"Rekonstrukcija palače Amadeo potvrđuje nam da je – i kod zaštićenih spomenika kulture – mijena nužna, pa i neizbježna. Jednoznačna struktura postojeće građevine doživjela je gotovo potpunu preobrazbu. Otvoreni prostor atrija postao je zatvoreni i kondicionirani prostor kazališno-glazbene scene, a njegov visoki i slobodni prostor nastanjen je novim komunikacijama među krilima palače, tehničkom opremom scene i muzejskim eksponatima. Tlo pod atrijem rastvorilo se i udomilo novu multimedijalnu dvoranu, a podzemno proširenje izložbenog prostora muzeja nije se zaustavilo na gabaritima postojeće građevine, pa ni gradskog bedema, nego je odvelo posjetitelja i u „novi svijet“ pod obroncima Tuškanca. Ta podzemna, zenitalno osvijetljena dogradnja svojim dimenzijama, proporcijama, pa i karakterom sasvim različita od ostaloga izložbenog prostora otvara nove mogućnosti izlaganja i interakcije radnika, znanstvenika, učenika i posjetitelja muzeja. Uvođenjem novih izložbenih opni svoju su preobrazbu doživjele i ostale prostorije palače. Negacija vanjskih otvora pogled usmjerava k interijeru, k izlošcima i isječcima Svijeta. Kvadratne sobe postaju kružne ili eliptične izložbene dvorane čije stijenke nastanjuju eksponati ili audio-vizualne projekcije. Potkrovlje je pak, zahvaljujući izmijenjenoj geometriji krovnih ploha, udomilo uredske prostore, a izmijenjena geometrija krovišta odrazila se i na njenoj izmijenjenoj materijalnosti, kao dokaz i odraz promjene. Arhitektonskim alatima, dakle, ono puno postaje prazno, prazno postaje puno i nastanjeno, prepreke postaju sadržajem, jednoznačno postaje višeznačno, a prostor se usložnjava." Vjekoslav Gašparović