Godina dana Pinga

Lanjski poziv kustosa Lee Pelivan i Tome Plejića za prijave na 56. zagrebački salon arhitekture i urbanizma ‘kodnog’ naziva Ping-repozitorij budućnosti i službeno otvorenje Salona, kao centralne i polazne postaje Pingom iniciranoga cjelogodišnjeg intermedijskog poliptiha, zatekli su nas u trenutku već osviještene nespremnosti u prihvaćanju gubitka tipično postmodernističkoga ‘individualnog komoditeta’ u kojem smo boravili još ‘jučer’. Nove okolnosti teleportirale su globalnu/lokalnu zajednicu u ‘hipermodernistički’ kolektivitet epidemijskih, postpotresnih i predratnih globalnih neizvjesnosti.

Na poziv je pristigao zapanjujuće obiman odgovor; preko 600 prijava arhitektonskih i urbanističkih projekata, iz čega se ukazala prilika za iznimno opsežnu akumulaciju dostavljene ‘papirnate arhitekture’. Aktualne globalne, lokalne, političke i socio-kulturne okolnosti u koje je vremenski smješten 56. zagrebački salon, dovele su do toga da ‘društvo spektakla’, kako je postmoderno stanje društva okarakterizirao Guy Debord, a koje se afirmiralo u dominantni društveni narativ nakon posljednjega velikog rata, sada pred našim očima transgresira iz ‘komoditetom koloniziranog društvenog života’ u ‘autentični društveni život’. Udaljene, efemerne događaje sa zaslona pametnog telefona, kroz ‘pasivnu identifikaciju sa spektaklom’, zamijenili su stvarni, otrježnjujući događaji neposrednih izmijenjenih realnosti.

Kako je uopće došlo do kolektivnog upuštanja u taj, tehnologijom potpomognuti, postmodernistički san iz kojeg smo ovako naglo i nasilno probuđeni? Gdje počivaju izvorišta tog fenomena? Jedno od najranijih i najutjecajnijih javnih oprostorenja kulture ‘komoditetom koloniziranog društvenog života’ dogodilo se čitavo stoljeće prije Debordove postmodernističke društvene dijagnoze. Milanski shopping mall Galleria Vittorio Emanuele II s kraja 19. stoljeća, raskrčio je put razvoju nove urbane tipologije; ‘grada u gradu’, odnosno suvremenog shopping malla. Tehnologije kondicioniranja zatvorenih prostora, čiji se razvoj rapidno ubrzao nakon Drugoga svjetskog rata, dovele su do ekspanzije nove varijacije poznate tipologije. Shopping mall, sada upogonjen novim tehnologijama, postaje ‘kondicionirani grad’.

‘Kondicionirani grad’ pak, daljnjom tipološkom evolucijom, postupno seli prema rubu povijesnoga grada i tim činom socio-urbanistički destabilizira povijesni grad. Sigfried Giedionova knjiga iz 1948. godine Mechanization takes command najavila je budući razvoj ‘kondicioniranoga grada’ kao idealno temperiranog ekvivalenta povijesnom gradu, a Reyner Banhamova knjiga The Architecture of Well-Tempered Environment iz 1969. godine bila je završna potvrda da je ‘kondicionirani grad’ tu, prisutan u javnom životu suvremenog metropolisa. Dvadesetak godina nakon Giedionova tehnološkog ‘proročanstva’, Branzijev No-stop city, inspiriran tipologijom hipermarketa, afirmira sintagmu ‘kontinuirani grad – kontinuirani interijer’ čime se tehnološki podcrtava komoditet protežnosti javno dostupnih i uporabljivih gradskih sadržaja. Fizionomije i međusobne veze javno dostupnih prostora povijesnoga grada, prvi put prikazane sredinom 18. stoljeća na Nollijevoj karti Rima, sada poprimaju nova prostorna obličja. Način na koji stanovnici grada interaktiraju i međusobno komuniciraju također je izmijenjen novonastalim javnim gradskim tipologijama i iz njih proizašlim okolnostima. ‘Kondicionirani grad’ je, dakle, bio prva stuba na putu prema omasovljenju kulture ‘komoditetom koloniziranog društvenog života’ i manifestira se kao tipološko-prostorna ‘alijenacija’ od povijesnoga grada.

