*Napomena: Revidirana verzija priloga objavljenog u monografiji „150 godina Hrvatskog društva likovnih umjetnika: umjetnost i institucija: 1868. – 2018., (ur.) Irena Kraševac, HDLU i Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2018.
Pola stoljeća neprekinutog održavanja Zagrebačkog salona respektabilna je činjenica, naročito u našem geopolitičkom podneblju permanentne nestabilnosti, diskontinuiteta i memorijskog deficita. Odgovornost priređivanja ove cijenjene izložbene manifestacije prenosi se među nacionalnim strukovnim udruženjima u jednogodišnjem ritmu poput štafete, povezujući ih zajedničkom obvezom nastavljanja tradicije. Sama dugovječnost institucije Salona, koji je odavno dio kulturnog establishmenta, postala je takoreći garancija njegovog opstojanja, unatoč konkurenciji mnogobrojnih novih kanala za prezentaciju umjetničkog stvaralaštva u nacionalnim okvirima. Današnja situacija je, naravno, po kvantiteti izložbenih smotri neusporediva sa 60-im godinama kada je glavna motivacija za utemeljenje Zagrebačkog salona bila upravo potreba za (jednim) mjestom godišnjeg sabiranja stvaralaštva hrvatskih umjetnika s ciljem uočavanja i valorizacije suvremenih trendova. Na inicijativu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, a povodom proslave 20. godišnjice oslobođenja Zagreba, Salon je 1965. godine pokrenula Skupština grada Zagreba. Iza koncepcije osnivačkog Salona stajao je renomirani Umjetnički savjet (Danko Grlić, Krsto Hegedušić, Vjenceslav Richter, Miljenko Stančić, Petar Šegedin, Frano Šimunović i Marino Tartaglia) i Organizacijski odbor (Vlatko Pavletić, Dalibor Parać, Josip Restek, Ivan Sabolić, Bojan Stranić, Vinko Zlamalik i Slavko Zlatić), odražavajući već u svom sastavu volju za uspostavom jedne multidisciplinarne, pluralističke i inkluzivne priredbe. Prema propozicijama Salon je morao ponuditi uvid u recentnu produkciju svih usmjerenja (slikarstvo, grafika, fotografija, arhitektura, urbanizam, primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje) u odabiru se vodeći isključivo kriterijem kvalitete samih radova, bez selekcije bazirane na generacijskim i morfologijskim odrednicama. Izložbena integracija svih područja umjetničkog djelovanja, odnosno njihov ravnopravan tretman, prepoznata je kao najvažnija odlika Zagrebačkog salona, no u formativnim godinama manifestacija je na meti kritičara zbog revijalne orijentacije, zadovoljavanja horizontalnim presjekom nacionalne scene, bez dodatne tematske ili kritične nadgradnje.
Uoči 6. salona 1971. godine izvršit će se prva kritička redakcija koncepcije, ovaj put kreativnijim iščitavanjem nacionalne povijesti umjetnosti u potrazi za nadahnućem i legitimitetom. Organizacijski odbor u sastavu: Kosta Angeli Radovani, Tomislav Butorac, Željka Čorak, Žarko Domljan, Božidar Gagro, Vasilije Jordan, Tonko Maroević, Zlatko Movrin, Andrija Mutnjaković, Mladen Vodička i Igor Zidić, redefinirao je strukturu manifestacije pozivajući se na pravila Društva umjetnosti iz 1870. godine, dakle, na stogodišnju povijest stručnog udruživanja i javnog djelovanja umjetnika u Hrvatskoj. Kako bi se obogatilo, fokusiralo i razgranalo sadržaje Salona, zacrtano je šest točaka interesa slijedeći propise Društva umjetnosti: 1.) „da podupire umjetnost uopće, a napose domaću umjetnost“, 2.) „organizira izložbe suvremene umjetnosti“ (sekcija Situacija), 3.) „kupovanje i narudžbe umjetničkih djela“ (sekcija Prijedlog), 4.) „posredovanje pri prodaji umjetnina“ (organiziranje otkupa umjetnina), 5.) „češća izlaganja umjetnina starijih škola“ (sekcija Kritička retrospektiva), 6.) „dijeljenje odlikovanja za osobito vrijedne domaće umotvore“ (nagrade Salona). Otkupi umjetnina preko gradskih i republičkih fondova, kao i novčane nagrade najuspješnijim ostvarenjima već su bili implementirani prethodnih godina, ali novopostavljene sekcije Situacija, Kritička retrospektiva i Prijedlog omogućit će Salonu da nadraste svoju primarnu ulogu registriranja umjetničkih pojava te se upusti u kritičko sagledavanje i historizaciju proteklih umjetničkih fenomena, kao i u stvaranje uvjeta za realizaciju novih. Na 7. salonu navedenoj trijadi pridodana je i Tribina kao dijaloška platforma i punkt komunikacije sa zainteresiranom javnošću. Jubilarno, deseto izdanje Salona 1975. godine donijelo je daljnju reformu organizacijskog i izlagačkog modela odlukom da će se odsad u sukcesivnom slijedu izmjenjivati discipline: slikarstvo, kiparstvo i grafika, pa arhitektura i urbanizam te primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje. Razdvajanjem umjetničkih područja napuštena je polazna premisa utemeljitelja Salona koja je još uvijek utjelovljavala duh i vrijednosti međuratne i poslijeratne neoavangarde: ideju djelatne interakcije svih umjetnosti u totalitetu zadaće oblikovanja čovjekove okoline.
