Margine novih vrijednosti

Godišnja izložba ostvarenja Udruženja hrvatskih arhitekata platforma je za nužni, redoviti godišnji odmak od individualnih briga i zadataka, ponuda i ugovora, rješenja i uvjerenja, potvrda i računa, s i bez prijenosa porezne obveze. Platforma za pregled godišnje arhitektonske produkcije kao poligona analize vrijednosti kojima se arhitektura povodi, analize njenih učinaka, ostvarenih pomaka i posljedica po njene korisnike, prolaznike, susjede. Platforma za samoanalizu i kolektivnu analizu, platforma za razmjenu informacija, metodologija, principa, dilema i mogućnosti, pa čak i naizgled sporednih izvedbenih specifičnosti i tehničkih rješenja.

Termini ‘nominacije’ ili ‘nagrade’ možda i suviše upućuju na opreku nagrađenih i nenagrađenih radova, no ovdje nije riječ o natjecanju niti nadmetanju. Projekt se ne nadmeću međusobno, nego se svaki uvijek unutar sebe nadmeće s vlastitim (ne)mogućnostima, vlastitim nedoumicama i ograničenjima, u svim fazama razrade i tijekom gradnje. Individualnog pobjednika ili gubitnika nema, jer svi su razmatrani projektantski i graditeljski procesi već okončani, a na dobitku ili gubitku je samo prostor u kojemu su realizacije nastale. Kako je to prostor u kojemu živimo, na dobitku ili gubitku je naša, svačija svakodnevica, odnosno naši, svačiji životi. Na dobitku ili gubitku je zajednica koja taj prostor nastanjuje i koristi. Stoga, svrha ‘nominacija’ i ‘nagrada’ nije promocija autora, tvrtki ili ureda, nego promocija sadržaja i principa, promocija vrijednosti i metoda. ‘Nominacije’ i ‘nagrade’ predstavljaju ostvarenja od kojih učimo, na temelju kojih napredujemo, individualno i kolektivno.

Stručni žiri Udruženja hrvatskih arhitekata zahvaljuje svim autorima koji su izdvojili vrijeme i trud za pripremu i slanje ostvarenja na godišnju izložbu. Taj trud zaokružuje proces osmišljavanja, razrade i izvedbe pojedinog projekta, ugrađuje ga u kolektivni korpus znanja i iskustva, nudi ga na uvid i raspravu, predaje iskustva i pouke zajednici. Međusobna je usporedba raznorodnih realizacija naizgled nemoguća ili barem nespretna jer svaki se zadatak odvija u vlastitom kontekstu, vlastitom mjerilu, vlastitim okolnostima, s vlastitim programom i zahtjevima.

Pa ipak, ono što je svima zajedničko jest to što svaki uvijek sadrži i samo ishodište arhitekture, svaki sadrži priliku za postavljanje pitanja smisla i svrhe, priliku za otkrivanje njegovih skrivenih mogućnosti. Svaki zadatak povod je potrazi za vlastitim pitanjima, otkrivanju vlastitih začudnosti na prostornoj, uporabnoj ili materijalnoj razini. Svaki zadatak, u svakom mjerilu, uvijek i iznova sadrži iskru sumnje i iskru nade da konačno rješenje može nadići ono očekivano, zadano, izričito naručeno, naizgled jedino moguće ili potrebno, ono zakonom i pravilnikom određeno. Unutar tih se margina, arhitektonskim rješenjem stvorenih vrijednosti, događa uži izbor nominacija i nagrada. Unutar tih se margina nepredviđenih i neočekivanih novih vrijednosti događa filtracija godišnjih realizacija, izdvajaju se rješenja koja vrijede biti istaknuta, podijeljena, izložena, naglašena i pobliže razmotrena. Tek unutar tih margina, tek kada sebe samu ispravlja i mijenja, kada nadilazi ono traženo, unaprijed poznato i očigledno potrebno, tek kada stvara nove vrijednosti, nove norme i kvalitete, tek tada arhitektura ispunjava svoju punu društvenu i strukovnu zadaću.