Usporedno navedenom procesu, druga industrijska revolucija omasovila je kućanske, informacijske i mnoge druge uređaje za individualno korištenje, a treća industrijska revolucija ih je digitalizirala. Tehnološki i društveno gledano, u posljednjih sedamdeset godina, svi preduvjeti za život u ‘svijetu spektakla’ prodrli su u svaki fragment osobnog i kolektivnog življenja. Četvrta industrijska revolucija aktualni je proces u kojem tehnologije poput umjetne inteligencije, autonomnih vozila i interneta u potpunosti prožimaju fizičke živote ljudi, zamagljujući granice između fizičke, digitalne i biološke sfere. Čovječanstvu se, u ovom trenutku, nudi ‘jedinstvena prilika’ da postane samo sporadični promatrač civilizacijskih promjena. Umjetna inteligencija kao trijumfalni produkt 4. industrijske revolucije već posjeduje sposobnost potpune autonomije koja isključuje potrebu za fizičkim, misaonim i etičkim prisustvom ljudske vrste. U svakoj osnovi opisanih društveno i tehnološko evolutivnih procesa, pa i u posljednjem, kao inicijalni motivator želje za napretkom, prisutan je antropocentrizam, namjera da Čovjek bude mjerilo i centar Svega. Čini se da upravo antropocentrizam svih prosvjetiteljskih razdoblja u zapadnoj civilizaciji dovodi do fenomena koji je njemački filozof Theodor Adorno nazvao ‘prosvjetiteljska dijalektika’. Tematizirana je u neočekivanom obratu prosvjetiteljske civilizacijske tendencije ljudskog odmaka od vlastite prirode u namjeri da poretkom kontrolira svijet u kojem obitava. Naposljetku, ljudska vrsta neočekivano ispašta udaljavanjem od svojega izvornog bitka.

Teme ‘pokidanih’ veza ‘antropokontinuiteta’, individualnih i društvenih posljedica tog loma, u fokusu su dijaloga unutar suvremenih kulturnih i umjetničkih medija, od filmskog opusa Rubena Östlunda, do rasprava o devalvaciji snage i intelektualnog kapaciteta brojnih postmodernističkih ideja i pokreta iz kojih su proizašli raznovrsni aktivizmi, među ostalim i oni koji tematiziraju borbu za ljudska prava i ravnopravnost svih stanovnika planeta Zemlje. Udaljavanje od ‘antropološke izvornosti’, koje je uvelike potpomognuto već navedenim progresom pristiglim na valu tehnoloških i industrijskih revolucija, otupilo je neka od esencijalnih osjetila nastanjenih u ljudskom biću. Zasićenje svakodnevnim superbrzim dotokom velike količine informacija koje nas ‘koloniziraju’ putem širokog spektra osjetilnih podražaja, dovodi do neminovne erozije misaonih i kognitivnih sposobnosti. Fenomen je to koji postupno dovodi do šire društvene degradacije znanja. Medij knjige, kao tradicionalni izvor prikupljanja informacija i usvajanja znanja, zamijenjen je potpuno novim oblicima emitiranja i prikupljanja informacija, i što je još utjecajnije, suvremeni digitalni izvori generiranja i dijeljenja informacija ne omogućavaju provjeru autentičnosti i autoriteta izvora. Ekonomika proizvodnje, dijeljenja i uporabe informacija diktira njihov oblik, prirodu i sadržaj. Brzina i jednostavnost komunikacije postali su imperativi te ekonomike. Deskriptivno je nadvladalo sadržajno. U kulturološkom okruženju gdje vizualna informacija opstaje izvan vrijednosnog konteksta, u konačnici ostaje samom sobom, bez sadržajnih osnova, kao singularna stvarnost. Slika više ne reprezentira sadržaj iz kojeg je proizašla. Sada reprezentira samu sebe. Autentični društveni odnosi u zajednici zamijenjeni su onima u kojima su ‘slike’ medijator odnosa među ljudima. Čovječanstvo je napravilo puni krug: od prapočetaka gdje je nedostatak komunikacije i tekstualnosti doveo do razvoja sustava komunikacije putem piktograma, a tek onda jezika, tekstualnosti i govorništva, ovovremeni gubitak sposobnosti misaonog izražavanja putem tekstualnosti kompenziran je digitalnim piktogramima. Široko društveno prihvaćanje simplificirane vizualne komunikacije, lišene sadržaja i tekstualnosti, u konačnici dovodi do evolucijskih promjena, prilagodbe ljudske vrste na postupni gubitak misaonih sposobnosti. Društvena ideja kulture ‘komoditeta’ učinila je taj gubitak prihvatljivim.

