odnos.

SS: Epizode serijala Čovjek i prostor su nakon premijernog prikazivanja trajno dostupne za pregled na platformi HRT-i. No to nije jedini oblik njihove daljnje egzistencije. Inicijalna motivacija realizacije ovog TV projekta bila je izvorna vidljivost arhitekata i njihovog načina rada, ali tumačena kroz njihove vlastite prizme. Cilj je bio dotaknuti što veći i širi auditorij. Svaka epizoda koja je uspjela promijeniti ili proširiti stavove i jedne osobe zasadila je klicu koja je najvredniji oblik daljnjeg života serijala. Isto tako, posredni cilj bio je stvoriti klimu proširenog djelovanja arhitekata putem medijskih izraza u tumačenju prostora. Stoga je svakako poželjna i vrijedna svaka daljnja produkcija u obliku ovog ili drugih serijala te bilo kakvih drugih kreativnih i interaktivno efektivnih medijskih izraza.

ADB: Zanimljivo je kako arhitektura živi izvan emisija, kako je postala, bar nakratko u vrijeme prikazivanja, dio svakodnevice, bilo da su arhitekt/ic/e protagonist/ic/e, čija su ostvarenja bila predstavljena u serijalu, prepoznavale piljarice na tržnicama ili učiteljice koje obrazuju njihovu djecu u školama. Dogodio se izlazak arhitekture na ulice, šire razumijevanje arhitektonske profesije sa svim njezinim kompleksnostima i kontradikcijama, ponajprije zanimanje javnosti za opća pitanja prostora i urbanosti, onkraj Pinterest zanimanja za lijepe kuće. Svakako, jedan od sljedećih koraka vidim u kreiranju tematski koncipiranih serijala, kraćih televizijskih formi koje prikazuju, primjerice, stanovanje ili život u gradu kao čin društvene kritike, kao čin aktiviranja zajednice ili bar publike.

NŠ: Na ovaj serijal ne bi trebalo gledati kao na projekt, nego prije kao na platformu, dakle ne na nešto što je zaokruženo i završeno, nego na nešto što je i dalje otvoreno i nadogradivo. Ideja je bila definirati dovoljno fleksibilan koncept, format, strukturu, dizajn itd. da bi se u njima, uza sve potrebne updateove nastale tijekom vremena, moglo na neki specifičan i personaliziran način ispričati svaku od trenutačnih ili budućih arhitektonskih priča. Prema tome sljedeći korak je definitivno prijava na natječaj za nastavak serijala, čime bi se eksces skrenuo u smjeru tradicije, a časopis bi se nastavio kroz svoju video inačicu.

UHA: Zastupljenost arhitekture u javnim medijima je minimalna i uglavnom se svodi na lifestyle emisije i teme interijera. Situacija se posljednjih godina mijenja serijalima poput Betonskih spavača, Točke na A te Čovjeka i prostora. Koje vrijednosti suvremene arhitekture smatrate da je najpotrebnije iskomunicirati javnosti u ovom trenutku?

SS: Svi navedeni serijali se u načelu bave vrhuncima arhitektonskih produkcija doba u kojima su nastajale. Također tumače povijesni, ali i aktualan odnos javnosti prema njima, što je vrlo bitno. Zanemarivanje i devastiranje arhitektonske baštine Betonskih spavača vrlo vjerojatno čeka i glavninu recentno nagrađenih realizacija koje su prezentirane u Čovjeku i prostoru. Na to je možda i najbitnije ukazati jer kvalitetni suvremeni izrazi u prostoru razvijaju svoj autentični integritet upravo u razumijevanju i deriviranju vrijednosti svoje baštine.

ADB: U epohi kraja svijeta s početka 21. stoljeća suvremena arhitektura više ne može negirati štetne učinke kapitalizma, nužno je raditi na alternativnim prijedlozima za suživot temeljen na načelima društvene (i prirodne) jednakosti, prostorne pravde i priuštivog stanovanja (za sve) te otvorenog pristupa stvaranju/dijeljenju (arhitektonskog) znanja. Čak i projekt Novi europski Bauhaus nastoji mobilizirati arhitektonski sektor prema regenerativnim praksama odrasta (degrowth), facilitirati prijelaz arhitektonskog djelovanja s nove izgradnje na prenamjenu i obnovu postojećih građevina te jačanje inicijativa za održiviju i inkluzivniju arhitekturu.