Zagrebački salon je inovacijama u prvoj polovini 70-ih godina zadobio svoju „klasičnu“ formu i ritam odvijanja, mjerodavnu do kraja 90-ih godina, premda ne uvijek u punom sastavu svojih sekcija. Navedena četverodijelna konstrukcija uspjela je stabilizirati program Salona i učiniti ga relevantnijim te, barem u godinama kada su sve cjeline bile u naponu entuzijazma, donekle umiriti kritičare. Trogodišnja izmjena umjetničkih disciplina inaugurirana 1975. godine svakako je pridonijela dinamici manifestacije dopuštajući usredotočeniju i meritorniju procjenu ostvarenih rezultata u dužem vremenskom razdoblju. Situacija je bila uporište Salona, živo bilježenje likovnog trenutka, dok je Prijedlog, uz uspone i padove, unosio aktivistički polet, pa i utopijsku dimenziju, nerijetko bivajući najinteresantniji i medijski najeksponiraniji dio programa. Kritičke retrospektive u pravilu su se hvatale u koštac sa novijim umjetničkim tendencijama, često ih po prvi puta podvrgavajući povijesnoj analizi i valorizaciji, no ponekad su odabir teme potaknule tekuće polemike unutar stručnih krugova ili uža preokupacija Salona. Prva kritička retrospektiva posvećena grupi Zemlja (1971., Božidar Gagro, Igor Zidić, Mladenka Šolman i Željka Čorak) postavila je visoko ljestvicu za iduća izdanja.
Pored ustaljenih sekcija, 80-ih godina Salon uvodi nekoliko više ili manje stalnih popratnih događanja, poput izložbi laureata Velike nagrade koje su postale sastavnim dijelom programa do 2000. godine, nakon čega su ih uglavnom nastavili priređivati uglavnom Saloni arhitekture i ponekad vizualnih umjetnosti. Poziv prvonagrađenim autorima da na sljedećem Salonu iste umjetničke vrste postave samostalnu izložbu svojih najnovijih djela ili omanju retrospektivu, prihvatio je veliki broj arhitekata (Hildegard Auf-Franić, Mihajlo Kranjc, Branko Silađin, Berislav Šerbetić, Radovan Tajder, Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Dragomir Maji Vlahović, Veljko Olujić, Toni Žarnić, Nenad Fabijanić), a dobitnici Velike nagrade 41. salona arhitekture 2006. godine realizirali su autorski paviljon na križanju Bakačeve i Cesarčeve (Hrvoje Njirić i suradnici) i izložbu (Helena Paver Njirić) u sklopu sljedećeg Salona 2009. godine. Organizatori Salona će se od polovine 70-ih godina fokusirati na specifične i aktualne podteme kako bi se, pored pregledne centralne izložbe, Zagrebački salon na odlučniji način uključio u suvremene tokove, pa i pružio organizacijsku i agitacijsku potporu kurentnim idejama. Primjerice, kritička retrospektiva Novo u starome (nova arhitektura u starim ambijentima na tlu Hrvatske), neposredno se nadovezivala na godinu ranije (1975.) provedenu javnu kampanju SOS za baštinu koja je snažno upozorila na prostornu i ekološku devastaciju brojnih povijesnih jezgri hrvatskih gradova. Salon 1979. godine temom Čovjek kao pješak založio se za tada aktualno pitanje uređenja glavnih zagrebačkih trgova i formiranje pješačke zone, dok su se Saloni kasnih 80-ih i ranih 90-ih involvirali u pripreme za Univerzijadu (akcija 100 malih ideja za Univerzijadu, projekti skulptura i suvenira) i proslavu 900. godišnjice Zagreba.