U ozračju spomenutih, još neodgovorenih pitanja, neizbježno je sagledavanje koncepcije multimedijske izložbe selektiranih radova 56. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma, koju je arhitektonski postavio Antun Sevšek, udomljavajući je u 14-metarskoj ready made montažnoj geodetskoj kupoli, smještenoj na Rooseveltovu trgu, prostorno jukstaponiranu Muzeju Mimara. Golemi longitudinalni ekran, duljine 8 metara i visine 2 metra, dočekuje posjetitelje kupole emitirajući videoizložbu Ivana Slipčevića kojom se prezentiraju izabrani radovi 56. zagrebačkog salona. Posjetitelji izložbene kupole, ali i slučajni ulični prolaznici konfrontirani su ‘hipnotičkim obrnutim ‘slapom’ nestabilnih slika u parku koji se obraća rutini grada komunicirajući: staro, revidirano staro, novo novo, drugačije, moguće.’ U brzoj izmjeni slika/ideja/projekata/autora, putem zoom-in/zoom-out tehnike prikazivanja odabranih radova, evocirana je vibrantnost i propulzivnost mrežnog pretraživača koji kod posjetitelja izaziva znatiželju i motivaciju za iščekivanje ponovnog protoka digitalnog loopa. Intrigantan paradoks Slipčevićeva ‘digitalnog diptiha’ je da prezentirajući slike selektiranih projekata i riječi koje tekstualno opisuju projekte, uspostavlja ravnopravan, nehijerarhijski odnos slike i teksta inicirajući podjednako ‘žudnju za recepcijom tekstualnoga’, kao i ‘žudnju za recepcijom slikovnoga’. Slipčevićevim ‘digitalnim slapom’ izložbeni prostor je beskonačno ekspandiran i mjerljiv je u terabajtima umjesto u kvadratnim metrima. Sinkopiranom ritmu kojim vibrira digitalna instalacija selektiranih radova pridružen je ‘prezrcaljeni’ zvučni ekvivalent; Ping Soundscape Triptih. Riječ je o kolekciji audiozapisa zvukovnih krajolika kojima se istražuje međuuvjetovanost prostora, događaja i zvuka. Multimedijalna izložba selektiranih radova postala je tijekom trajanja Salona ‘transprogramatski’ teritorij. Uz multimedijsku izložbu, kupola Salona udomila je nastavu diplomske radionice Arhitektonskog fakulteta i konferencijski program Salona, PINGWEEK festival, koji su je pretvorili u epicentar davno zaboravljene kulture sučeljavanja mišljenja kroz javni dijalog koji je nezaobilazni dio tradicijske baštine Salona.

Geodetska kupola 56. salona, kulturni agent provocateur kako su ga nazvali kustosi Lea Pelivan i Toma Plejić, nekoliko mjeseci kasnije osvanut će na Strossmayerovu trgu u Zagrebu u sklopu kulturne manifestacije Festivala svjetla Zagreb, prezentirajući nagrađene radove Salona u formatu audio-video izložbe nazvane Doppelgänger, pokazujući i na taj način prilagodljivost, mobilnost i višeznačnost izložbene kupole kao ‘kulturnog epicentra’. U Doppelgänger inkarnaciji izložbenog postava, nagrađeni autori/radovi 56. zagrebačkog salona, „nadolazeći glasovi’, prezentirani su posjetiteljima izložbenom tipologijom ‘projekcijskog tunela’. ‘Nadolazeći glasovi’: Irena Bakić, Tajana Levojević, Rudolf Martinović, Studio Jelo (Marta Lozo i Josip Jerković), Kristina Škrokov, Mirna Udovčić i Zrinka Visković, pripadnici su vrlo mlade, digitalne generacije, čiji se diskurzivna optika suvremenoga digitalnog trenutka pokazala intrigantnom i relevantnom.

