Projekt tematizira prirodni fenomen „Đurđevačkih pijesaka“ kao jedinstvenog pustinjskog staništa u Hrvatskoj. Nastanak pijesaka posljedica je djelovanja prirodnih procesa u geološkoj povijesti Zemlje, koji se prezentiraju kroz arhitektonsko-scenografski diskurs putem sinergije prirodnih znanosti, tehnologije, dizajna, ilustracije, scenografije i arhitekture. Raznorodne discipline i prostorna logika kretanja posjetitelja artikuliraju se na razini dramaturškog filmskog alata: kroz scenski narativ i filmske planove. Preklapanjem gustoće kadrova distopijskih filmova Terryja Gilliama i minimalizma Kubrickove Odiseje postiže se ambijent artikuliranog snoviđenja. Posjetitelja se uvodi u tematski i kronološki stupnjevan slijed cjelina u kojem se preklapaju humanistički scenariji poput kazališta pod zvjezdanim LED svodom ili paleolitskih pećinskih crteža te prirodoslovni scenariji visokotehnoloških interakcija s prapoviješću putem virtualne stvarnosti, holograma i digitalnih projekcija. Artificijelnost interijera, kao posljedice ljudskog djelovanja unutar prirode, sadrži komponentu subverzije u vidu pećinskih stalaktita u prostoru, konzerviranog i kompjuterski kontroliranog isječka pustinje u interijeru ili pustinjskog pijeska pod nogama. Efekt je podređen usmjeravanju interesa posjetitelja na činjenicu da je ljudska priroda neraskidivo povezana s planetom Zemljom, odnosno, još šire: sa svemirom. Dramaturškim narativom i kadriranjem promatrane teme od totala do detalja postiže se finalna spoznaja da „lokalno“ jest „kozmičko“ — što u svom završnom prostornom kadru virtualnog dodira čovjeka i leptira djeluje katarzično. Postav je naposljetku priča o nama, baštinicima ovog planeta, ispričana iz kozmičke perspektive ekstraterestrijalnog repozitorija sjećanja na povijest Zemlje.