Boljka Salona praktički od njegova osnutka bila je apstinencija pojedinih autora i umjetničkih grupa bez čijeg sudjelovanja, posebno značajnih imena na vrhuncu svoga stvaralačkog potencijala, izložba ovakvog profila neminovno gubi na relevantnosti, tj. ne ispunjava funkciju zahvaćanja (svih) kvalitetnih pojava i tendencija. Stoga će Saloni od kraja 80-ih godina iskušavati kombinaciju internog poziva umjetnicima ne bi li stimulirali njihovu participaciju te natječaja otvorenog svima, sve do formalnog uvođenja funkcije izbornika Salona na 33. izdanju smotre 1998. godine. Tada je slovenski kustos Igor Zabel u skladu sa predloženim okvirom Gradski krajolik od 600 prijava prihvatio tek njih 40-ak te uz još 15 pozvanih umjetnika realizirao izložbu kojom su dominirali performans, fotografija, instalacije, multimedija i konceptualna umjetnost. Naredno izdanje 2001. godine angažiralo je čak tri selektora (Berislav Valušek, Andrej Medved i Emese Süvecz), a 2005. godine kustos Mladen Lučić nastavio je sa hibridnim pristupom raspisivanja natječaja na zadanu temu (Umjetnost kao medij) i osobnog poziva autorima. Težnja za odmicanjem od tradicionalnog formata Salona prisutna je i u ostalim recentnim izložbama Salona, primjerice, Branko Franceschi 2010. godine pod geslom Tržište standardnoj izložbi revijalnog tipa pridodao je komercijalni aspekt, Saloni 2013. (Tea Hatadi, Identitet), 2016. godine (Suzana Marjanić i Marijana Stanić, Izazovi humanizmu) i 2020. (Iva Körbler, Puls trenutka ili što vas pokreće) također svjedoče o kontinuiranom traženju iskoraka iz ustaljenog smjera manifestacije, dok su selektori 54. salona 2019. godine, Branka Benčić i Tevž Logar postavili pitanje o vrijednosti dvadeset godina implementirane ideje kustoskih koncepcija. Saloni primijenjenih umjetnosti, ponešto konzervativniji u svojem pristupu i opterećeni unutardisciplinarnim propitivanjima kategorija suvremenog dizajna, novi su podstek dobili 2006. godine kada je selektor Tihomir Milovac izložbom pod geslom Sinergije stavio težište na interdisciplinarnost i timski rad u stvaralačkom procesu, te time potisnuo u drugi plan rasprave o granicama medija, metodologija i umjetničkih područja. Sličan senzibilitet za pomake u dizajnerskoj praksi, svojevrsno ažuriranje optike, prisutno je i u novijim izdanjima Salona koji postavljaju pitanja o društvenoj odgovornosti dizajnera, otklonu od mainstreama te odnosu tradicionalnih tehnika i suvremenih tehnologija (43. salon 2009. Antidizajn/Trajne alternative, kustosica Silva Kalčić; 2011. Rukopisi novog doba, Ana Peraica; 2014. Pomicanje granica – komunikacija i nova mobilnost, Višnja Slavica Gabout).