VD: U svakom trenutku uvijek je bitno promicanje aktualnih kvalitetnih vrijednosti koje stvaraju društvenu sinergiju. Dokumentiranjem vrijednih suvremenih ostvarenja u momentu nastanka i njihovih autora koji elaboriraju razvojni put vlastitog projekta, trajno je zabilježen važan dokument čija će vrijednost godinama rasti. Arhitektonska ostvarenja snažan su promotor identifikacijske iskaznice jedne zajednice. Taj stvaralački impuls, u ponekad nemogućim uvjetima, jasna je poruka da se kvaliteta može (i mora) tražiti i da je to moguće, stoga je nužno javno promicati takve vrijednosti.

NŠ: Namjera je prvenstveno edukacija javnosti, podizanje kritičke svijesti o važnosti prostora kao temeljnoga egzistencijalnog i kulturnog resursa, te stvaranje baze za javnu polemiku i širu participaciju svih društvenih skupina. Arhitektura mora izaći iz zatvorenih strukovnih udruženja, visokoobrazovnih institucija i, umjesto da se bavi sama sobom, biti javno prisutna i društveno angažirana.

UHA: Digitalne tehnologije, umrežavanje, umjetna inteligencija – sve su češće rasprave o automatizacijama ne samo radnih procesa, nego i kreativnih postupaka, kao i predviđanja da će brojna zanimanja postati suvišna. Koja je uloga arhitekta u budućnosti?

SS: U idućih 30-ak godina izvjesna je iznimno dinamična transformacija stanovanja, prometa, rada, kao i generalno društveno-gospodarske zajednice. Sustavi su sve kompleksniji, sve je teže pratiti ustanovljenu predefiniranost propisa i zakona, što vodi osmišljavanju smart sustava i digitalnih platformi upravljanja. Nije nerealno očekivati da se u skorijoj budućnosti kreiranje nacrta povjeri računalnim programima… a pritom urbanisti i arhitekti u prvom redu trebaju zadržati društveno odgovornu ulogu vizionarskog i profesionalnog predisponiranja takvih programskih rješenja s visoko etičkim standardom. Naime, bazična odgovornost arhitekata je šira od materijalizacije, oni zasigurno usmjeravaju životne procese.

ADB: Digitalni svjetovi i umjetna inteligencija, nažalost, neće nas spasiti od odgovornosti u sustvaranju istih, kao ni od suživota s materijalnom arhitekturom. Tehnologija se može koristiti i u reprodukciji brojnih nejednakosti u virtualnim svjetovima, koje već živimo u stvarnosti, ili pak za radikalne prakse solidarnosti. U budućnosti, želimo li disati kao arhitekti/arhitektice, moramo propitivati status quo, upravo kroz kritičke prostorne prakse težiti promjeni društva, za razliku od ortodoksnih praksi koje nastoje održati i osnažiti postojeći društveni i prostorni poredak nejednakosti koji urušava svijet. Već smo zakoračili u tzv. postdisciplinarnu eru u kojoj se znanje gradi na ruševinama disciplina. Uzimajući u obzir širok spektar intelektualnih područja bliskih arhitekturi i prostoru, osobno mi je važna feministička analiza i praksa arhitekture iz pozicije drugih. Dakle, želim vjerovati da će se u budućnosti arhitekti/arhitektice odučiti od (naučene) arhitekture.

VD: Pojmovi poput modela, tipova, standardizacije i sl. sastavni su dio arhitekture . Dapače, projektiranjem se stalno revidiraju i dopunjuju poznati obrasci. Umjetna inteligencija samo je jedan od alata pronalaženja rješenja. Stalna bojazan da će mašina pobijediti čovjeka periodično se pojavljuje sa svakim otkrićem nove tehnologije, međutim umjetnost se ne može poništiti tehnologijom. Kao što nekad davno fotoaparat nije izbrisao slikarstvo, tako ni umjetna inteligencija neće zamijeniti inteligenciju umjetnosti.

