In memoriam: Renata Waldgoni

Smiona, predana i neposredna, učiteljica i arhitektica Renata Waldgoni svojim arhitektonskim djelima, crtežima i pedagoškim uputama konzistentno je i ustrajno prenosila principijelne vrijednosti arhitektonskog poziva. Nepovodeći se vremenu 80-ih i 90-ih godina karakteristične opulentnosti i frivolnosti, autorica se strpljivo i uporno kroz sve aspekte svoga djelovanja beskompromisno vraćala redukciji i elementarnosti.

U riječima lapidarna, u crtežu intuitivna, u arhitekturi zainteresirana za tehničku pedanteriju. Asistentica i suradnica prof. Josipa Vanište kroz 13 je godina zajedničkog pedagoškog djelovanja na Arhitektonskom fakultetu otkrivala put sazrijevanja zamisli upravo kroz crtež i spore tehnike nastale radom ruke. Kao jedina arhitektica među „crtačima po ledu“, bila je i jedina autentična i senzibilna crtačica, često pozivana kao mlađa suradnica na brojnim radovima izrade analitičkih crteža.

Istraživački je senzibilitet ona najprije usmjerila unutar poslijediplomskog studija Arhitektonskog fakulteta „Graditeljsko nasljeđe“ kojeg je apsolvirala radom „Prilog istraživanju odnosa baroknog dvorca grofa Jankovića i arhitektonske sredine Daruvara“ (1983.), potom na dvama znanstvenim projektima koji su se bavili projektantskom analizom tipologija višestambenih zgrada i tipologijom individualne obiteljske kuće u Zagrebu (1981.-83.).

Zapažen internacionalni debi započinje u tandemu s Andrejom Uchytilom u Veneciji izlaganjem na „Terza Mostra Internazionale d’Architetura – Biennale di Venezia“ projektom „I giardini di Tempesta – Rocca di Noale“ (1985.) Istovremeno s drugonagrađenim rješenjem na arhitektonskom natječaju za novu župnu crkvu sv. Mihajla na Lapadu u Dubrovniku (1987.), zajednički postavljaju likovnu instalaciju u Galeriji Protiron u Splitu, pod nazivom „Iluminacija prostornog kolaža“ (nagrađenu priznanjem 23. zagrebačkog salona, 1988.). U toj instalaciji razrješenje djelovanja u autentičnom prostoru Dioklecijanove palače ostvaruju promjenom medija: liniji pridružuju svjetlo i transparentnost kao ravnopravne alate prostorne zamisli. Pravi smisao radova počeo se manifestirati upravo u onome što je neizgovoreno, prostoru između oslobođenih elemenata i redukciji na bitno. Postat će to vidljivo i važnim priznanjem, prvom nagradom za natječaju za župnu crkvu sv. Ivana Evanđeliste u Utrinama u Zagrebu (1991.). U vremenu kada je biti suvremen često značilo i biti figurativan, autori ne prevode figuralno doslovno u arhitekturu, nego je upravo oslobađaju težine takvih prijenosa. Umjesto toga, figuralno smještaju ondje gdje ono jedino ima smisla i gdje postaje tek dio cjelokupnog prostornog rješenja.

Internacionalnoj se publici arhitektica predstavila u tandemu na bečkoj izložbi „Raumgedanken – Acht Architekten aus Zagreb, Kroatien“ (1993.), koja je prepoznala nastanak nove scene i istaknula tadašnje arhitektonske prakse kao kolektivno djelo — izložene ne kao pojedinačni, slučajni iskoraci, već kao artikulirani fenomen. Uslijedile su još dodatne domaće nagrade: nagrada za interijer 29. zagrebačkog salona za café Club Camel (1994), jedna od tri jednakovrijedne za interijer crkve Sv. Blaža u Zagrebu (1995, zajedno s A. Uchytilom) te nagrada 32. zagrebačkog salona za projekt Memorijalnog spomenika palim hrvatskim braniteljima za Livno (1996, zajedno s A. Uchytilom).