Do pokretanja godišnjih izložbi Društva arhitekata Hrvatske sredinom 80-ih, Saloni arhitekture i urbanizma predstavljali su jedini punkt sustavne prezentacije struke široj javnosti, pa je revijalnost bila ne samo nezaobilazna, već i gotovo poželjna nuspojava salonskih izložbi. Arhitektonska produkcija odražavala je (i bila sama uvjetovana) općim stanjem ekonomije, politike i kulture te su i Saloni osjećali društvene amplitude. Propulzivno razdoblje 70-ih i dijela 80-ih godina zaključeno je sportskim objektima Univerzijade sabranima na 23. salonu 1988. godine, a potom su Saloni tijekom 90-ih bilježili prevlast projekata nad izvedbama, poplavu mediokritetskih rješenja i poražavajuću sliku urbanističkog planiranja. 32. salon 1997. godine pripustio je rekordan broj prijava, ne selektirajući pritom pristigle radove profesora Arhitektonskog fakulteta i članova HAZU radi finog poentiranja potrebe za samokritikom. Na Salonu 2000. godine još uvijek je postojala dilema o kriterijima (želimo li elitističku izložbu ili uravnovilku?), da bi 38. salonom 2003. godine započela serija dobro primljenih izdanja na kojima je odabir izložbenih radova povjeren afirmiranim inozemnim kritičarima (2003. Stefano Boeri, 2006. Manuel Gausa i 2009. Hans Ibelings) u uvjerenju da će moći objektivnije procijeniti hrvatsku arhitektonsku scenu i povući paralele s europskom situacijom. Same izložbe Salona upečatljivo su se insertirale u tkivo Zagreba zahvaljujući dizajnerskim rješenjima Darka Fritza, 2003. serijom billboardova i plakata, a 2006. prostornom instalacijom izložbe na Trgu bana Jelačića („google earth mjerilo“), dočim je Salon 2009. privremeno zauzeo plato u Cesarčevoj paviljonom Hrvoja Njirića. Saloni arhitekture čak i u svojim pomalo rutiniziranim izvedbama (2012., selektor Dražen Juračić) ili tematski profiliranim (2015., Hrvoje Njirić: Dosljednost), uspijevali su ostati relevantnim prigodama za podvlačenje crte i svođenje trogodišnje bilance strukovnih (ne)uspjeha. 53. Salon održan 2018. godine poslužio je i za refleksiju na prethodno krizno desetljeće u svjetskoj ekonomiji koje je transformiralo arhitektonsku teoriju i praksu, a proslavljena je i 140. godišnjica strukovnog udruživanja arhitekata u Hrvatskoj te su tom prigodom u izložbenom programu participirale regionalne sekcije UHA-e.
Pružanje institucionalne platforme za redovito okupljanje domaćih umjetnika, arhitekata i dizajnera, promociju njihovih najnovijih dostignuća, samorefleksiju struke i evaluaciju kulturne javnosti, bio je (i jest) raison d’etre Zagrebačkog salona. Svoju osnovnu misiju ispunjavao je i potvrđivao kroz desetljeća postojanja, prebrodivši i turbulencije ratnih 90-ih godina te organizacijske, financijske i koncepcijske izazove posljednjih dekada. Reprezentativni karakter Salona, postuliran od utemeljenja, osigurao mu je povlašteni status u nacionalnim razmjerima koji je, međutim, bio dvosjekli mač i izvor frustracija jer su očekivanja skoro uvijek premašivala realne mogućnosti smotre. Stoga se dobar dio povijesti Salona, kako je jednom prilikom slikovito sumirao Josip Depolo, pretvorio u traganje za Salonom-lutajućim Holandezom, Salonom-utvarom, Salonom-pretpostavkom, Salonom-fikcijom. Budući da je u današnje vrijeme Zagrebački salon (tek) jedna u nizu godišnjih priredbi, iako i dalje uživa posebno pokroviteljstvo najviših gradskih instanci, kritičarske oštrice ne pogađaju ga načelno – zbog onoga što jest, što nije i što bi mogao biti, već po zaslugama selektora i organizacijskog tima aktualnog izdanja. Po budućnost manifestacije to je vjerojatno i bolje.
