Vodotoranj gotovo da i ne diramo… Parkovnim i arhitektonskim elementima podcrtavamo njegovu poruku, činimo je maksimalno čitljivom. Jasnom samoj po sebi.

Panoramskim liftom penjemo se do memorijalne sobe na mjestu bivšeg rezervoara za vodu. U sobi, na ekranima, možemo vidjeti dokumentarne snimke iz razdoblja stradanja Vodotornja i grada. Dugačka, neizvjesna i razlomljena staza vodi nas zatim na krov, prema vidikovcu s kojeg gledamo grad koji se ponovo gradi. I Dunav.

Sve ostalo uklapamo u park kako ne bi konkuriralo i stvaramo mjesto za odmor, mjesto za igru, mjesto za početak novog života.