"Stanje u izobrazbi arhitekata u Hrvatskoj djelomice možemo očitati i u kulturi izgrađenog prostora oko nas. Bremeniti AF u Zagrebu, splitski kontrapost FGAG te osječka inačica GAF čine akademski trokut (s pridruženim mostarskim FGAG-om četverokut) koji pruža dom tristotinjak arhitekata – nastavnika kako bi podučavalo otprilike tisuću studenata arhitekture. Tim studijima zajednički je i dio nastavnog programa koji se uvođenjem Bolonje 2006. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu preobličio u cjepkanje znanja po ECTS bodovima, koje opterećuje i nastavnike i studente te dokida dotad stečene akademske slobode – studenti su počeli nalikovati srednjoškolcima, a nastavnici činovnicima. Jedna od osnovnih premisa o stečenim radnim kvalifikacijama nakon triju godina studija, koja je ugradila većinu nastavnog programa u preddiplomski ciklus, da bi ga nadopunjenog ili izmijenjenog repetirala u diplomskom, nažalost u praksi nije zaživjela. Problem je to mnogih fakulteta, ne samo našega Arhitektonskoga. Radna grupa Kluba studenata arhitekture i dizajna, koja se sastoji od devetnaest studenata različitih generacija, tijekom dvogodišnjega angažiranog rada kvalitativno i kvantitativno je u prvom koraku analizirala svoj studijski program te u drugom predočila vlastitu korekciju. Jasno su naglasili da je njihov alternativni program samo privremeni „flaster“ za izazove studiranja arhitekture u Zagrebu. Njihovi prijedlozi oko grupiranja, preraspodjele i ukidanja kolegija čine se gotovo kao „no braineri“ koje bi se moglo usvojiti odmah, a molbe oko poboljšanja kvalitete odnosa između nastavnika i studenata ili između samih nastavnika nešto o čemu se danas ne bi trebalo ni razgovarati. O razlozima zašto četiri katedre Arhitektonskog fakulteta – za arhitektonsko projektiranje, za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo, za teoriju i povijest arhitekture, za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu vuku konop svaka na svoju stranu spektra znanja umjesto da zajednički upiru u sustavno rješavanje navedenih tema, možemo samo nagađati. Jedan od njih je sigurno bolna istina da smo mi „odrasli“ samo pojedinci sa svojim partikularnim interesima, potrebama, strahovima – što nas zasigurno ne opravdava. Dokaz tomu je sramotno priznanje potpisnice ovog teksta da je prilikom prvog kontakta s ovim vrijednim izdanjem odmah skenirala pažljivo uklopljeni QR kod za pristup evaluaciji mentora, ne bi li pronašla svoje ime. Ovaj ne samo sadržajno prijeko potreban napor nego i dosljedno oblikovano te preciznim rječnikom pisano izdanje zaradilo je studentima arhitekture nužno „mjesto za stolom“ sa svježom upravom Fakulteta, koja se prilikom stupanja na funkciju u prvom redu odlučila uloviti u koštac s temom novog kurikuluma. Hrabar je to pothvat koji gotovo sigurno zadire u međunastavničke odnose, a možda dovede u pitanje i novi mandat (kao što to čine sve nepopularne, ali nužne promjene). Važno je pritom voditi računa o tome da je svim studentima, a posebice studentima širokogrudne discipline zvane arhitektura, uz onaj nastavni, potreban i njihov „Osobni Kurikulum“ – slobodno vrijeme izvan institucije, mimo nametnutih obveza, kako bi gradili svoj kulturni identitet koji će nakon studija poklanjati prostoru. Ovo izdanje aktivistički je rezultat male grupe studenata tijekom dviju godina, dozvolimo si zamisliti rezultate napora stotinjak akademskih nastavnika tijekom triju." Iva Martinis