Pola stoljeća neprekinutog održavanja Zagrebačkog salona respektabilna je činjenica, naročito u našem geopolitičkom podneblju permanentne nestabilnosti, diskontinuiteta i memorijskog deficita. Odgovornost priređivanja ove cijenjene izložbene manifestacije prenosi se među nacionalnim strukovnim udruženjima u jednogodišnjem ritmu poput štafete, povezujući ih zajedničkom obvezom nastavljanja tradicije. Sama dugovječnost institucije Salona, koji je odavno dio kulturnog establishmenta, postala je takoreći garancija njegovog opstojanja, unatoč konkurenciji mnogobrojnih novih kanala za prezentaciju umjetničkog stvaralaštva u nacionalnim okvirima. Današnja situacija je, naravno, po kvantiteti izložbenih smotri neusporediva sa 60-im godinama kada je glavna motivacija za utemeljenje Zagrebačkog salona bila upravo potreba za (jednim) mjestom godišnjeg sabiranja stvaralaštva hrvatskih umjetnika s ciljem uočavanja i valorizacije suvremenih trendova. Na inicijativu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, a povodom proslave 20. godišnjice oslobođenja Zagreba, Salon je 1965. godine pokrenula Skupština grada Zagreba. Iza koncepcije osnivačkog Salona stajao je renomirani Umjetnički savjet (Danko Grlić, Krsto Hegedušić, Vjenceslav Richter, Miljenko Stančić, Petar Šegedin, Frano Šimunović i Marino Tartaglia) i Organizacijski odbor (Vlatko Pavletić, Dalibor Parać, Josip Restek, Ivan Sabolić, Bojan Stranić, Vinko Zlamalik i Slavko Zlatić), odražavajući već u svom sastavu volju za uspostavom jedne multidisciplinarne, pluralističke i inkluzivne priredbe. Prema propozicijama Salon je morao ponuditi uvid u recentnu produkciju svih usmjerenja (slikarstvo, grafika, fotografija, arhitektura, urbanizam, primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje) u odabiru se vodeći isključivo kriterijem kvalitete samih radova, bez selekcije bazirane na generacijskim i morfologijskim odrednicama. Izložbena integracija svih područja umjetničkog djelovanja, odnosno njihov ravnopravan tretman, prepoznata je kao najvažnija odlika Zagrebačkog salona, no u formativnim godinama manifestacija je na meti kritičara zbog revijalne orijentacije, zadovoljavanja horizontalnim presjekom nacionalne scene, bez dodatne tematske ili kritične nadgradnje.
Uoči 6. salona 1971. godine izvršit će se prva kritička redakcija koncepcije, ovaj put kreativnijim iščitavanjem nacionalne povijesti umjetnosti u potrazi za nadahnućem i legitimitetom. Organizacijski odbor u sastavu: Kosta Angeli Radovani, Tomislav Butorac, Željka Čorak, Žarko Domljan, Božidar Gagro, Vasilije Jordan, Tonko Maroević, Zlatko Movrin, Andrija Mutnjaković, Mladen Vodička i Igor Zidić, redefinirao je strukturu manifestacije pozivajući se na pravila Društva umjetnosti iz 1870. godine, dakle, na stogodišnju povijest stručnog udruživanja i javnog djelovanja umjetnika u Hrvatskoj. Kako bi se obogatilo, fokusiralo i razgranalo sadržaje Salona, zacrtano je šest točaka interesa slijedeći propise Društva umjetnosti: 1.) „da podupire umjetnost uopće, a napose domaću umjetnost“, 2.) „organizira izložbe suvremene umjetnosti“ (sekcija Situacija), 3.) „kupovanje i narudžbe umjetničkih djela“ (sekcija Prijedlog), 4.) „posredovanje pri prodaji umjetnina“ (organiziranje otkupa umjetnina), 5.) „češća izlaganja umjetnina starijih škola“ (sekcija Kritička retrospektiva), 6.) „dijeljenje odlikovanja za osobito vrijedne domaće umotvore“ (nagrade Salona). Otkupi umjetnina preko gradskih i republičkih fondova, kao i novčane nagrade najuspješnijim ostvarenjima već su bili implementirani prethodnih godina, ali novopostavljene sekcije Situacija, Kritička retrospektiva i Prijedlog omogućit će Salonu da nadraste svoju primarnu ulogu registriranja umjetničkih pojava te se upusti u kritičko sagledavanje i historizaciju proteklih umjetničkih fenomena, kao i u stvaranje uvjeta za realizaciju novih. Na 7. salonu navedenoj trijadi pridodana je i Tribina kao dijaloška platforma i punkt komunikacije sa zainteresiranom javnošću. Jubilarno, deseto izdanje Salona 1975. godine donijelo je daljnju reformu organizacijskog i izlagačkog modela odlukom da će se odsad u sukcesivnom slijedu izmjenjivati discipline: slikarstvo, kiparstvo i grafika, pa arhitektura i urbanizam te primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje. Razdvajanjem umjetničkih područja napuštena je polazna premisa utemeljitelja Salona koja je još uvijek utjelovljavala duh i vrijednosti međuratne i poslijeratne neoavangarde: ideju djelatne interakcije svih umjetnosti u totalitetu zadaće oblikovanja čovjekove okoline.
