Krajem 19.-og stoljeća, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine sagrađena je sutivanska lučica, a definirana je malim mulom na zapadu i većim lukobranom na istoku, “Velikim Mostom”, formirajući tako pet sutivanskih pozornica. S vremenom, na lukobranima su evidentirana strukturalna i parterna oštećenja, te je predviđena sanacija.

Potreba za sanacijom predstavila je okvir za aktivaciju “Velikog Mosta” u smislu istaknutog sutivanskog javnog prostora, zimi uvijek osunčanog (rijetkost u sjevernom otočnom mjestu), što je bilo moguće ostvariti minimalnim i suptilnim parternim arhitektonskim intervencijama.

Prostorne intervencije na parternom dijelu “Velikog Mosta” pojavljuju se kao linearni slijed, sekvenca povezanih ali ritmički odvojenih događaja. Početak Mosta prepoznat je kao mjesto okupljanja starijih mještana. Postavljeno je mjesto za sjedenje sa zaklonom od vjetra. Šetnicom se u nastavku dolazi do središnjeg mjesta okupljanja. Postavljene su tribine i klupe, orijentirane prema vizuri mjesta. Pod je svugdje zaglađen, operabilan, napokon pristupačan, a na mjestima se povlači i otkriva stanje prije sanacije kao prostorna memorija.

Predložena arhitektura je instalirana u obliku finih betonskih "tepiha" koji su senzibilno ukomponirani u kameno lukobransko okruženje te postaju dio tog mediteranskog pejsaža. Kamene klupe mjestimično izbijaju iz betonskih tepiha te nadoknađuju kamen oduzet iz zida lukobrana. Topološkim postavom "tepiha" dolazi do reakcije: transformira se dojam javnog prostora i nastaje novi identitet lukobrana.

Tako je unutar klasičnog Austro-Ugarskog kamenog lukobrana realizirana suvremena arhitektonska gesta koja spaja novo i staro sa posljedicom generiranja novih prostornih vrijednosti.