REALIZACIJA 50-GODIŠNJEG FORMIRANJA, OBLIKOVANJA I ŽIVOTA JEDNOG RADNOG I ŽIVOTNOG PROSTORA

Ponuđena realizacija u biti ne ulazi u okvire klasičnih godišnjih arhitektonskih realizacija jer nudi uvid u 50-godišnji kontinuitet pune slojevitosti arhitektonskog djelovanja na rješavanju životnih i radnih potreba korisnika, ... od zadovoljavanja promjenljivih životnih potreba, raspoloživih prostornih do materijalnih mogućnosti, a koristeći sakupljena znanja i iskustva rješavanja funkcije, arhitektonskog oblikovanja, odnosa s prostorom i svim uvjetovanostima okruženja, znanja konstrukcije i materijala … do interijerske interpretacije životnog i radnog prostora … zadnji sloj, rezime sveukupnog rada i djelovanje završen je, i prepušten nastavku života, u 2023. pa time pokriva i zadovoljava osnovne propozicije…

Ponuda nudi, zapravo i traži ispunjenje u biti prirodnog uvjeta svakog ocjenjivanja, a to je da se prostor i doživi, odnosno da se ne ocjenjuje samo po fotografijama i nužnoj dokumentaciji. Prostor stoji na raspolaganju za uvid, naravno u dogovoreno vrijeme.

Dugogodišnji sam član Društva arhitekata Zagreba, u aktivnim godinama i društveno aktivan, tako je i inicijativa za održavanje “Godišnje izložbe hrvatskih arhitektica i arhitekata”, prihvaćena mojim konciznim i konkretnim prijedlogom, što nije važno, ali je činjenično da sam gotovo, prvih nekoliko, organizirao i proveo. Možda je važno i navesti osnovni razlog i povod pokretanja tog oblika prezentacije arhitektonskog djelovanja. Naime, kao urednik Čovjeka i prostora naišao sam na veliki problem nepostojanja pune informacije o stvarno realiziranim arhitektonskim djelima. Izvor su bile usmene informacije, pristigli materijali ambicioznijih kolega u redakciju, izložbe Zagrebačkog salona, a i na te rijetke izložbe pristizali su samo “reprezentativni” komadi uspješnosti Društva ili pojedinaca, prezentacija skupim panoima nije omogućavala svakom sudjelovanje na tim manifestacijama. Da bi se dobio uvid u realno stanje, da bi se zabilježili tragovi te produkcije predloženo je slobodno slanje realiziranih djela u izrazito jednostavnoj i unificiranoj formi. Maksimalno na šest listova A4 formata u prozirnoj košuljici s mogućnosti ulaganja u registrator (registrator je nabavljalo Društvo, a tajnica je nakon izložbe imala zadatak radove u njih uložiti i arhivirati ... sve u cilju štednje i jednostavnosti) … Bila su to druga vremena, drugi povodi i ciljevi, i nikako, povod ovoj lamentaciji nije neki povrat na “staro” već samo traženje puta za što kvalitetnije bilježenje arhitektonske produkcije kao realne podloge sagledavanja današnje realne slike, ali i sutrašnje analize tragova današnjice. u tom smislu bi se trebalo razmisliti o traženju nužnih sredstava za prezentaciju i arhiviranje te produkcije te “osloboditi” proizvođače arhitekture bar te “brane”. Jednako tako upitan je uvjet članstva u Društvu, … jer arhitektura, a ona bi nam trebala biti cilj, je rezultat djelovanja, a ne članstva u nekoj interesnoj grupaciji…

Kako se radi i o Nagradamа, vjerujem da bi bila nužna i možda korisna jedna šira analiza o današnjem smislu, povodima, razlozima i ciljevima dodjeljivanja Nagrada, a posebno broju i idenditetskom profilu pojedinih nagrada ... Naravno da ima još tema, za vremenu primjerenije, organizirano društveno djelovanje arhitekata…