Zagrebački salon je inovacijama u prvoj polovini 70-ih godina zadobio svoju „klasičnu“ formu i ritam odvijanja, mjerodavnu do kraja 90-ih godina, premda ne uvijek u punom sastavu svojih sekcija. Navedena četverodijelna konstrukcija uspjela je stabilizirati program Salona i učiniti ga relevantnijim te, barem u godinama kada su sve cjeline bile u naponu entuzijazma, donekle umiriti kritičare. Trogodišnja izmjena umjetničkih disciplina inaugurirana 1975. godine svakako je pridonijela dinamici manifestacije dopuštajući usredotočeniju i meritorniju procjenu ostvarenih rezultata u dužem vremenskom razdoblju. Situacija je bila uporište Salona, živo bilježenje likovnog trenutka, dok je Prijedlog, uz uspone i padove, unosio aktivistički polet, pa i utopijsku dimenziju, nerijetko bivajući najinteresantniji i medijski najeksponiraniji dio programa. Kritičke retrospektive u pravilu su se hvatale u koštac sa novijim umjetničkim tendencijama, često ih po prvi puta podvrgavajući povijesnoj analizi i valorizaciji, no ponekad su odabir teme potaknule tekuće polemike unutar stručnih krugova ili uža preokupacija Salona. Prva kritička retrospektiva posvećena grupi Zemlja (1971., Božidar Gagro, Igor Zidić, Mladenka Šolman i Željka Čorak) postavila je visoko ljestvicu za iduća izdanja.
Pored ustaljenih sekcija, 80-ih godina Salon uvodi nekoliko više ili manje stalnih popratnih događanja, poput izložbi laureata Velike nagrade koje su postale sastavnim dijelom programa do 2000. godine, nakon čega su ih uglavnom nastavili priređivati uglavnom Saloni arhitekture i ponekad vizualnih umjetnosti. Poziv prvonagrađenim autorima da na sljedećem Salonu iste umjetničke vrste postave samostalnu izložbu svojih najnovijih djela ili omanju retrospektivu, prihvatio je veliki broj arhitekata (Hildegard Auf-Franić, Mihajlo Kranjc, Branko Silađin, Berislav Šerbetić, Radovan Tajder, Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Dragomir Maji Vlahović, Veljko Olujić, Toni Žarnić, Nenad Fabijanić), a dobitnici Velike nagrade 41. salona arhitekture 2006. godine realizirali su autorski paviljon na križanju Bakačeve i Cesarčeve (Hrvoje Njirić i suradnici) i izložbu (Helena Paver Njirić) u sklopu sljedećeg Salona 2009. godine. Organizatori Salona će se od polovine 70-ih godina fokusirati na specifične i aktualne podteme kako bi se, pored pregledne centralne izložbe, Zagrebački salon na odlučniji način uključio u suvremene tokove, pa i pružio organizacijsku i agitacijsku potporu kurentnim idejama. Primjerice, kritička retrospektiva Novo u starome (nova arhitektura u starim ambijentima na tlu Hrvatske), neposredno se nadovezivala na godinu ranije (1975.) provedenu javnu kampanju SOS za baštinu koja je snažno upozorila na prostornu i ekološku devastaciju brojnih povijesnih jezgri hrvatskih gradova. Salon 1979. godine temom Čovjek kao pješak založio se za tada aktualno pitanje uređenja glavnih zagrebačkih trgova i formiranje pješačke zone, dok su se Saloni kasnih 80-ih i ranih 90-ih involvirali u pripreme za Univerzijadu (akcija 100 malih ideja za Univerzijadu, projekti skulptura i suvenira) i proslavu 900. godišnjice Zagreba.