PROSTORNOST

Taj je iskorak, isprva prisutan tek u težnji ili slutnji, a tek mnogo kasnije u nečemu jasnom, opisivom, opipljivom ili izgradivom, upravo ono što povezuje i čini ravnopravnim zadatak na površini od 90 m² i onaj na 9000 m². U oba je mjerila moguće pronaći rješenje koje nadilaze traženo. Rješenje poslovnog prostora javne zdravstvene ustanove u Pločama, površine 90 m², unutar uske niše u prizemlju postojeće stambene zgrade, uspjelo je udahnuti neslućenu prostornost malom uredskom prostoru, uspjelo je ispuniti optimizmom administrativni prostor pulta i čekaonice. Slijepom prostoru jednostrane orijentacije kao da je ipak podarena i druga. Rigidni zidovi postali su naseljeni međuprostor međuvremena čekaonice. Strop kao da je izgubio svoju težinu, a s njime, možda barem na trenutak, i brige koje navode korisnika u prostor javne zdravstvene skrbi. Memorija sivozelene cementne klinker opeke, koja se s podova prelijeva na pultove, kao da se šali i poigrava s prošlošću, a reflektivnost površina podržava neprekinuti kontakt s vanjskim prostorom dnevnog svjetla, ustrajne titravosti plovila i putnika. Rješenje je nadišlo svoju početnu uvjetovanost, svoja ograničenja i skromne datosti. Arhitektura je podarila novu vrijednost prostoru, a time i vremenu u njemu provedenom.

Na obuhvatu od 90 000 m², tlocrtnoj površni od 5700 m², postojeća hala nastanjena je novim sadržajem i novim korisnicima. Unutar, oko i podno postojećega, povijesnog i zaštićenog objekta razvila se nova konstrukcija, razgranao se novi prostor. Komplementarnost zatečenog objekta i novih struktura ostvarena je diferencijacijom novog zahvata na konstruktivnoj i perceptivnoj razini. Svijetla samostalna nosiva konstrukcija nove intervencije, unutar i oko postojećih zidanih i kovanih struktura, osim poštivanja principa zaštite graditeljske baštine, ostvaruje novu mogućnost uvida u povijesnu građevinu, njeno ziđe i krovište. Stvarajući i nastanjujući novi prostor, vraća život i starome. Lagana metalna struktura rastvara mračnu unutrašnjost niza uredskih prostora dnevnom svjetlu. Otvara, zapravo, urede državne uprave, Zemljišnoknjižnog odjela Općinskoga građanskog suda njenim korisnicima – građanima. Radni prostor zaposlenika povezan je u transparentnu cjelinu, ispunjen svjetlošću i nezaklonjen od pogleda. Svjetlo, u ovom slučaju, kao da postaje sinonimom čežnje za transparentnim i efikasnim radom državne uprave. Arhitektura je još jednom podarila prostoru vrijednost veću no što se u samom programu moglo i naslutiti. Rješenje uredskog prostora postavilo je nove kriterije osmišljavanja i poimanja prijemnih i radnih prostora gradske ili državne administracije. Jedinim preostalim otvorenim pitanjem, u konkretnom slučaju i na tehničkoj razini, ostaje (ne)mogućnost prirodne ventilacije uredskih prostora.

Iskru prostorne slutnje nalazimo i u paviljonu Privremenog muzeja u Dotrščini. Pravilna, stabilna, ali krhka struktura kao da upravo utjelovljuje neopipljiv prostor sjećanja. Gotovo nematerijalni prostor paviljona nastaje iz jasne geometrijske konture koja se iz svoje baze rastvara po vertikali. Intervencija nestaje u prostoru kao događaj u vremenu. Ljudsku tragediju arhitektura je obilježila vlastitim prostornim nestajanjem. Kao da je vlastitom prolaznošću uspjela otkinuti breme prostora i prošlosti zaboravu.

CEZURE

Gotovo jednodimenzionalna, postojeća cezura, programski je prepletena i prostorno razložena na niz promjenjivih sekvenci u slučaju rekonstrukcije pod nazivom home&work. Izmjena položaja interijerske opreme mijenja karakter niše, dijeli je na tri, četiri ili pet različitih zona, ili pak povezuje u jednu, jedinstvenu cjelinu. Sitnim pomacima preobražava se cjelina, sitnim zahvatima nastanjuje niša. Malim intervencijama rješavaju se svi, pa i kontradiktorni prostorni i funkcionalni zahtjevi.

