30 NAKON PANA

Prošlo je 30 godina kako smo se na Mirogoju oprostili od prof. dr. Mladena Vodičke, jednog od najvećih hrvatskih i jugoslavenskih modernista i najvažnijih arhitekata 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, suvremenika i suradnika velikana starije i svoje generacije, predavača, profesora, mentora, pedagoga, praktičara.

Mladen Vodička kojeg su svi, uključivo i studenti, zvali Pan, rođen je u Zagrebu 8. ožujka 1926., gdje završava gimnaziju i potom upisuje studij arhitekture na Tehničkom fakultetu. Diplomu stječe 1953., 1954. se zapošljava u projektnom birou Prostor, kojeg tada vodi arhitekt Antun Ulrich. Paralelno se usavršava kod arhitekta Hoffstettera u Zürichu te sudjeluje u radu Entwurfseminara u tada Zapadnom Berlinu.

Učeći i radeći s najboljima, Vodička 1962. prelazi na Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na katedru Vladimira Turine, u „najjaču projektantsku ekipu predvođenu Borisom Magašem, mladom zvijezdom u usponu i autorom sarajevskog Muzeja revolucije (1958.)“[1].  Na istoj katedri biva kasnije izabran za asistenta, a od 1968. drži predavanja iz kolegija Sportski i zdravstveni objekti.

Interes i bogato projektantsko djelovanje usmjerava prema zgradama javne i zdravstvene namjene. Iskustva sa svakom fazom projekta ili izvedbe dijeli sa svojim studentima na uvijek izuzetno posjećenim, živim i pamtljivim predavanjima i vježbama. U svakom im je strukovnom segmentu primjer, ne libeći se otvoreno i kritički raspravljati o vlastitim projektima. Sudjeluje na javnim i pozivnim natječajima (na oko 40-ak), a pobjeđuje na više od 20. Član je gotovo svih tadašnjih strukovnih organizacija i sekcija, kao što su Savez arhitekata Jugoslavije, Savez arhitekata Hrvatske, Društvo arhitekata Zagreba, Sekcija za arhitekturu ULUPUH-a i drugih.

U bogatom Vodičkinom opusu, među zgradama javne namjene ističe se Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u Novom centru u Karlovcu (1971.–76.), od koje je nažalost izgrađena samo prva faza. Izvedene su ili rekonstruirane brojne zgrade zdravstvene namjene, bolnice i domovi zdravlja skladnih volumena i proporcija prilagođenih mjestu, potrebama i čovjeku djelatniku ili korisniku. Najznačajnije među njima su Dom zdravlja u Labinu (1963.–81.), Dom narodnog zdravlja u Samoboru (1962.–80.) i Poliklinika Medicinskoga centra u Šibeniku (1972.–82.). Autor je Opće bolnice Maternité u Osijeku (1977.–83.) te rekonstrukcija i proširenja Klinike za plućne bolesti Jordanovac (1961.–80.), Specijalne bolnice u Rockefellerovoj ulici (1971.–80.) i Odjela dječje kirurgije Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici (1979.-83.), sve u Zagrebu.

Dom zdravlja u Labinu Bruno Nefat (1962.-2019.) smatra „jednom od najuspjelijih arhitektonskih realizacija 1960-ih u Hrvatskoj“[2], a Dražen Juračić i Dubravko Bačić „… vjerojatno najelegantnijim djelom svoga vremena. Natječajni projekt za DZ Labin rađen je 1962., 1. faza projektirana je i građena od 1965. do 1969. godine, a 2. faza od 1976. do 1980. Jednostavna i suspregnuta arhitektura svrhovito je razriješila najsloženije prostorne i medicinsko-tehnološke probleme jednog takvog zadatka: paradigmatski jezgrovito i lapidarno, najmanjim sredstvima najveći rezultat.“[3]