Boljka Salona praktički od njegova osnutka bila je apstinencija pojedinih autora i umjetničkih grupa bez čijeg sudjelovanja, posebno značajnih imena na vrhuncu svoga stvaralačkog potencijala, izložba ovakvog profila neminovno gubi na relevantnosti, tj. ne ispunjava funkciju zahvaćanja (svih) kvalitetnih pojava i tendencija. Stoga će Saloni od kraja 80-ih godina iskušavati kombinaciju internog poziva umjetnicima ne bi li stimulirali njihovu participaciju te natječaja otvorenog svima, sve do formalnog uvođenja funkcije izbornika Salona na 33. izdanju smotre 1998. godine. Tada je slovenski kustos Igor Zabel u skladu sa predloženim okvirom Gradski krajolik od 600 prijava prihvatio tek njih 40-ak te uz još 15 pozvanih umjetnika realizirao izložbu kojom su dominirali performans, fotografija, instalacije, multimedija i konceptualna umjetnost. Naredno izdanje 2001. godine angažiralo je čak tri selektora (Berislav Valušek, Andrej Medved i Emese Süvecz), a 2005. godine kustos Mladen Lučić nastavio je sa hibridnim pristupom raspisivanja natječaja na zadanu temu (Umjetnost kao medij) i osobnog poziva autorima. Težnja za odmicanjem od tradicionalnog formata Salona prisutna je i u ostalim recentnim izložbama Salona, primjerice, Branko Franceschi 2010. godine pod geslom Tržište standardnoj izložbi revijalnog tipa pridodao je komercijalni aspekt, Saloni 2013. (Tea Hatadi, Identitet), 2016. godine (Suzana Marjanić i Marijana Stanić, Izazovi humanizmu) i 2020. (Iva Körbler, Puls trenutka ili što vas pokreće) također svjedoče o kontinuiranom traženju iskoraka iz ustaljenog smjera manifestacije, dok su selektori 54. salona 2019. godine, Branka Benčić i Tevž Logar postavili pitanje o vrijednosti dvadeset godina implementirane ideje kustoskih koncepcija. Saloni primijenjenih umjetnosti, ponešto konzervativniji u svojem pristupu i opterećeni unutardisciplinarnim propitivanjima kategorija suvremenog dizajna, novi su podstek dobili 2006. godine kada je selektor Tihomir Milovac izložbom pod geslom Sinergije stavio težište na interdisciplinarnost i timski rad u stvaralačkom procesu, te time potisnuo u drugi plan rasprave o granicama medija, metodologija i umjetničkih područja. Sličan senzibilitet za pomake u dizajnerskoj praksi, svojevrsno ažuriranje optike, prisutno je i u novijim izdanjima Salona koji postavljaju pitanja o društvenoj odgovornosti dizajnera, otklonu od mainstreama te odnosu tradicionalnih tehnika i suvremenih tehnologija (43. salon 2009. Antidizajn/Trajne alternative, kustosica Silva Kalčić; 2011. Rukopisi novog doba, Ana Peraica; 2014. Pomicanje granica – komunikacija i nova mobilnost, Višnja Slavica Gabout).
Do pokretanja godišnjih izložbi Društva arhitekata Hrvatske sredinom 80-ih, Saloni arhitekture i urbanizma predstavljali su jedini punkt sustavne prezentacije struke široj javnosti, pa je revijalnost bila ne samo nezaobilazna, već i gotovo poželjna nuspojava salonskih izložbi. Arhitektonska produkcija odražavala je (i bila sama uvjetovana) općim stanjem ekonomije, politike i kulture te su i Saloni osjećali društvene amplitude. Propulzivno razdoblje 70-ih i dijela 80-ih godina zaključeno je sportskim objektima Univerzijade sabranima na 23. salonu 1988. godine, a potom su Saloni tijekom 90-ih bilježili prevlast projekata nad izvedbama, poplavu mediokritetskih rješenja i poražavajuću sliku urbanističkog planiranja. 