U međuprostoru živca, postojećih povijesnih građevina i strmoga pristupnog puta, na rubu stare jezgre grada Samobora stvoren je neočekivan i topao stambeni prostor. Unutar potpuno zadanih tlocrtnih i visinskih kontura životni je prostor pažljivo nijansiran između zajedništva i privatnosti. Vanjski prostor pristupnog puta i mjesta susreta sa susjedima postupno se pretapa u poluzatvoreni i ozelenjeni atrij koji se dalje razvija, ispunjava dnevnom svjetlošću i zelenilom unutrašnji prostor. Na gornjoj se razini stražnje dvorište, voćnjak i povrtnjak uvlače pod natkrivenu terasu koja čini nastavak i sastavni dio dnevnog prostora boravka, rada i druženja. Arhitektura je, u ovom slučaju, uspjela oblikovati, organizirati i nastaniti usku i odbačenu (staro)gradsku cezuru.

Gradska cezura stvorena je i nastanjena u nešto većem mjerilu i u primjeru rekonstrukcije i dogradnje Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskoga u Zagrebu. U međuprostoru između postojeće škole i strmog Perivoja srpanjskih žrtava otvoren je, stvoren i nastanjen novi školski prostor. Usprkos gotovo nemogućim datostima i prostornim okolnostima, inkluzivan je i cjelovit, jezgrovit prostor prozračan i svijetao. Razgradnjom stražnje zone postojeće građevine, konstruktivnim korekcijama i dubokim iskopom tla otvoren je put formiranju novih nastavnih prostora i uspostavi novih prostornih odnosa. Novi školski prostori orijentirani su, kao i oni stari, stražnji, na vertiklalne prodore – otvorene, prozračne i svijetle atrije. Translucentne školske stijenke ispunjavaju suteren difuznom dnevnom svjetlošću i treperavom igrom rastrčanih sjenki. Stražnje dvorište postaje školskim trgom i pretprostorom školske dvorane. Krov postaje igralištem, a cjelokupna površina zahvata prestaje biti granicom, postaje novom gradskom vezom Mlinarske i Jurjevske ulice. Škola postaje proširenjem perivoja ili obrnuto. Arhitektura je riješila nerješiv prostorni zadatak, stvorila nepostojeći prostor, povezala ga u vedru cjelinu, unijela svjetlo u svaku njegovu poru, rastvorila ga iznutra i izvana svim njegovim korisnicima, učenicima, nastavnicima i prolaznicima.

Stvaranje gradskih cezura nazire se i u prostornoj dispoziciji Dnevne bolnice u Varaždinu. Međuprostor mira i (budućega) visokog zelenila nastaje dilatacijom dviju funkcionalnih cjelina, dnevne bolnice i objedinjenoga hitnog bolničkog prijema s jednodnevnom kirurgijom. Međuprostor bolničkog sklopa i gradske užurbanosti riješen je uvođenjem kontinuiranoga natkrivenog trijema, veze među bolničkim ulazima i traktovima, zaštićenog prostora kretanja osoblja, pacijenata, obitelji i posjetitelja. Nažalost, kao da same, primarne, bolničke funkcionalne cjeline nisu uspjele iskoristiti sav prostorni potencijal stvoren uvođenjem navedenih cezura, zelenog međuprostora i natkrivenog trijema.

PRODORI

Prodore u gradskom, izgrađenom okolišu, u većem i manjem mjerilu, prepletanje punoga i praznoga, prelijevanje iz zatvorenoga u otvoreni prostor i obrnuto, pronaći ćemo u primjerima obiteljske i višestambene izgradnje.

Obiteljska kuća Maksimir rješava odnose otvorenoga i zatvorenoga stambenog prostora unutar sebe same. Sama tvori svoj prostorni kontekst, sama od sebe oduzima izgrađeni volumen kako bi stvorila atrije i terase, te potom na te novonastale, poluzatvorene, mirne zelene oaze orijentirala primarni stambeni prostor. Vrijednost osnovnoga, zatvorenog prostora podiže se svjesno umanjujući njegov obujam. Značaj atrija, dovršenoga eteričnim kružnim otvorom, potvrđuje se uvođenjem nastanjivih niša, upravo na njega orijentiranih. U prizemlju i na katu, stijenka između unutrašnjeg i vanjskog prostora dobiva naseljivu širinu, širinu radnog stola ili širinu klupe za blagovanje – širinu za boravak u međuprostoru između interijera i eksterijera, a to je zona u kojoj se arhitektura upravo i događa. Prostor ljudskog bivanja, kako bi rekao Aldo van Eyck, razvija se slojevito u postupnoj, višestrukoj gradaciji između interijera i eksterijera. Eksterijer, zapravo, i ne postoji, postoje samo različite razine interijera.