Izlagačka koncepcija sedam nagrađenih radova 56. zagrebačkog salona promijenila je još jednom lokaciju i za ovu priliku ‘agregatno stanje’ za nastup na 23. milanskom trijenalu, tematiziranom naslovom Unknown Unknows. An introduction to Mysteries. Glavna kustosica izložbe Unknown Unknows. An introduction to Mysteries, astrofizičarka Ersilia Vaudo, inicirala je izložbu kao interdisciplinarni međunarodni događaj realiziran otvorenim dijalogom o onome ‘što ne znamo da ne znamo’ koji nudi potpuno novu optiku o nepoznatom od najudaljenijih područja svemira, preko najdubljih dna oceana, sve do prostranstava znanstvenih područja koja se bave istraživanjem svijesti. Uz Ersiliu Vaudo, kao glavnu kustosicu Trijenala, angažiran je i arhitekt Francis Kéré iz Burkine Faso, prošlogodišnji dobitnik prestižnog Pritzkera – godišnje nagrade za arhitekturu, koji je kurirao instalacije u zajedničkim prostorima Trijenala, uključujući Yesterday’s Tomorrow, koja je posvećena glasovima Afrike i njezine dijaspore. Predstavljeni su raznovrsni intermedijski radovi 400 umjetnika, dizajnera i arhitekata iz 23 zemlje svijeta. Izložbom je obuhvaćena široka serija tema, elementarnih, poput gravitacije i njoj pripadajućih zakona fizike, novih izazova koje sadašnjost i budućnost postavljaju pred arhitektonske i ostale kulturne i znanstvene discipline, kao i potpuno nove optike u sagledavanju suvremenih društvenih tematika, poput istraživanja socio-prostornih uvjeta izvanzemaljskog života. Poseban akcent izložbe usmjeren je na znanstveno-istraživačke discipline poput neuroznanosti, teorijske fizike, bio-filozofije kroz istraživanje područja poput porijekla svijesti, fizionomija vremena te pogleda na održivost recikliranjem postojećih političkih/društvenih/prostornih resursa.

Temom izložbe ohrabren je pluralizam istraživanja u različitim medijima; arhitekturi, dizajnu, umjetnosti, znanosti i u takvoj konfiguraciji nudi priliku temeljitog preispitivanja etabliranih uvjerenja.

Političkih, filozofskih, znanstvenih, bioloških i ekonomskih. Koncepcija izložbe ne manifestira se u namjeri potpunog rasvjetljavanja nepoznatoga antropocentrističkom kolonizacijom, nego u primjeni empatije koja proizlazi iz promjene kuta gledanja, stvaranja nove optike, zauzimanjem pozicije onoga ‘drugog, drugačijeg bića’, mapirajući na taj način prikupljene spoznaje o ovovremenom nepoznatom. ‘Ono čega nismo svjesni da ne znamo nije izraz ograničenja, nego pogled na oblik znanja koje uvažava nepoznato uvijek ga prihvaćajući kao konstantno prisustvo naših života,’ objasnio je Stefano Boeri, predsjednik Milanskog trijenala.