Samostalan projekt i izvedba poslovno-proizvodne kuće „Blitz-film & video distribution“ u Zagrebu (1995.) honorirano je međunarodnim priznanjem „Piranesi“ (1997.). Autonomno postavljena na parceli kuća ne slijedi započetu geometriju distribucije uz prometnicu, već je ispravlja, zavodi vlastiti smjer i stvara povoljan format za elementarnu no domišljatu razdiobu unutarnjih sadržaja. Svjetlost, doslovno prisutna kao medij djelovanja naručitelja, autorica koristi kroz njen vidljivi dio spektra — točnije, kroz boju koja ne služi kao brzo čitljiva promocija, već kao sredstvo dematerijalizacije arhitekture. Valorizacija ovakvog pristupa i dotadašnjeg rada dogodila se prvom samostalnom autorskom predstavljanju u foajeu Kabineta za crtanje, komornom izložbom naziva „Renata Waldgoni – radovi 1984-1998“ kojom je promovirana u zvanje docentice u području umjetnosti.

Strpljivost i konzistentnost pratila je arhitekticu sukcesivno kroz cijeli niz godina u kojima se kao dio tandema vraćala projektu završenja crkve Sv. Ivana Evanđelista, kroz primjerice manje projekte za proširenja oltarnog prostora, ambona, svetohraništa i krstionice, potom izvedbenim projektom za klupe, stolce, metalne skulpture, dijelove ambona i svetohraništa kao i postavom za skulpturu kardinala Kuharića, njegov postament, okoliš, te posljednjim projektima ispovjedaonice i unutarnje obloge.

Priznanja na manifestacijama Zagrebačkih salona Renata Waldgoni i Andrej Uchytil osvajaju kontinuirano od 1987. godine. Stoga ne čudi da je upravo vrhunac njihova djelovanja obilježen još jednim „salonskim“ priznanjem — Velikom nagradom 44. zagrebačkog salona arhitekture, dodijeljenom 2009. za realizaciju crkve sv. Ivana Evanđelista. Projekt je još dodatno prepoznat kroz dvije važne nominacije: za nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu „Mies van der Rohe“ 2008. te za nagradu „Viktor Kovačić“ Udruženja hrvatskih arhitekata 2007.

Kao plod osvajanja Velike salonske nagrade, 2020. godine u Galeriji Forum realizirana je retrospektivna izložba „Tapiserija“, koja je prikazala cjelokupni umjetnički opus i sve aspekte djelovanja dvaju autora obuhvativši recentne instalacije, unutarnja uređenja, adaptacije te nagrađene natječajne radove koje je autorica ostvarila samostalno i u suradnji.

Recentan događaj zbio se nedavno, 2020. godine kada je u Oris Kući arhitekture arhitektica i nastavnica kolegija „Crtanje“ i „Plastično oblikovanje“ oku javnosti predstavila svoje crteže i skice izložbom „Renata Waldgoni: Svijet iz crteža“.

Za cjelokupan doprinos arhitektonskoj profesiji, Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je 2022. godine Renati Waldgoni i Andreju Uchytilu nagradu „Viktor Kovačić“ za životno djelo.

Godine 2023. Renati Waldgoni dodijeljena je nagrada „Ars summa Universitatis“ Sveučilišta u Zagrebu za njezin nastavni doprinos u umjetničkom području. 

U odlasku Renate Waldgoni ostaje tišina arhitektice koja je govorila crtežom, djelovala tiho i ustrajno oblikujući prostor i misao s pažnjom koja nije tražila pozornicu. Trag koji je ostavila ne blijedi, već s vremenom postaje sve prisutniji – dozrijeva u šutnji i ostaje upisana u arhitekturi, sjećanju i vremenu.

Melita Čavlović

Razgovor s Renatom Waldgoni i Andrejom Uchytilom, koji su povodom dodjele Nagrade “Viktor Kovačić” u travnju 2022. godine vodili Melita Čavlović, Nikola Popić i Mojca Smode Cvitanović, možete pročitati na poveznici.

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.