Srodnu tipologiju prodora nastalih oduzimanjem od osnovnoga, zatvorenoga stambenog volumena nalazimo i na obiteljskoj kući u Kozarčevoj ulici u Zagrebu. U nešto većem mjerilu od prethodnog, na razmeđi dviju različitih visinskih kota, razvija se prostrani razvedeni prostor u neprekidnoj mijeni punoga i praznoga, otvorenoga i zatvorenoga. Životni prostor pretače se iz unutrašnjega u vanjski, iz privatnosti u zajedništvo, pa iznova u privatnost. Otvoreni su prostori omeđeni zatvorenim, a zatvoreni otvorenim. Puno gradi prazno, i obrnuto.

Dijalog prodora nalazimo i u primjeru Stancije P, gdje rastvaranje početnoga, jedinstvenog i cjelovitog stambenog prostora dovodi do fragmentacije izgrađenog volumena, čijim se daljnjim (sekundarnim) oduzimanjem i izmicanjem njegovih segmenata stvara nova cjelovitost vanjskoga, natkrivenog i nenatkrivenog prostora. Zatvoreni prostor iznova štiti vlastiti otvoreni prostor, na koji potom biva orijentiran. I u ovom slučaju, puno gradi prazno, a prazno gradi ono puno.

Prostorne prodore kao gradbeni element stambene arhitekture nalazimo i u primjerima višestambene izgradnje. Vrijednost stambenog bloka Parka kneževa počiva na rastvaranju unutrašnjosti gradskog bloka, stvaranju novoga gradskog prolaza, zelenog prostora komunikacije stanara i prolaznika. Otvoreni prostor unutrašnjosti gradskog bloka potvrđen je uvođenjem dječjeg vrtića, montažne drvene građevine dodanih ambijentalnih i taktilnih vrijednosti. Pikselizirano gradsko zelenilo proširilo se unutrašnjim pročeljima stambene izgradnje i tako ugradilo u vizure njenih stanara. Neizgrađeni obujam iznad stambenog prizemlja, kao i između stambenih vertikala, otvara unutrašnjost bloka ulasku dnevnog svjetla, provjetravanju i pogledu. Stambeni se prostor, i u ovom slučaju, gradi prodorima u njemu samome.

Prodori i prolazi postaju gradbeni elementi i u primjeru društveno poticane stanogradnje u gradu Visu. Vrijednost stambenog prostora počiva na otvaranju i nastanjivanju međuprostora među zatvorenim stambenim volumenima. Otvoreni prostori grade same stambene jedinice, u vidu pripadajućih terasa. Otvoreni prostori grade sklopove stambenih jedinica, u vidu zajedničkih prostora komunikacije, kretanja i susreta. Otvoreni prostori grade i cjelokupni prostor zahvata, širu stambenu zonu kao inkluzivni gradski prostor, otvaranjem gradskih prolaza kretanja i zadržavanja, prolaska i boravka. Vrijednost prostora iznova proizlazi iz oduzimanju punog i zatvorenog, iz oduzimanja izgrađenog. Ona iznova počiva u ravnoteži pritvaranja i otvaranja, u ravnoteži privatnosti i zajedništva.

RASLOJAVANJA

Raščlambu i raslojavanje, umnažanje i razlučivanje, gradaciju vremenskih, prostornih, materijalnih i funkcionalnih slojeva pronaći ćemo u projektima različitih mjerila i namjena. Adaptacija prostora pod nazivom ‘Moje mjesto pod suncem’ temelji se na raščlambi gradbenih elemenata i raslojavanju prostornih cjelina u vremenskom i funkcionalnom smislu. Zatečeni je prostor lišen suvišnih završnih slojeva i obrada, da bi u njega bio ugrađen novi funkcionalni sloj, novi način korištenja, da bi u njemu bili zbrinuti novi korisnici, u novom, dužem ili kraćem, vremenskom intervalu. Lakoća zahvata proizlazi iz privremenosti utjelovljene u njegovoj materijalnosti i prostornoj dispoziciji. Novi sloj – dijagonalni nastanjivi zid – suštinski redefinira karakter postojećeg prostora, pruža mu nove uporabne kvalitete, orijentaciju svake prostorne cjeline, njen mir, zatvorenost ili otvorenost, komunikacijske karakteristike, zaštitu, izdvojenost i zajedništvo. Novonastalim, susjednim prostorima nastanjiva dijagonala pruža svu potrebnu podršku, preuzima nusprostore, utjelovljuje karakter i smisao intervencije – novog sloja vremena, otiska novih društvenih datosti i korisnika.

