Crna roda i druge mitske životinje – Dizajn i arhitektura u interakciji

Početkom ove godine na HDD-ovoj bijenalnoj Izložbi hrvatskog dizajna 21/22 glavna je, Velika nagrada dodijeljena projektu Centra za posjetitelje Crna roda Osekovo, i to u vrlo oštroj konkurenciji nominiranih koja je još uključivala sjajnu izdavačku inicijativu Umjetničke organizacije Oaza Oaza Books i ekstenzivan program publikacija koje su za Kunsthalle u Beču dizajnirali Dejan Kršić i Lana Grahek. Premda je riječ o vrlo različitim projektima koji naizgled dijele jedino visoki stupanj ambicije, sva tri imala su još nešto zajedničko, od prvoga do zadnjega bila je riječ o radovima koji su u isti mah prepoznatljivi kao cjeline, a da su pritom sačinjeni od vrlo heterogenih elemenata. Kod Kršića i Grahek radilo se o manifestnom podrivanju ideje vizualnog identiteta kao krutoga, nepromjenjivog sustava oblikovanjem gomile knjiga koje sve vizualno odudaraju jedna od druge ne bi li se Kunsthalle prikazao kao vibrantna ustanova šarolikog programa za jednako šarolike publike. Kod Oaze je pak riječ o distinkcijama između njihovih nekoliko različitih izdavačkih programa u rasponu od istraživačkih publikacija i knjiga umjetnika do knjiga za djecu, ali i želji da dizajn svake knjige ujedno znači dizajniranje iznova, iz svakoga pojedinog konteksta.

Nešto vrlo slično jedna je od, za mene, ključnih kvaliteta projekta Crna roda Osekovo, iza kojeg stoji autorski tim koji je uključivao arhitekte studija Roth+Čerina (Mia Roth i Tonči Čerina), dizajnerski studio Clinica (Vedran Kasap i Ozana Ursić) zadužen za prostorni i produkt dizajn, grafičkog dizajnera Niku Mihaljevića, autoricu interpretacija, također dizajnericu Ivanu Fabrio, studio za digitalne medije Novena te suradnike, art direktora multimedije Vanju Cuculića, ilustratoricu Franku Tretinjak i kipara Bornu Demela. Riječ je o projektu u kojem kreativci iz različitih disciplina, različitih specijalizacija s različitim specifičnim kompetencijama zajednički integralno promišljaju jedan kompleksan zadatak, ali ga ne rješavaju na način da stvaraju nešto uniformno i monolitno, nego kao sklop posve drukčijih elemenata od kojih svaki ima svoj karakter, a zajedno pričaju istu priču. Među njima – različitim prostorima, skulpturama, konstrukcijama u eksterijeru i interijeru, multimedijskim, grafičkim elementima i crtežima – naizgled nema jednoznačnoga hijerarhijskog odnosa, premda svi jasno slijede jedni iz drugih i nastanjuju jedni druge.

Ta medijska i konceptualna ‘rahlost’ Crne rode zapravo točno odražava oni što mi se čini da je njena idejna jezgra, njena crvena nit – prikazati na dojmljiv način različite aspekte suživota ljudi i prirode samog sela Osekovo i Parka prirode Lonjsko polje. Pritom arhitektura i dizajn posjetiteljskog centra vješto izbjegava napraviti očiglednu stvar, primjerice predoslovno reinterpretirati tradicionalne forme gradnje, učiniti da centar izgleda ‘seoski’, ‘pastoralno’ itd., naprotiv, krajnji rezultat je eklektičan, u isti mah djeluje nadrealno drevno i beskompromisno moderno, ovisno o vizuri i mjestu na kojem se nalazite. Središnji objekti svojim osnovnim, odlučno stiliziranim konturama podsjećaju gotovo na arhetipske nastambe za ljude i domaće životinje, dok vidikovci smješteni u okolici djeluju pak kao da su ih izgradile same ptice, i to njih nekoliko različitih vrsta, jer svaka gradi svoja gnijezda na vlastiti način, različitim materijalima u različitim karakterističnim formama.

Ovaj rad jednostavno ključa takvim neočekivanim kontrastima. U istom prostoru naći ćete minuciozne ilustracije Franke Tretinjak, koje kao da pripadaju nekoj prastaroj prirodoslovnoj enciklopediji, i skulpture Borne Demela koje u jednu ruku simboliziraju apstraktna jata ptica, a u drugu dočaravaju čistu senzualnost hrastovih planki, obrađenih kao da ih je sama priroda iz građevnog materijala vratila natrag njihovim organskim formama. Multimedija pak kao da prirodno raste iz svojih drvenih okvira, grafički dizajn i tipografija krajnje su odmjereni, s jednakim smislom za jezgrovit sadržaj i formu koja ne preopterećuje prostor, nego mu daje odgovarajuće vizualne naglaske. Ukratko, svi ovdje uključeni autorski glasovi Crnoj rodi daju jedinstven, ne ton, nego suglasje, akord, atmosferu, doživljaj, u kojem je ideja u svakom trenutku jasna i dohvatljiva, ali sustav nikad ne nadglasava svoje raznorodne elemente.