Hrvatski nastup na Milanskom trijenalu prostorna je instalacija naslovljena Mirror/Mirror i integralni je dio tematske izložbe Unknown Unknowns. An Introduction to Mysteries. Mirror/Mirror je realiziran u suorganizaciji Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske iUdruženja hrvatskih arhitekata. Instalacija je zamišljena kao komprimirani transfer atmosfere i sadržaja koje komuniciraju ‘nadolazeći glasovi’ 56. zagrebačkog salona, ovaj put smješteni u novi kulturni teritorij Milanskog trijenala kao specifičan odgovor na njegov tematski okvir. Arhitektonski postav instalacije Mirror/Mirror u prostorima Palazzo dell’Arte potpisuju Damir Gamulin i Antun Sevšek, a instalacijom predstavljeni autorski radovi ‘nadolazećih glasova‘ reinterpretirani su u formi višeminutne repetitivne videoizložbe autora Ivana Slipčevića, uz pratnju zvučnih audio-tekstura Jakše Kalajžića.

‘Nadolazeći glasovi’ suptilno ‘odgovaraju’ na pitanja inicirana temom 23. milanskog trijenala. Sedam nagrađenih radova tematiziranjem identiteta, promjenjivosti, heterogenosti, planiranosti, spontanosti, konfrontacije, artificijelnoga, prirodnoga, ordinarnoga, ekstraordinarnoga, višeznačnoga, održivoga, promjenjivoga, prilagodljivoga, novih krajolika, objektivnosti, subjektivnosti, hibridnosti, gradskosti; otvaraju nove uglove promatranja poznatoga; nepoznatoga u poznatom.

‘Nadolazeći glasovi’ nasljednici su ideje o arhitektici/arhitektu kao izumiteljici/izumitelju ODNOSA. Ono što je za Siegfrieda Giediona ‘PROSTOR i VRIJEME’, za Alda van Eycka ‘MJESTO i PRILIKA’ za ‘nadolazeće glasove’ je neistraženo prostranstvo; ‘PROSTOR I MJESTO’ sumnje, ‘VRIJEME I PRILIKA’ za istraživanje, kroz razumijevanje kontinuiteta i pogledavanje prema nepoznatom.

Videoinstalacija duž jedne je plohe ispunjena videozidom LCD ekrana na kojem se kontinuirano prikazuje vizualni materijal sedam odabranih projekata, a preostale plohe instalacije čine reflektirajuće metalne površine koje stvaraju efekt ogledala te multipliciraju vizualni materijal. Na taj način posjetitelj je uronjen u medijsku šumu vizuala selektiranih arhitektonskih i urbanističkih projekata, njihovih odraza i refleksija, predimenzioniranih prizora izuzetno visoke rezolucije. Prostorno mala instalacija tako postaje gotovo nepregledan ambijent refleksije i repeticije arhitektonsko-urbanističkih prizora, njezina reducirana veličina kompenzirana je intenzitetom multipliciranog sadržaja i prenaglašenog mjerila.

Ciklus 365 dana Pinga, dakle započinje u pandemijskoj postapokalipsi, a završava u trenutku duboke globalne uronjenosti u najveći ratni konflikt na europskom tlu u posljednjih 80 godina. Riječ je o jednogodišnjem periodu akumulacije Ping događaja i paralelno bolnog spoznavanja o, već u povijesti viđene, nestabilnosti ‘društvenih dogovora’.

Ping/re/view ujedno je i završni događaj jednogodišnjeg Ping ciklusa. Za tu priliku, instalacija Mirror/Mirror doputovala je iz Milana natrag u Zagreb gdje je sve započelo godinu dana ranije. Izložena je u Galeriji Studija dizajna u Frankopanskoj ulici, gdje je u sklopu događaja Ping/re/view premijerno predstavljen i posljednji produkt Ping intermedijskog poliptiha: Publikacija Ping – Repozitorij budućnosti.