Dom narodnog zdravlja u Samoboru prvonagrađeni je projekt na natječaju provedenom 1961. Društvo inženjera i tehničara grada Samobora uvrstilo ga je u Vodič arhitekture Samobora i okruženja, navodeći da je ovdje Vodička „… prvi puta ostvario ideju i koncept doma zdravlja kao maloga grada, pokazujući izrazit osjećaj za mjerilo grada Samobora i lokaciju. Na ovom kompleksu, koji ni danas nije izgubio arhitektonsku svježinu i modernost, vidljive su sve odlike arhitektonskog izraza Mladena Vodičke: naglašena neovisnost konstrukcije od arhitektonskih volumena, uporaba svjetlosnih traka kao izvora svjetla u ulicama kompleksa i između volumena, uporaba jednog materijala (prani kulir) za sve volumene kompleksa, te uporaba fasadnih elemenata kao membrana koje dijele vanjski od unutrašnjeg prostora. Konstrukcija i upotrijebljeni materijali i danas odolijevaju vremenu. Ideju zdravstvenih ulica, trgova i atrija kao javnih urbanih prostora grada oko kojih su organizirani različiti zdravstveni sadržaji, Vodička je poslije primijenio i na nizu drugih lokacija. Djelo se temelji na postavkama pokreta moderne te zagrebačke škole arhitekture.“[4]

Ova dva primjera sublimiraju sve čemu Pan uči svoje studente: preciznom rješavanju funkcije, racionalizaciji putova kretanja, primjeni materijala i tehnologija utemeljenih u prostoru i suvremenim potrebama, jezgrovitom arhitektonskom izrazu i čistim detaljima. Vodičkin dugogodišnji suradnik u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, arhitekt Neven Mikac Fuchs, kaže da mu je on „ …. bio važna ličnost u formativnim godinama, bio je pragmatičan, dinamičan i hrabar arhitekt. On mi je razbio strah od arhitekture, koji vjerojatno veliki broj mladih arhitekata osjeća kao kočnicu u radu.“[5]

Doktorom znanosti Mladen Vodička postaje 1986., doktorskom disertacijom naslova „Prilog istraživanju razvojnih procesa, tipoloških karakteristika i utjecaja na arhitektonsko koncipiranje i oblikovanje suvremenih zgrada hospitalne zaštite“.

O projektiranju zdravstvenih objekata redovno piše u stručnim publikacijama Arhitektura i Zdravstvo.

Dobitnik je nagrade “Viktor Kovačić” za Dom zdravlja Samobor 1965., Nagrade Grada Zagreba za arhitekturu 1969. za Dom zdravlja u Labinu, Velike nagrade Zagrebačkog salona za 1. etapu biblioteke u Karlovcu 1976., Republičke nagrade Borbe za Maternité u Osijeku 1988., Priznanja Društva arhitekata Zagreba za dugogodišnji društveni rad, Priznanja Saveza arhitekata Hrvatske 1955.-1974., Povelje-Priznanja Saveza arhitekata Jugoslavije 1955.-1974., Povelje-Plakete Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu povodom 50-te godišnjice osnivanja Tehničke škole i 300-te godišnjice Sveučilišta u Zagrebu.

Preminuo je 14. listopada 1989., ispraćen na Mirogoju od velikog broja bivših studenata, suradnika s fakulteta i Zavoda za arhitekturu, profesora …. Školska knjiga mu posmrtno 1994. objavljuje knjigu Bolnice, koju priređuje i uređuje njegov prijatelj i dugogodišnji suradnik, arhitekt Dražen Juračić.

Mladen Vodička 1996. dobiva ulicu u Zagrebačkom naselju Gredice, u susjedstvu velikana hrvatske arhitekture kao što su Juraj Neidhardt, Božidar Rašica, Marijan Haberle i Bernardo Bernardi. Još jedno u nizu priznanja za rad i djelo kojeg smo baštinici.

 

P.S. Pan je predavao i vodio vježbe i mojoj generaciji. Kao i Nevenu Mikcu Fuchsu, i nekima od nas je neizmjerno puno značilo to razdoblje učenja na primjeru i uzoru – kako promišljati arhitekturu, kako se pozicionirati u kontekstu kompleksnosti struke, kako biti autokritičan i kritičan, a nikad kritizer. Oko 10. obljetnice smrti ČIP[6] objavljuje moje osobno sjećanje na Pana, pa ga kao mali dodatak nudim za čitanje i u digitalnom mediju:

MLADEN VODIČKA – POVODOM DESETE OBLJETNICE SMRTI

Sredina listopada, žarkocrvene mirogojske arkade. Prije deset smo se godina ovdje oprostili od arhitekta i profesora, dr. Mladena Vodičke. Svatko sa svojim sjećanjima i uspomenama.

