Jučer je, nakon duge i teške bolesti, u 59. godini umro arhitekt Boris Fiolić.

U prilici poput ove, pitanje je što mudro reći i na koji način u tek nekoliko rečenica sumirati jedan profesionalni opus, a uistinu život. Pitanje se dodatno nameće osjećanjem da je svako nabrajanje arhitektonskih zasluga i postignuća tu neprimjereno, jednostavno zato što je odveć impersonalno i hladno, barem kada se radi o oproštaju od čovjeka s kojim smo mnogi godinama blisko surađivali, a time posredno i dijelili život.

Svojedobno sam, u knjizi/katalogu povodom monografske izložbe Studija BF u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU – napisao:

‘Možda su samo djela važna, no iza djela su ljudi koji u njih ugrađuju (veće ili manje) dijelove sebe i svojih života. Zbog toga, umjesto stručne analize, pišem kao pogovor osobnu rekapitulaciju susreta i rastanaka koji tkaju povijest Studija BF.’

Borisa (i Zorana) sam upoznao davne 1990., kada smo surađivali na natječajnom projektu za niz ‘urbanih vila’ na zagrebačkom Zelengaju. Neprocjenjiva je tada za mene, kao svježeg diplomanta, bila mogućnost ‘da se igram s velikim dečkima’, i to na važnom projektu.

Možda baš zato, iz nekog djetinjeg inata neumitnosti, odabirem sjećati se Borisa u trenucima kada smo prvo bili ljudi, a tek potom i arhitekti, poput rižota koji je napravio na brodskom kuhalu na Telašćici, kao i veselja koje je u društvu potom nastupilo, s tamošnjom mrklom noći i umilnim zvucima revijalne glazbe sa susjednog broda u pozadini.

Dragi Borise, nadam se da sada ploviš nekim mirnijim morima. Hvala ti na trenucima zajedništva.

Tomislav Pavelić

–

Ispraćaj kolege Borisa Fiolića održat će se u ponedjeljak 05.03. 2018. u 14.30 na Krematoriju, Zagreb.