Sažetak:

Društveni kontekst i mogućnosti vremena u kojem je Miroslav Begović radio i stvarao dale su određene smjernice djelovanja, a kroz monografiju je prikazan njegov doprinos stvaralačkom kontinuitetu u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Povijest uvijek određuje pojedince, međutim u tom segmentu postoji mogućnost određivanja sebe i svog rada na način koji znači određeni iskorak, iskorak od uvriježenog i sveprisutnog. Snaći se u novim društvenim odnosima na način da djelo koje je stvarao nije samo odgovor određenom sustavu, već dobro promišljen projekt koji teži idealu postavljenom puno ranije na ovim prostorima. Dosljednost u poimanju prostora i oblika te adekvatna interpretacija u projektima i izvedenim djelima koja su odnijela najviša strukovna i društvena priznanja doprinose tezi da je Begović unaprijedio našu arhitektonsku scenu djelima koja imaju trajnu vrijednost u čitanju grada i urbanih cjelina.

U knjizi su obrađena izvedena djela koja su obilježila prostor na kome su implementirana. Od Izložbenog paviljona „Đuro Đaković“ na Zagrebačkom velesajmu koji je danas u tužnom stanju, preko rada na muzejskim prostorima – Ateliera Ivana Meštrovića u Zagrebu i Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama koje su gotovo istovjetne kao kad su izvedene, do robnih kuća „Varteks“ u Varaždinu i Zagrebu na kojima je kontinuirano proveo više od desetljeća, do hotela „Eden“ u Rovinju, još uvijek nezaobilaznog primjera hotelske arhitekture, i djela koje mu je obilježilo život – revitalizacije i interpolacije bloka Tkalčićeva-Radićeva-Krvavi Most u Zagrebu na kome je aktivno radio više od tri desetljeća.

Svoje mjesto u knjizi su našli izvedeni interijeri kao jedan od značajnih interesa arhitekta, te natječajni radovi i neizvedeni projekti. Posljednji dio posvećen je teorijskom radu, kao i djelovanju na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te strukovnim i društvenim organizacijama. Snažno naglašena likovnost koju je interpretirao kroz svjetlo i njegove učinke na arhitekturu gledanu okom skulptora još je jedan u nizu elemenata koji se vežu na kontinuitet kvalitete stvaralaštva hrvatskih arhitekata tijekom dvadesetog stoljeća.
Ozbiljnost i predan rad na implementaciji tehnološkog napretka i mogućnosti vidljiv je u gotovo svim izvedenim projektima. Minuciozna predanost traženju tehničkih rješenja koja će dati maksimum u krajnjem doživljaju građevine kako korisniku, tako i slučajnom prolazniku koji u prostoru sretne njegovu arhitekturu. Smatra da zbog složenosti i sve veće prisutnosti tehnologije u suvremenom društvu treba kod arhitekata razvijati kritičko mišljenje, a to je moguće samo znanstvenim radom na proširenju i produbljenju kompleksnih potreba današnjeg društva u cjelini.

Kontinuitet je tu, arhitektura začeta na blistavim postulatima moderne trajala je i dalje, mirno plovila kroz kabinete fakulteta, zadržavala se na „plahtama“ pausa i ponekad i negdje izrastala u kuću, galeriju, hotel. Ona može i treba pokazati procese u vremenu, mora redefinirati zatečeno stanje i konstantno težiti napretku u odnosu na već viđeno, a kao takva je okvir za novi kulturni, društveni i socijalni proces. Njegova arhitektura rezultat je iznimne stvaralačke sposobnosti kombinirane s likovnim izričajem koji teži humanom rješavanju zadanih prostornih elemenata. Projekte karakterizira logična dispozicija i racionalna konstrukcija koja uz jasan koncept i skladno oblikovanje koristi i sve novo što znanost i tehnika pružaju svakim danom sve više.
Doprinos koji je dao unošenju arhitektonskog djelovanja u svakodnevni život grada, djelovanje koje je arhitekturi omogućilo da postane dio društvenih zbivanja zajednice obzirom da su u jednom trenutku svi imali nešto za reći vezano uz njegovo tvrdoglavo nastojanje da centar grada dobije adekvatne priključke i ekstenzije na glavni trg, rezultirali su zbivanjima koja su stvorila klimu za razvoj novog naraštaja mladih, talentiranih i ambicioznih arhitekata. A svega toga ne bi bilo da arhitektonska scena nije živjela kroz čitavo dvadeseto stoljeće, doduše u početku znatno jače i definiranje, ali bitno je da se nije u potpunosti ugasila. Djelovanje akademika Begovića možemo smatrati kontinuitetom u hrvatskom arhitektonskom izrazu. Pola stoljeća rada na najrazličitijim zadatcima, od povijesnih rekonstrukcija, preko realizacije najrazličitijih objekata, do urbanizma i interijera stavlja opus na značajno mjesto u hrvatskoj arhitekturi. Širok spektar djelovanja kroz osebujnu interpretaciju načela moderne arhitekture svrstao ga je u red arhitekata koji su ostvarili djela visoke vrijednosti.

***