Vlaški grad je stjenoviti vrh Velebita sa kojeg se pruža pogled na divljinu Male i Velike Paklenice i na najljepši velebitski vrh, Sveto brdo.

U golom krškom krajoliku, osnovna jedinica arhitekture bila je kompaktna kamena kućica sa minimalnim otvorima. Njen izgled diktirali su teški uvjeti života u podneblju i (ne)dostupnost građevinskog materijala koji gradnju pretvara u iznimno složen pothvat.

Planinarsko sklonište kao objekt za povremeni boravak tipološki je nasljednik pastirskih stanova kao ljetnih domova. Zato je, slijedeći tradiciju gradnje i volumen nasljeđen od starog, uklonjenog objekta, sklonište projektirano kao kompaktan volumen kamene baze, drvenog nadgrađa i dvostrešnog krova.

Zbog nedostupnosti kamenom je zidana samo baza skloništa dok se nadgrađe zidalo porobetonskim blokom i oblagalo drvenim fasadnim elementima. Kamena baza služi za ublažavanje visine, ali i kao zaštita skloništa od velikih količina snjega koje padaju na lokaciji.

Monolitni volumen "zarezan" je na južnom pročelju kako bi se naglasio ulaz i pružio zaklon od snjega i vjetra. Uvučeni ulaz ujedno služi za ostavljanje drva za ogrijev, planinarskih štapova i cepina. Prema zapadu, volumen se otvara velikom staklenom stijenom i terasom kako bi se naglasilo ono najvrjednije što lokacija pruža, pogled na prostranstvo Male i Velike Paklenice, Velebitskog kanala i otoka. Prizemlje je organizirano učinkovito i jednostavno. Uz stražnji zid smještaju se klupe/ležajevi, centralno masivan stol, nasuprot ulazu stubište za spavaonicu, a desno od ulaza peć/štednjak. Potkrovlje je jedinstveni prostor, zajednička spavaonica za što veći broj osoba.

Kako je život u planini sveden na ono fizički osnovno tako je i arhitektura skloništa ogoljena na minimalni broj elemenata potrebnih za život: krov, ognjište i ležaj.