Raslojavanje materijala i prostornih elemenata temelj je i suptilnosti rješenja vinarije u Jastrebarskom. Snaga cjelina počiva u elementarnosti njenih sastavnih dijelova. Prostorne su operacije bazične i svode se na ukopavanje i dilatiranje, u horizontalnom i vertikalnom presjeku. Svaki je prostorni element dovršen i definiran svojim vlastitim konstruktivnim materijalom, i ničime drugim osim njime samim. Raslojavanje i dilatiranje tvori prostore i međuprostore, rješava primarne i sekundarne funkcije, udomljuje proizvodne procese, korisnike i posjetitelje.

Kolažiranjem konstruktivnih i ambijentalnih, prostornih i svjetlosnih elemenata noćnog kluba nastaje instalacija pod nazivom ‘Roxy: nightclub as cultural crowbar’. Izmještanjem raščlanjenih elemenata iz jednog konteksta u drugi, iz noćnog kluba u galerijski prostor, autori propituju prostor bunta, društvenih margina i njihovog potencijala koji nestaje, kako navode, gentrifikacijom kulture u carstvu generičke političke korektnosti.

Zanimljivo, isti autori uspješno primjenjuju gotov jednaki prostorni princip u rješavanju pragmatičnoga, no zato ne i nebitnog zadatka rekonstrukcije sanitarnog čvora. Intervencija se iznova temelji na raslojavanju konstruktivnih i pregradnih elemenata, postojećih i novih struktura. Diferencijacija elemenata rezultira jasnoćom cjeline, u kojoj projektantski proces, njegovi koraci, pitanja i odgovori kao da su izravno obrazloženi svakim segmentom zahvata. Intervencija samu sebe opisuje.

Prostorno i konstruktivno raslojavanje podaruje jasnoću i snagu i rekonstrukciji maloga rimskog kazališta u Puli. Zatečeni povijesni slojevi preklopljeni su na istom tlocrtnom otisku. Rješenjem se te prostorne i vremenske činjenice razlučuju, utvrđuju i prikazuju. Svi su slojevi prisutni, svaki kao odraz ili odjek u pripadajućem materijalu i geometriji. Najuža zone gledališta sačuvana je, konzervirana i prezentirana u kamenu. Središnji segment gledališta, usječen u vapnenački živac, otisnut je u armiranom betonu izvedenom in-situ. Dio razgrađenog volumena nekadašnjega rimskog teatra zauzele su susjedne građevine, a dio je doživio svoju djelomičnu, suvremenu rekonstrukciju. Novom je intervencijom rekonstruiran prostor, a ne materija. Zahvat ne laže, ne buni, ne iskrivljuje. Nova intervencija očigledno je nova, jasno dilatirana i diferencirana od povijesnih slojeva. Njeni su temelji nadzemni i reverzibilni. Njena je materijalnost uklonjiva.

Nova intervencija, raščlanjena, raslojena, diferencirana, ali ipak prisutna, potvrđuje da i današnji trenutak ima svoje pravo na postojanje. Potvrđuje da i današnji zahvati imaju svoje pravo biti ugrađeni, utisnuti, upisani u taj nezaustavljivi protok vremena, toliko očit i opipljiv upravo na tim dugovječnim povijesnim građevinama i cjelinama. Štoviše, i ovo će vrijeme i zahvati uskoro biti prošlost, ma koliko ih danas smatrali sadašnjošću ili nazivali suvremenošću. Ipak, dok su tijekom najvećeg dijela ljudske povijesti granice prostornih zahvata počivale izvan nas, u okolišu ili materijalu, čini se da takvih granica više nema. Preostaju nam samo granice unutar nas samih, granice koje smo samo dužni postavljati, kao i one koje tek trebamo shvatiti i nadići.

Vjekoslav Gašparović