NB: Na ovo je pitanje vrlo teško i nezahvalno odgovoriti. Svjedoci smo što je, primjerice, jedna mala besplatna aplikacija kao ChatGPT koja je nedavno izbačena u javnu primjenu u stanju činiti i kolika je razina kvalitete i uvjerljivosti izlaznih rezultata. Algoritmi na kojima se AI bazira unapređuju se enormnom, da ne kažemo zastrašujućom brzinom. Sasvim je realno očekivati da se njen domet s lingvistike i srodnih područja vrlo skoro proširi i na druge kreativne discipline. Zato mislim da uloga, značaj i uopće smisao postojanja arhitekata u budućnosti ovisi prvenstveno o našoj mogućnosti ili nemogućnosti da se prilagodimo i da te procese preusmjerimo u svoju korist. I, naravno, o institucionalnoj zaštiti struke.

UHA: Koje biste publikacije vezane uz arhitekturu, objavljene u posljednjih pet godina, istaknuli kao posebno vrijedno i nužno štivo?

SS: Možda nam više neko ikad uovomglobalnom traženju promjena zbog recentnih društveno-gospodarsko-ekoloških stanja treba integrirano razmišljanje izvan okvira. Zato cijenim svaki iskorak (i arhitekata) u futurističko eksperimentalno promišljanje bliže ili dalje budućnosti bilo kroz znanstvene, teorijske ili fikcijske forme. Zanimljivo je komparirati vremensko-prostorne zoom-out poglede na aktualne i očekivane krize, te pratiti kako ih kroz Planet city vidi Liam Young ili Bige Tunçer kroz Big Data for Urban Design and Planning ili niz futurista kroz periodiku Danskog Farsight – futures review i sl.

ADB: Između mnogih vrijednih publikacija, izdvojila bih nekoliko međunarodnih kojima su fokus skrb i brižnost, odnosno zaliječenje svijeta, u području arhitekture i urbanizma poput Critical Care. Architecture and Urbanism for a Broken Planet (ur. Krasny, Fitz, MIT Press, 2019.) te The Great Repair (ARCH+, ur. Hertweck, Topalović, et al. 2023.). Pozivajući na reimaginaciju arhitektonskog obrazovanja, publikacija Pedagogies for a Broken World (JAE, ur. Cephas, Marjanović, Miljački, 2022.), postavlja pitanje kako se arhitektura može uključiti u pedagogiju otpora i brižnosti, posebice u područjima izvan domene sveučilišta, uspostavljajući nova mjesta zajedničkog učenja, koautorstva i koemancipacije.

VD: Živimo u globalnom svijetu širokog spektra informacija koje formuliraju različite stavove i svjetonazore. Količina arhitektonskih eseja i projekata dostupnih jednim klikom nadilazi odgovor na ovo pitanje. Čovjek suvremenog svijeta osuđen je na pronalaženje vlastitog balansa, koncentracije, ponovnog otkrivanja fundamentalnoga iz čega će pokušati pronaći svoj smisao bavljenja nečim. Snažan pritisak suvremenih tendencija da sve pretvara u robu, prisutan je i na arhitektonskoj sceni. Stvarati smisleno danas je možda vrednije nego ikad. Stoga smo često u posljednje vrijeme svjedoci promoviranja malih rješenja koja nas vraćaju u ono normalno, možda zaboravljeno, blisko razlogu postojanja jednog zvanja.

Pitanja sastavila Divna Antičević.

Autori i scenaristi: Ana Dana Beroš,Tamara Bjažić Klarin, Vedran Duplančić, Sabina Sabljić, Nikola Škarić                  

Redatelj: Željko Sarić

Montažeri: Ivor Šonje, Urša Vlahušić

Skladatelj: Tomislav Babić

Glavni snimatelj: Željko Sarić

Dron i gimbal operator: Viktor Sarić

Grafički dizajneri: Niko Mihaljević, Petra Milički

3D animacije: Janko Velnić

Audi postprodukcija i montaža glazbe: Tomislav Babić

Kolor korekcija: Iva Blašković

Spiker: Marinko Leš

Izvršni producent: Viktor Sarić

Producent: Krešimir Supek

Urednica za HRT: Tanja Kanceljak