"Izvedbeno-izložbena akcija „Šahto-kultura“ Kuće ekstremnoga muzičkog kazališta, koju uz Damira Bartola Indoša i Tanju Vrvilo zajednički stvara i izvodi pedesetak umjetnica i umjetnika, obilježila je u rujnu 2024. petnaestu godišnjicu osnutka Pogona Jedinstvo – doma nezavisne kulture smještenoga u prostoru bivše tvornice hidrauličkih pumpi. Tom je prigodom Velika dvorana Pogona transformirana u paralelni svijet koji posjetiteljima omogućuje uranjanje u izložbeni postav jedinstvenog karaktera, unutar kojeg se simultano razvijaju tri izvedbe i tri seta radionica. Kuću ekstremnoga muzičkog kazališta najprije je trebalo razumjeti – kako u njenim izvedbenim načelima, tako i u namjeri da obljetnicu obilježe različitim događajima istovremeno. Ništa vezano uza šahto-kulturu ne može se obuhvatiti svakodnevnim rječnikom: njezini instrumenti su šahtofoni – zvučni objekti Damira Bartola Indoša izrađeni od recikliranoga postindustrijskog otpada od kasnih 1980-ih – koji istodobno funkcioniraju kao izvođački aparati i scenografski elementi u višemedijskim inscenacijama. Autorski je tim projektanata u brojnim dijalozima s umjetnicima svoj zadatak shvatio kao stvaranje prostora koji omogućuje izložbenu prezentaciju, kao i paralelno odvijanje više izvedbi, uz uspostavu nježnog i protočnog okvira između izvođača i publike. Prostor je konstruiran upotrebom sirovih, „šahtofonskih“ materijala, prije svega ozvučenih najobičnijih industrijskih mreža. Transparentni, žičani prolazi definiraju labirint u kojem se pulsirajuće granice prostora brišu zvukom i svjetlosnim efektima. Uz raspored mreža koje i same postaju instrumenti te tako neosjetno dijele publiku u pokretu od izvođača i stvaraju mikropozornice, prostor se gradi rasporedom šahtofona, projekcijskih površina i statičnih sjedećih elemenata. Autori su putem materijalnosti ostali vjerni filozofiji šahto-kulture, a projektiranjem su omogućili neposrednu interakciju izvođača i publike. Tako formirani ambijent istodobno funkcionira kao pozornica i izložbeni prostor: u razdobljima bez izvedbi, tada tihi šahtofoni predstavljeni su kao artefakti „muzeološki” dizajniranim opisima te „oživljeni“ zvučnim instalacijama i projekcijama Ivana Marušića Klifa. Cjelokupni postav osmišljen je u dvostrukoj varijanti – dinamičnoj i statičnoj – u međudjelovanju materijala, svjetla, zvuka i slike. Arhitekt i dizajner postali su sastavni dio šahto-kulture, no istodobno su zadržali potrebnu distancu – upravo onoliko koliko je bilo nužno da pomognu iščitati prividni kaos samo kao kompleksan, viši oblik reda." Ana Šverko