Publikacija Ping urednika Lee Pelivan, Toma Plejića i Damira Gamulina, raskošno je komprimiran pregled svih događanja u godini Pinga i neizostavan je ‘ključ’, odnosno završni element u slagalici Ping događanja. Formatom knjige na 1500 stranica omogućeno je finalno i potpuno iščitavanje svijeta koncepata i ideja izvorno percipiranih vizualno tekstualnim ‘teaserima’ koje je Slipčevićev ‘digitalni diptih/slap’ puno ranije, u kupoli Salona, utisnuo u sjećanje svih kojima se našao u vidnom polju. Publikacija je nalogni produžetak brze ‘world wide web’ vizualne pretrage Slipčevićeva ‘digitalnog slapa’, mjesto na kojem se u miru, koji ne pripada ovom vremenu, može razumjeti slikovnost i tekstualnost svakoga pojedinog rada koji je poput kakvog pop-kulturnog ‘digitalnog flash backa’ ostao u kognitivnim mapama posjetitelja 56. zagrebačkog salona. Dizajnom i vizualnim identitetom Damira Gamulina te prijelomom, koji su koncipirali Gamulin i Katarina Žižić, Publikacija Ping afirmira potpuno razumijevanje protežnosti događaja iz kojeg je proizašla te vizualno i sadržajno kompletira Ping intermedijski poliptih.

Brisanje granica između vizualnoga i tekstualnoga podržano je tipografijom koja mapira, kolonizira prazninu svake pojedine stranice, intertekstualno preuzimajući arhitektonske planimetrijske spoznaje. Intrigantna nedoumica oko primarnog zadatka teksta otklanja se uranjanjem u sadržaj otisnutog. Ta dvojnost tekstualnog u jukstapoziciji sa slikovnim zaslužna je za ravnopravnost svih sadržaja Publikacije Ping, ironizirajući umjetno stvorenu granicu između misaonoga i slikovnoga. Nehijerarhijsko nizanje sadržaja knjige nastavak je uvjerenja kojim je odisala Slipčevićeva digitalna izložba Salona koja je, za razliku od konvencionalnih/analognih izložbenih postava ovakvog tipa sadržaja, imuna na arbitrarnost osobne preferencije posjetitelja/čitatelja u izboru radova za koje će iskazati detaljniji interes.

Posjetitelj/čitatelj ‘prisiljen’ je na stjecanje informacija o svim autorima/mislima/radovima u podjednakoj mjeri ukoliko želi u iščekivanju „digitalnog loopa“/prelistavanju knjige dočekati subjekt svoga primarnog interesa. Ovakav postav/print ne hijerarhizira važnost autora/misli/rada u odnosu na položaj u izložbenom prostoru/knjizi. Na taj način svim autorima omogućen je ravnopravan tretman u recepciji njihove izložene arhitektonske misli. Intuitivnost u iščitavanju knjige, potaknuta dizajnom knjige, podržava ideju o istraživačkom naponu i samostalnosti koji su neodvojivi od relevantnog autorstva u bilo kojem kulturnom mediju. Smisao knjige kao završnog čina jednogodišnjeg kulturnog Ping ciklusa na taj način stvarno i simbolički katalizira dugo iščekivani povratak tekstualnosti u arhitekturu koja je oduvijek pogrešno percipirana kao isključivo vizualni teritorij. Jean Nouvel rekao bi to ovako: ‘Vjerujem da je arhitekt osoba koja ima nešto za reći’.

Mirror/Mirror prostorna instalacija, prilagođena završnom Ping/re/view događaju, godinu dana nakon otvorenja 56. zagrebačkog salona, smještena je 500 metara sjevernije od svojega ‘događajnog pretka’ u namjeri da emitira prolaznicima Frankopanske ulice jedinstveni ‘posljednji poziv’ u ‘novu stvarnost prštećih blještavih slika u stalnoj mijeni’, ovaj put stvarajući ‘krizni stožer za emitiranje programa koji analizira kontekst, sondira i baca svjetlo na razjedinjenu scenu te intenzivira razmjenu’ dostupnim na drugačiji način. Način koji zahtjeva ulazak u izložbeni prostor i interakciju s drugim posjetiteljima/protagonistima, Ping/re/view događanja inicirajući ‘napor u stjecanju informacija koje garantiraju spoznaju’. Suprotno uvriježenom osobnom komoditetu, posjetitelj je saznao i ono za što izvorno nije bio zainteresiran, što će ga kulturološki saturirati na potpuno novi način. Mirror/Mirror prostorna instalacija, akumulirajući izloške u reflektirajućem tunelu, ovaj put izvan dosega direktnog pogleda prolaznika ulice, inicira urbani događaj/prizor koji protagoniste izložbe, njihovu interakciju i posljedična ‘interkulturna vrenja’, transgresira u singularan galerijski izložak u fragmentu Frankopanske ulice. ‘Razjedinjena’ različitim senzibilitetima, svjetonazorski i kulturološki, ‘arhitektonska i kulturna scena’ okupila se na jednom mjestu, naposljetku, oko zajedničkog uvjerenja o neophodnosti nekih novih misaonih sondiranja poznatih teritorija. U prepunoj Galeriji Studija dizajna u Frankopanskoj ulici i ispred nje dogodio se novi početak jedne arhitektonske i kulturne epohe, završni urbani ulični prizor ‘Godine Pinga’. 