32. salon 1997. godine pripustio je rekordan broj prijava, ne selektirajući pritom pristigle radove profesora Arhitektonskog fakulteta i članova HAZU radi finog poentiranja potrebe za samokritikom. Na Salonu 2000. godine još uvijek je postojala dilema o kriterijima (želimo li elitističku izložbu ili uravnovilku?), da bi 38. salonom 2003. godine započela serija dobro primljenih izdanja na kojima je odabir izložbenih radova povjeren afirmiranim inozemnim kritičarima (2003. Stefano Boeri, 2006. Manuel Gausa i 2009. Hans Ibelings) u uvjerenju da će moći objektivnije procijeniti hrvatsku arhitektonsku scenu i povući paralele s europskom situacijom. Same izložbe Salona upečatljivo su se insertirale u tkivo Zagreba zahvaljujući dizajnerskim rješenjima Darka Fritza, 2003. serijom billboardova i plakata, a 2006. prostornom instalacijom izložbe na Trgu bana Jelačića („google earth mjerilo“), dočim je Salon 2009. privremeno zauzeo plato u Cesarčevoj paviljonom Hrvoja Njirića. Saloni arhitekture čak i u svojim pomalo rutiniziranim izvedbama (2012., selektor Dražen Juračić) ili tematski profiliranim (2015., Hrvoje Njirić: Dosljednost), uspijevali su ostati relevantnim prigodama za podvlačenje crte i svođenje trogodišnje bilance strukovnih (ne)uspjeha. 53. Salon održan 2018. godine poslužio je i za refleksiju na prethodno krizno desetljeće u svjetskoj ekonomiji koje je transformiralo arhitektonsku teoriju i praksu, a proslavljena je i 140. godišnjica strukovnog udruživanja arhitekata u Hrvatskoj te su tom prigodom u izložbenom programu participirale regionalne sekcije UHA-e.
Pružanje institucionalne platforme za redovito okupljanje domaćih umjetnika, arhitekata i dizajnera, promociju njihovih najnovijih dostignuća, samorefleksiju struke i evaluaciju kulturne javnosti, bio je (i jest) raison d’etre Zagrebačkog salona. Svoju osnovnu misiju ispunjavao je i potvrđivao kroz desetljeća postojanja, prebrodivši i turbulencije ratnih 90-ih godina te organizacijske, financijske i koncepcijske izazove posljednjih dekada. Reprezentativni karakter Salona, postuliran od utemeljenja, osigurao mu je povlašteni status u nacionalnim razmjerima koji je, međutim, bio dvosjekli mač i izvor frustracija jer su očekivanja skoro uvijek premašivala realne mogućnosti smotre. Stoga se dobar dio povijesti Salona, kako je jednom prilikom slikovito sumirao Josip Depolo, pretvorio u traganje za Salonom-lutajućim Holandezom, Salonom-utvarom, Salonom-pretpostavkom, Salonom-fikcijom. Budući da je u današnje vrijeme Zagrebački salon (tek) jedna u nizu godišnjih priredbi, iako i dalje uživa posebno pokroviteljstvo najviših gradskih instanci, kritičarske oštrice ne pogađaju ga načelno – zbog onoga što jest, što nije i što bi mogao biti, već po zaslugama selektora i organizacijskog tima aktualnog izdanja. Po budućnost manifestacije to je vjerojatno i bolje.
14. zagrebački salon, 1979., publikacija 
44. zagrebački salon, 2009., paviljon: njiric+ arhitekti, fotografija: Matko Stanković 
41. zagrebački salon, 2006., postav: Darko Fritz i Radionica arhitekture, fotografija: Boris Cvjetanović 
41. zagrebački salon, 2006., postav: Darko Fritz i Radionica arhitekture, fotografija: Boris Cvjetanović 
41. zagrebački salon, 2006., postav: Darko Fritz i Radionica arhitekture, fotografija: Boris Cvjetanović 
41. zagrebački salon, 2006., postav: Darko Fritz i Radionica arhitekture, fotografija: Boris Cvjetanović
Udruženje hrvatskih arhitekata
Trg bana J. Jelačića 3/1
Zagreb 10 000-HR
MB 03223043
OIB 01152649489
IBAN HR6223600001101550751
tel +385 (1) 48 16 151
fax +385 (1) 48 16 197
tajnistvo@uha.hr
Radno vrijeme 9-17h
Copyright © UHA
Trg bana J. Jelačića 3/1
Zagreb 10 000-HR
MB 03223043
OIB 01152649489
IBAN HR6223600001101550751
tel +385 (1) 48 16 151
fax +385 (1) 48 16 197
tajnistvo@uha.hr
Radno vrijeme 9-17h
Copyright © UHA