Izložbena „soba“ znakovitog naziva “RoXY: nightclub as cultural crowbar” dio je trajne izložbe “Designing the Social - 100 years of idiosyncratic living in the Netherlands” u Het Nieuwe institutu, Rotterdam (bivši NAI). Instalacijom propitkujemo pojam noćnog kluba.

Povijesna uloga noćnog kluba bila je poprište bunta i umjetničkog izraza, imala je filozofsko i metafizičko značenje. Progresivna misao bila je opredmećena u umjetničkim akcijama. Danas, kako mi to osjećamo, u carstvu generičke političke korektnosti, moguće je upotrijebiti urbanistički termin gentrifikacije kulture. Nick Cave opisuje pojam političke korektnosti najtužnijom religijom današnjice, a u takvim okvirima kulturni spektakl postaje unificiran, poput kloniranog artefakta.

U arhitekturi površni smisao Pinteresta i plastični fotorealistični renderi bez likovne kvalitete zaobilaze potrebu za stvarnim sadržajem i promišljanjem. Istim slijedom, i izlazak u klub je generički, glazba je u skladu s establishmentom i nema direktne akcije niti angažmana publike u onom esencijalnom smislu. Scenarij biva uvelike kontroliran, površan i predvidljiv; DJ pušta glazbu i publika ga dolazi slušati. Interakcija nije intelektualna, niti u transformabilnom smislu emotivna. Emocija bez obzira na snagu nema moć mutacije.

Kao reakciju formiramo izmaštani i revolucionarni „klub“ bez intencije dizajniranja oblika, već se bavimo dizajnom nekog sistema i naše vlastite predodžbe smisla. Klub svojom pojavnošću ukazuje na to da je oblikovanje nebitno i da ono mora biti rezultat kognitivnog koncepta. Estetika je rezultat primijenjenog sistema radije nego potrage za dopadljivom formom. Pretpostavljamo režiserski aspekt arhitekture onom površnom, likovnom.

Poput ode nekom vremenu vjere i želje za utopijom, izrađen je od skele koja može poprimiti bilo koji oblik ovisno o potrebi. Nestalnost oblika i nepoštivanje zadanog gabarita pretvara se u projektiranje iskustva. Klub je direktni hommage “New Babylonu” Constanta i njegovim utopijama o homo ludensu.

Usuđuje li se arhitektura danas maštati utopiju i neki bolji svijet?