Kampošonto,

kuća za one kojih više nema, ili...

 

Ako gledamo na groblje kao grad ili naselje (mrtvih), onda je grobnica (kampošonto) kuća za one kojih više nema. Ta kuća zahtijeva svoje oblikovanje, osvjetljenje, čak i hortikulturu... Kampošonto ima i vrata kroz koja, u pravilu, ne želimo ući. Sva pažnja u oblikovanju ovih “kuća“ posvećena je vanjštini. Interijera nema.

Svjesni toga, sasvim je jasno da su to “kuće“ koje su u potpunosti namijenjene nama, koji (još uvijek) jesmo, s ovu stranu našeg groba, a možda još više onima koji dolaze poslije nas.

Kao i kuće, kampošonti su bitni  element gradnje i očuvanja identiteta mjesta i vremena. U vremenima koja nas upozoravaju na fragilnost života one su i podsjetnik da ŽIVIMO tu i sad!

Petrificirani brački krajolik u kojem je uronjen i iz kojeg izranja ovaj kampošanat  direktno je utjecao je na odabir materijala. Bijeli brački kamen (Sv.Petar) pod vještom rukom vrsnog majstora postaje puno više od  puke kamene obloge. Specifična isprepletenost kamena kao materijala i svakodnevnog života na Braču koja definira Genius loci, možda je najvjernije prikazana stihovima:

 

Broča͂nin i stīnā

Na stīnȉ se je rodȋ

Sa stīno͂n je re͂so

Po stīnȉ je hodȋ

Stīno͂n je plȍde tre͂so

U stīnȉ je rōdȋ

U njo͂j kunjȇre dūbȏ

I mlo͂do cablȁ sōdȋ

Stīno͂n je pȗtȅ

I gomȉle grōdȋ

 

Od stīne͂ je ci͂lu kȕću

Sagrōdi͂

Jȅr su njoj pra͂zi

I zȋdi

U konȍbi salȋži

Plȍče na krovȕ

Jȇrule i kȏguli

U dvōrȕ

Bucōlȉ od gustȋrne

Bȋli od so͂me stīne͂

…

Od stīne͂ je stvorȋ

Cri͂kve i kampanȅle

Krīžȅ i kapȅle

Lantȇrne i mȍste

Šta͂tue

Kolȏne

Mandrȍće

I tȍće

 

Stīno͂n je činȋ sinjōlȅ

I grōdȋ konōlȅ

Na stīnȉ je rīsȏ

Od stīne͂ spȍmenike dȉzo

I na njo͂j imenȁ

Umȑlih

I pogȉnulih

Pisȏ

…………..

                        Stjepan Pulišelić