56. zagrebački salon prometnuo se, suprotno dosadašnjim prethodnicima, u cjelosezonski kulturni događaj koji je otvorio širokopojasni dijalog o pitanjima uloge i mogućnosti koje se u suvremenom trenutku otvaraju pred arhitektima/arhitekturom. Poput kakvoga poststrukturalističkog metodološkog aparatusa omogućio nam je da sagledamo prisutnu stvarnost iz nekih novih dosad ‘slijepih’ uglova. I što smo uočili?

Prva i najutjecajnija institucija u svim evolutivnim fazama napretka Čovječanstva je Misao, polazno ishodište ‘svijeta ideja’ koji baštinimo i kojem, mi Zemljani, dugujemo progres. Ideja je ‘nastanjena’ u Misli. Misao je moguće tehnološki reproducirati kao singularnu, od ljudske vrste samostalnu/nezavisnu, ali koje su posljedice takve „deantropoizirane misaonosti’? Riječima Cedrica Pricea: ‘Tehnologija je odgovor. A što je pitanje?’ I tko ga postavlja?

56. zagrebački salon kao inicijator ‘Skladištenja ideja budućnosti’ pretpostavlja svevremenski kontinuitet svijeta ideja od Platonove Akademije do Jaquesa Derride i ‘semantičkog pluralizma’ u kojem još uvijek, iako uzdrmanom, obitavamo. Međutim, može li ‘odsustvo’, neizvedenoga, nedosanjanog svijeta, inicirati neki budući dohvatljivi svijet? Kustosi salona tvrde: ‘Salon ima slobodu, mogućnost i obvezu preispitivanja stvarnosti i onoga što želimo da ta stvarnost postane.’ Svi ‘petrifikati’ kultura življenja, pa tako i arhitektura izrasli su, čini se, iz optimizma, potrebe da kroz komentar svijeta koji jest, prizovemo svijet koji bismo željeli. Svijet ideja koji je u pokretačkoj osnovi razvoja društva, pa posljedično i u inicijalnoj osnovi svih industrijskih revolucija, dosad je ekskluzivno pripadao ljudskoj vrsti, notornom Čovječanstvu. U jeku četvrte industrijske revolucije ‘prijeti’ da postane nezavisan, autonoman i potpuno nepredvidiv. Prepuštajući se, nekritički, u tehnologijom potaknuti ‘komoditet’, koji posljedično postaje i ‘misaoni/intelektualni komoditet’, gubimo svijest o važnosti ‘svijeta Ideja’, kao i svijest o važnosti društva koje je na tim idejama izgrađeno.

Unatoč mnogim opravdanim kritikama trenutka u kojem se globalno čovječanstvo nalazi ‘danas’, ‘danas’ je još uvijek najbolje mjesto za život na Zemlji. No hoće li tako biti i ‘sutra’? Do nas svakodnevno dolaze kritički glasovi o padu vrijednosti i utjecaja Institucija (političkih, društvenih, kulturnih itd.) i zaziva se njihovo nestajanje, kao suvišnih društvenih atavizama. No pokušajmo zamisliti svijet bez tih devalvirajućih točaka koje su osnova „svih društvenih dogovora“ i koji su osnova svih današnjih civilizacijskih kondicija. Prisjetimo li se uspjelog pokušaja „umatanja“ Reichstaga u ogromno bijelo platno Christa & Jeanne-Claude, shvatiti ćemo da je ideja zaštite krhkih institucija današnjeg svijeta, koliko god mogle biti kompromitirane i istrošene, od neizmjerne važnosti. Kulturološki gledano, živimo u vremenu koje nemilo podsjeća na François Truffautov Fahrenheit 451 iz 1966. godine. Iako većina objavljenih knjiga u vremenu i svijetu u kojem živimo vrlo vjerojatno nikada neće biti zabranjena, percepcija njihovog vrijednosnog statusa je alarmantna.

