Iz ČIP-a / Graditi ili popravljati? Nekoliko misli o EUmies Awards Young Talent 2025

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „Graditi ili popravljati? Nekoliko misli o EUmies Awards Young Talent 2025“ Ane Dane Beroš.

---

Je li danas uopće etično graditi? Ili bismo se trebali usredotočiti na popravak slomljenog svijeta? Više nije riječ o retoričkom pitanju, nego o stvarnoj i žurnoj dilemi suočenoj s klimatskim kolapsom, društvenom fragmentacijom i nepravednom raspodjelom resursa koja potiče sukobe. Sve češće se od arhitekture kao discipline traži ne samo da gradi nego i da propituje – vlastite alate, rječnike i odgovornosti. Kao odgovor na to arhitektura se postupno pomiče od monumentalnosti prema ponovnoj uporabi materijala, od trajnosti prema prolaznosti te od individualnog autorstva prema kolektivnoj brizi.

Pobjednički projekti nagrade EUmies Awards Young Talent 2025 jasno odražavaju ovaj zaokret, postavljajući niz aktualnih pitanja. Što znači kada arhitektura podržava privremeno stanje – i kako privremenost može biti prostorno izražena, a da ne postane potrošna? Kako se arhitektura i izgrađeni okoliš predviđeni za rušenje mogu ponovno zamišljati kao mjesta reaktivacije, a ne brisanja? Može li se „nedjelovanje“ – izostanak gradnje – smatrati oblikom prostornog djelovanja?

Je li arhitektura tek kontejner života ili arhitektonsko projektiranje može aktivno koreografirati odnose između ljudskih i danas sve uvaženijih više-nego-ljudskih aktera? I može li djelovati ne samo kao posrednik u suočavanju s krizama nego i kao akter šire društvene transformacije? Ta pitanja pozivaju na širu raspravu o ulozi i potencijalu arhitekture u vremenu sveprožimajuće neizvjesnosti u kojem živimo.

Zadatak arhitekture danas nadilazi pružanje elementarnog skloništa ili estetske vrijednosti. Njezina odgovornost leži u artikuliranju prostornog mišljenja – u postavljanju gorućih društvenih pitanja kroz prolazne forme, promjenjive atmosfere i nesigurne načine obitavanja. Arhitektura mora stvarati prostore koji pozivaju na promišljanje zajedničke egzistencijalne situacije i nude temelj za život dostojan svih bića. Konstrukcije koje gradimo, bilo materijalne bilo konceptualne, oblikuju naše razumijevanje toga tko smo i kamo pripadamo.

U tom kontekstu gradnja više nije pitanje noviteta, već brižnosti, transformacije i odgovornosti. Ne radi se o nametanju u prostoru, nego o slušanju – o disanju sa. Ne o trajnosti, nego o mogućnostima. Svaki čin arhitekture mora nositi duh debitanta: osjećaj znatiželje, energije i hrabrosti kako bi se na duh vremena moglo odgovoriti vizijom, ma koliko ona bila privremena ili skromna. Arhitektura nije samo dovršena konstrukcija; ona je eksperiment, susret sa stvarnošću i posvećenost svijetu koji nastojimo popraviti.

Debitirati u arhitekturi danas znači zakoračiti na scenu ne samo sa znanjem nego i s namjerom – s pažljivošću, propitivanjem i uvjerenjem da arhitektura još uvijek može biti važna – kao praksa stvaranja prostora za druge, i s drugima.

Nagrade kao mjesta moći 

Arhitektonske nagrade, pa i studentske, nose ambivalentno nasljeđe – one su istovremeno alat prepoznavanja i alat reprodukcije moći. Sama koncepcija nagrađivanja proizlazi iz sustava vrijednosti koji uvijek iznova treba propitivati, sustava koji počiva na logici pobjednika i gubitnika. No umjesto potpunog odbacivanja postojećeg sustava, možda je upravo ta mjesta moći potrebno iskoristiti za promjenu vrijednosnog okvira iznutra.

Kada se proces nagrađivanja promatra kao prostor razmjene stajališta, a ne fiksne hijerarhije, tada on može postati mjesto pregovora, refleksije i artikulacije novih kriterija. Ključno je da nagrade ne služe učvršćivanju postojećih autoriteta, nego otvaranju prostora za različite glasove, iskustva i perspektive.

