Žilavi park smjestio se u samom središtu trsatskog Kampusa u Rijeci. Obuhvat predstavlja simbiozu artificijelnog i naturalnog, izdržljivog okoliša. Na topografski dinamičnoj lokaciji bilo je potrebno postići dijalog novog programa sa zatečenim kontekstom, bez ugrožavanja kvalitetnih ozelenjenih zona. Površinom dominanto košarkaško igralište s najvećim intenzitetom korištenja smješteno je uz pješačku os Kampusa. Dimenzijama manji cageball smješten je uz igralište. Učionica na otvorenom je smještena u zatečenom prirodnom zaklonu u najintimnijem okruženju. Volumen košarkaškog igrališta smješta se u blago ukošen teren koji se zbog sportske površine mora iskopati i zaravniti prema tehničkim zahtjevima sporta. S vremenom, ako se pokaže potrebno ograda igrališta se uklanja i ostaje topografija usjeka kao poligon za vježbu ili se u potpunosti zakapa i vraća na prvobitnu situaciju. Cageball koristi nasip nastao iskopom za košarku te nastaje plato koji može biti korišten i kao pozornica. Dodatkom ograde postaje funkcionalno igralište za cageball. Ograda se može ukloniti, nasip se može rasuti, teren se tako vraća na originalni ambijent. Amfiteatralna učionica na otvorenom od nasipa nastalog od ravnanja terena formira kosinu koja se koristi za sjedenje. Kada uklonimo prefabrikate, nasip postaje nestabilan i vraća se u prvotno stanje zatečene topografije lokacije. Sportska igrališta i amfitetar nastaju slaganjem gotovih prefabriciranih elemenata. Prefabrikati složeni u kompoziciju na kosinama košarkaškog igrališta interpretiraju tribine koje nisu više samo element za sjedenje već i forma za vježbu. Nasip cageballa nastao od iskopa igrališta gradi se poput zigurata iz prefabriciranih elemenata. Amfiteatar koristi prefabrikate za sjedišta tribina te za hodnu plohu novoformiranog teatra. Mapiranje parcele Z1-5 provodi se kroz kolor kodiranje gdje se svakom sadržaju dodjeljuje određena boja. Koncept prostorno-grafičkih intervencija temelji se na linijskom crtežu i plohi boje.