U takovim trenucima ne mislimo na njegove projekte, natječaje, realizacije i nagrade, interieure, zdravstvene, školske, kulturne, športske i individualne objekte. Ožive sjećanja na profesora, mentora, pedagoga i suradnika u beskompromisnoj borbi za čistoću arhitektonske misli.

Sintezu nepogrešivo riješene funkcije, maksimalne jasnoće kretanja i istančanog oblikovanja uz znalački odabir materijala, iskazivao je specifičnim, do kraja reduciranim grafičkim izrazom pretvorenim u govor simbola, iz kojih se sve dalo iščitati.

Čvrsto je stajao iza svakoga svoga projekta. Nije prezao od toga da njime ilustrira predavanja, začinjajući sve dodatnim objašnjenjima i pikanterijama izvedbe, a sve u cilju oživljavanja i poticanja otvorene rasprave.

Intenzivno je proživljavao sve svoje i sve studentske projekte, dajući se nesebično uvijek onda kada bi osjetio da njegov angažman ima smisla.

Bio je impulzivan, mrzio je površnost, užasavala ga je lijenost misli, sporost reakcije, paušalnost ocjene.

Studentima je davao cijelu slobodu. Nakon početnog uzleta u idejnoj fazi (kojega je poticao svim raspoloživim načinima – od duhovitih upadica i komentara, provokativnih pitanja, oštrih kritika, sumnji do frustracije), inzistirao je na graditeljskom i inženjerskom načinu razmišljanja, ravnopravno tretirajući u svakoj fazi konstrukciju, materijale, instalacije i tehnologiju izvedbe.

U pedagoške metode unio je i “inovacije” tipa vrućeg čaja iz termosice (ili je to ipak bio grog?) što ga je iz jedne šalice dijelio po ledenoj crtaonici dok se rekonstruirala kotlovnica na fakultetu, rezanja rođendanske poklon-torte plastičnim trokutom (toga je dana, 8. marta, u raspodjeli preferirao kolegice) i sl.

Zbog takvih se stvari Panova predavanja i vježbe nisu propuštali, ali uvijek uz onu predivnu dimenziju neizvjesnosti, intrigantnosti i rizika – kakve li će danas biti volje?

Kao jedan od rijetkih koji je studentu pokazao kako se služiti literaturom, čvrsto je zagovarao tezu da u arhitekturi ne postoji pojam “sviđa mi se”. Sve je podložno analizi, svaki uzrok ima posljedicu, a arhitekt je dužan prepoznati oboje u cilju sintetiziranja i optimalizacije cijelog procesa, od ideje do realizacije.

Bio je mentor po vokaciji, a ne po službenoj dužnosti.

Svojim je radom dokazivao da nema građevine bez stalnog prisustva arhitekta kao jedine osobe koja sve o njoj zna sve, za nju je emotivno vezana i jedina pozvana i sposobna u svakom trenutku ispravno i brzo reagirati.

Koliko smo se puta do sada na nekoj projektantskoj stranputici zapitali – kako bi to Pan riješio? Recept je uvijek isti: analiza, analiza, analiza, redukcija, redukcija, pa onda sinteza. I nema preskakanja i skraćivanja niti djelića tog jedinstvenog kreativnog misaonog procesa.  

Je li moguće da je prošlo već deset godina?

                                                                                                            Helena Knifić Schaps

Zagreb, listopad 1999.

 

Literatura i izvori:

[1]  [3] Juračić, D.; Bačić, D., (2007.), Mladen Vodička: Pravac Labin, ORIS, Časopis za arhitekturu i kulturu, IX, 44:154-163

[2] Nefat, Bruno, (2005.), Vodička, Mladen, Istarska enciklopedija

[4] Mladen Vodička, Hrvatska enciklopedija;

Dom narodnog zdravlja Samobor, (2019.), Vodič arhitekture Samobora i okruženja, Društvo inženjera i tehničara grada Samobora

[5] Kiš, Patricia, (2017.), Arhitekt Neven Mikac Fuchs

[6] Knifić Schaps, Helena, (1999.), Mladen Vodička – povodom desete obljetnice smrti, Čovjek i prostor, Udruženje hrvatskih arhitekata, br. 9-10

Osobna arhiva – Dražen Juračić, Gordana Žaja, Helena Knifić Schaps