Ono što se nalazi u središtu takvog procesa nije natjecanje, nego znanje, bilo intuitivno ili stečeno. Istraživanje rješenja koja arhitektura može ponuditi iz perspektive suvremenih izazova, primjerice od onih koji se nalaze na prijelomnim točkama svojih stvaralačkih putanja – diplomanata – predstavlja istinsku vrijednost procesa. Upravo ta raznolikost odgovora, raznolikost pozicija unutar ili pak izvan drukčijih sredina, pokazuje koliko arhitektura može biti transformativna praksa u novim, dosad nezamislivim pravcima.

Model EUmies Awards Young Talent jasno polazi od te pretpostavke. Velik broj nominiranih i finalista ne umanjuje vrijednost nagrade, nego naprotiv naglašava bogatstvo i otvorenost prijedloga i pristupa. Svaka selekcija nužno je subjektivna, no upravo ta subjektivnost, kada je utemeljena u pluralnosti perspektiva, postaje njezina snaga. Svi projekti koji su ušli u razmatranje već su na neki način „pobijedili“, kao nositelji ideja koje pridonose stvaranju novoga zajedničkog diskursa.

Žiratori nagrade EUmies Awards Young Talent 2025 – Maibritt Dammann, Jason O’Shaughnessy, Konstantinos Pantazis, Daliana Suryawinata i Ana Dana Beroš – sastali su se u Barceloni krajem ožujka prošle godine kako bi uživo raspravili o nominiranim projektima. Svaki je član prethodno pregledao 280 prijavljenih radova iz 107 škola arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture iz 37 zemalja. Nakon zajedničkih rasprava žiri je odabrao 35 projekata: 3 pobjednička, 9 finalista i 23 u užem izboru – i jedan pobjednički rad u otvorenoj, izvaneuropskoj kategoriji.

Tri nagrađena projekta u europskoj kategoriji, autora Spyridona Loukidisa, Markosa Georgiosa Sakelliona i Georgiosa Thalassinosa (Brave New Axis), Caroline von Hammerstein i Vere Kellmann (Forest & Phoenix) i Andreasa Stanzela (Hotel Interim), kao i Jamesa Langloisa (Poolside Politics) u otvorenoj „svjetskoj“ kategoriji pokazuju heterogene i komplementarne pristupe, kontekste i mjerila. 

Brave New Axis polazi od postojeće urbane matrice Atene, promišljajući je iznova te otvarajući nove prostorne veze koje omogućuju veću inkluzivnost i mobilnost. Forest & Phoenix razvija viziju hibridnih infrastruktura koje ne djeluju samo kao odgovor na šumske požare, nego kao sustavi njihove prevencije, povezujući ekološke procese s javnim prostorom i kolektivnim iskustvom. Hotel Interim istražuje potencijal privremenosti kao projektantske strategije, transformirajući napušteni hotel u prostor učenja i susreta, gdje arhitektura djeluje putem promjene, a ne trajnosti. Poolside Politics vraća napušteni gradski bazen u Marseilleu u javni život kao mjesto političke imaginacije – prostor u kojem se artikuliraju novi oblici zajedništva i radikalnog municipalizma. U svim projektima radi se o višeslojnom promišljanju i oblikovanju prostora: bilo šumskog ekosustava, povijesnoga urbanog centra ili mjerila „napuštene“ arhitekture, koji se susreću u zajedničkoj točki – potrebi za brižnošću i popravkom slomljenog svijeta.

Ključan je bio odabir Fondacije Mies van der Rohe koji pokazuje veliku pluralnost pogleda članova žirija, kako bi se otvorile žive rasprave o tome što bi trebalo predstavljati konačnu selekciju nagrađenih. Svi prijedlozi koji su ušli u razmatranje već su na neki način „pobjednički“. No upravo takvo stajalište povećava odgovornost konačnog izbora nagrađenih kao pravedne reprezentacije svih.

Generacija popravljača

Unutar velikog broja prijavljenih diplomskih radova jasno se očituje generacijski pomak. Studenti sve češće biraju teme koje se bave obnovom postojećih struktura i ponovnom uporabom materijala, istražuju odnose između arhitekture, zajednice i okoliša te propituju ulogu arhitekta u kontekstu političkih, ekonomskih i klimatskih kriza.