U vremenu vizualne singularnosti, kada se čak i elementarni zakoni fizike dovode u pitanje, konvencionalni izvori znanja nestali su s radara. Anonimne online teze nadvladale su autoritet educiranoga autorskog izvora informacija. Izgleda da je davni vapaj Roberta Venturija o neophodnosti decentralizacije i dehijerarhizacije kulturnih politika doživio neočekivano radikalan ‘pozitivan odgovor’; jasno vertikalnu hijerarhiju kulturnih establišmenata zamijenio je nehijerarhijski horizontalitet masovnih/individualnih kulturnih politika omogućen masovnim medijima i otvorenim pristupom dijeljenju informacija. Moglo bi se zaključiti da su ‘kulturne periferije’ uzdrmale stabilnost ‘kulturnih centara’. Tim procesima izazvane ‘asimetrične kulturne politike’, u parafrazi pomodarske terminologije vojno-obavještajnih doktrina, karakterizira nesrazmjer između kulturnih kapaciteta pojedinca koji širi kulturni utjecaj i magnitude njegova utjecaja. Uostalom, kada se Andy Warholl upustio u reinterpretaciju koncepta Duchampove Fontane, pretvarajući ovaj put jedan drugi predmet masovne uporabe u umjetničku ikonu, dogodio se prijelomni trenutak u politikama kulturnih utjecaja; više nije bilo važno što se govori, nego tko govori. Nakon Richard Hamiltonove inicijacije sredinom 50-tih godina prošlog stoljeća, pop-art je ovdje doživio puno utjelovljenje. Koliko je ovovremena ekspanzija navedenih kulturnih fenomena društveno opasna?

Krajnja društvena posljedica navedenih društvenih i kulturnih fenomena, koji su u drugoj polovici 60-tih godina prošlog stoljeća bili inkubator novih umjetničkih naboja, sada pedesetak godina kasnije može se kolokvijalno nazvati ‘omasovljenim zaglupljivanjem’ koje je slučajna nuspojava neizbalansirane kohabitacije kultura življenja i novih tehnologija. Kultura ‘omasovljenog zaglupljivanja’, iako djeluje kao ne pretjerano opasan ‘pop fenomen’, zapravo ima ozbiljne društvene posljedice kojima je onemogućeno kritičko promatranje i dovođenje u pitanje postavki stvarnosti koja je u okruženju. Devalvacija intelektualno-misaonog u konačnici dovodi i do vrijednosne i moralne devalvacije, čije smo strašne posljedice posvjedočili tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, a svjedočimo im, nažalost i danas.

Arhitektura mora biti alat društveno kritičkog diskursa koji ne prihvaća a priori nametnute društvene, političke i ekonomske realnosti, nego ima za zadatak konstantno ih dovoditi u pitanje i reinterpretirati u pokušaju uobličavanja inkluzivnog i sigurnog mjesta. Mjesta za Sve. O potencijalima Ping repozitorija i akumuliranih ideja koje čuva za nadolazeće generacije autorica i autora najbolje govori misao Vincenta Scullyja, koju je ovdje opravdano citirati na jeziku na kojem je izvorno mišljena i izgovorena: ‘Everything in the past is always waiting, waiting to detonate.’ Roland Barthesov esej Smrt autora postavlja tezu o neovisnosti literarnog teksta i njegovoj otpornosti da bude unificiran, ograničen namjerom autora. Smrt autora znači ‘rađanje čitaoca’. Onog čitaoca koji će postati autor.

I zato vjerujemo u ‘nadolazeće glasove’ i one koji dolaze nakon njih.

Jakša Kalajžić