Ti radovi ne nastaju samo kao individualni autorski iskazi, već kao istraživanja u službi obnove društvenih dobara. Arhitektura se sve manje promatra kao čin izgradnje, a sve više kao proces popravaka, suradnje i brižnosti. Tako i radovi studenata iz Hrvatske jasno pokazuju šire europske tendencije i senzibilitet nove generacije.

Diplomski studiji u Hrvatskoj u određenoj mjeri slijede ciljeve produbljivanja istraživačkih vještina i individualnih interesa, ali često ostaju unutar okvira tradicionalnog razumijevanja arhitektonske prakse. Naglasak je i dalje na formalno-projektantskim kompetencijama, dok su teorijsko, društveno i eksperimentalno promišljanje prostora manje zastupljeni.

Iskustva s nekih europskih škola pokazuju drugačije modele – one u kojima su studiji snažnije utemeljeni u istraživanju, a studenti potaknuti da razviju vlastite pozicije transdisciplinarnim i društveno angažiranim pristupima. Takvi modeli otvaraju prostor za rad unutar stvarnih konteksta, u suradnji s lokalnim zajednicama i razvojem participativnih metodologija.

U edukaciji potrebno je jače povezivanje materijalnih odluka s etičkim pitanjima – kako i od čega gradimo, čiji se resursi koriste i što ostaje nakon nas. Putem tema ponovne uporabe, prilagodbe i prenamjene, tzv. adaptive reuse, te alternativnih modela prakse studenti mogu razvijati ne samo inovativne nego i odgovorne pristupe prostoru. Diplomski studij nije završetak obrazovanja, nego prije svega prostor eksperimenta: platforma za razvoj arhitekture kao društvene, kulturne i političke prakse.

Pedagogija kao otpor 

Jaz između idealizma studija i realnosti profesionalnog života često se čini nepremostivim. Studenti tijekom obrazovanja uče misliti arhitekturu kao kulturnu i društvenu praksu, a zatim ulaze u kontekst tržišta, birokracije i kompromisa. Upravo zato fakultet ne bi trebao biti surogat tržišta, nego je potrebno da pruži kritičke i etičke alate za djelovanje unutar njega. 

Važno je da se etika ne tretira kao nastavni dodatak, nego kao strukturni dio svakog zadatka – od izbora lokacije, materijala, zajednice koja je uključena pa sve do načina prezentacije. To znači da obrazovanje budućih arhitekata treba poticati osobnu odgovornost, uključujući i političku svijest, umjesto pripremanja za tržišnu prilagodbu.

Drugim riječima, fakultet ne bi trebao biti prostor reprodukcije prakse, nego laboratorij za propitivanje njezinih granica i posljedica – prostor u kojem studenti mogu sigurno eksperimentirati, ali i razvijati vlastite etičke pozicije koje će kasnije unositi u profesionalni svijet.

Također, arhitektonsko znanje kao proizvod tradicionalnog obrazovanja daje budućim arhitektima intelektualne alate i organizacijske vještine, koje kasnije mogu primjenjivati u drugim područjima. Tek kad se savlada određena disciplina, moguće je uvidjeti njezina ograničenja i razmišljati kako ih nadići.

Arhitektonska pedagogija nikada nije neutralna. Ona je uvijek prostor društvene i političke (inter)akcije, a podučavati arhitekturu znači propitivati norme i otvarati prostor za drugačije prakse. Pedagogija je uspješna kada uključuje čin otpora, čin suprotstavljanja postojećem statusu quo – omogućujući studentima da razviju vlastite stručne, etičke i političke pozicije, koje će kasnije obilježiti njihov profesionalni svijet.

Arhitektura kao čin brižnosti

Pitanje s početka ovoga teksta Graditi ili popravljati? možda je pogrešno postavljeno. Ne radi se o izboru između tih dvaju polova, nego o promjeni načina na koji razumijemo djelovanje arhitekture.

Danas, graditi znači popravljati.
Popravljati znači slušati.
A slušati znači djelovati unutar odnosa – ne izvan njih.

U tom pomaku, od hijerarhije i autonomije do relacijske arhitekture, od uzvišenog autorstva prema uzemljenoj odgovornosti, leži transformativni potencijal nove, popravljene arhitekture. I možda je upravo potreba za tom promjenom učinila da nova generacija popravljača postane nužnom, a ne samo obećavajućom. A njezin najvažniji zadatak danas nije proizvodnja prostora u najužem smislu, nego stvaranje uvjeta za pravednije, održivije i solidarnije oblike i načine življenja.

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.