Takva vrsta radova, u kojima se prepleću arhitektura, dizajn i, nerijetko, suvremena umjetnost, na HDD-ovim se izložbama u proteklih desetak godina razvila u punokrvan žanr. Ne znam kako je na strukovnim izložbama arhitekture, ali na Izložbama hrvatskog dizajna takvi se radovi javljaju od 2010. godine, s izložbom 0910, kad je uvedena kategorija Postav izložbi / prostorna grafika / signalizacija, koja je nešto kasnije preimenovana u Prostorne i grafičke intervencije. Još veću vidljivost dobila je pak 2016. (izložba 1516), uvođenjem nove kategorije Cjeloviti projekt, koja je osmišljena upravo zato da bi okupljala projekte u kojima se iz smjerova više disciplina napada jedna tema, predmet, prostor, scenarij i slično. Upravo te 2010. godine 3LHD se pojavljuje na izložbi s čak tri ključna rada, gdje u svima važnu ulogu igraju dizajneri: Centar Zamet (Damir Bralić, Nikola Đurek, Lana Cavar, Narcisa Vukojević, uz suradnike Sarah Baron Brljević i Hrvoja Živčića, 2009.), Zagrebački plesni centar (L. Cavar, Tamara Maletić, Dan Michaelson, 2009.) i Spaladium Arena (L. Cavar, N. Vukojević, M. Reinprecht, 2008. – 2009.).

U funkcionalnom smislu sva tri projekta su sa dizajnerske strane bili suštinski projekti signalizacije, ali s vrlo ekstrovertnom tipografskom dimenzijom, naročito Zamet sa svojim gigantskim tipografskim mozaikom i vizualno snažnim akcentima u interijeru. Međutim, pravi iskorak, čiji se odjeci, vjerujem, osjećaju i danas, 3LHD je sa suradnicima napravio hotelom Lone (projektiran od 2006., dovršen 2011. godine). Lone je bio hommage mladih arhitekata i dizajnera svojim modernističkim precima, ali mnogo više od toga slavodobitan kreativni iskaz jedne generacije na vrhuncu svoje kreativne moći – u projektu su, osim arhitekata, sudjelovali tada najistaknutiji hrvatski produkt dizajnerski studio Numen / For Use, najeksponiraniji modni studio I-gle, najambicioznija agencija Bruketa&Žinić, najtraženiji vizualni umjetnici Silvio Vujičić i Ivana Franke, te niz drugih. Ni na jednom suvremenom projektu u Hrvatskoj nije posložen takav all star sastav i premda sinergija među njima ne reverberira tako prirodno, tako organički kao u primjerima poput Crne rode, do danas se govoreći o suradnjama arhitekata, umjetnika i dizajnera, uvijek vraćamo upravo primjeru Lonea kao paradigmatskom, a sam 3LHD je takve suradnje poslije izbrusio kao standard (primjerice Art in One, 2014.; Blok Bužanova, 2018. itd.).

Zanimljivo, na istoj izložbi na kojoj se 3LHD zahvaljujući spomenutim suradnjama javlja na dizajnerskoj pozornici, dizajner Damir Gamulin iskoračuje iz svoje dotadašnje domene grafičkog dizajna u prostor, s moiré opnom čija je svrha bila dinamizirati fasadu nekadašnje zagrebačke zračne luke Pleso (suradnja s de Architekten Cie, 2009.) i postavom 44. zagrebačkog salona (s Igorom Presečanom, 2009.), a dvije godine kasnije na izložbi 1112 i s interijerom kluba Minus3 (arhitekti Ana Grgić i Samuel Martin, 2010.) i hostela Goli±Bosi (Studio UP – Toma Plejić i Lea Pelivan, 2010.). U tim prvim projektima ove vrste Gamulin je već dao naslutiti u kojem će se smjeru kretati njegovi interesi i interpretacije prostora, od snažnih kolorističkih akcenata (Goli±Bosi, hostel Forum u Zadru, opet suradnja sa Studiom UP, 2014.), preko ekspresivnog korištenja grafike na način da potpuno mijenja karakter prostora (Pleso, ali u mnogo većoj mjeri i Forum s vrlo hrabrim optičkim iluzijama u hodnicima), rasvjetljavanja i kreiranja neočekivanih relacija između dvodimenzionalnog, najčešće tipografskog, i trodimenzionalnog sustava (to je eksplicitno slučaj s 44. zagrebačkim salonom, čiji je postav praktički integralan s logom) do nastojanja da se u projektiranju doživljaja određenog prostora angažira što više osjetila, što više različitih vrsta podražaja, kao da je, prebjegavši iz dvodimenzionalnog u trodimenzionalni prostor, naslutio da ima još granica koje vrijedi preći.

Čak i kad se kreće unutar svoje matične domene, grafičkog dizajna, Gamulin razmišlja izvan okvira, izvan konvencija onog što se u određenom mediju smije ili može napraviti i, što je najvažnije, izvan ekrana. U prostornom kontekstu najradikalniji, a uz to i vjerojatno najšarmantniji projekt u kojem je sudjelovao je obiteljski hotel Amarin (sa Studiom UP), gdje mu je načelno posao bio signalizacija, ali opseg intervencije takav da se u cijelosti prožima s prostorom, našim razumijevanjem te intelektualnim i emotivnim doživljajem tog prostora. U tom se projektu zamagljuje granica između stroge funkcionalnosti, igre i interakcije, direktnosti i subliminalnosti, sadržaj koji je obično u zapovjednoj formi ovdje ima narativnu formu (copywriting Nenada Vukušića), posjetitelje na plažu, igralište ili u obilazak grada poziva ambijentalni zvuk koji im daje generalnu ideju kamo treba ići, horizontalna prometna signalizacija u okolici hotela reinterpretirana je slobodno, razigranim grafičkim jezikom ostatka projekta, a da ne gubi svoju razumljivost.

Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju posve je pak drukčiji od dosad spomenutih primjera zbog oštrih rezova između njegovih prostornih ‘sekvenci’. U njemu kao da je na prostor primijenjena kazališna dramska struktura činova, u kojima se mijenja priča, rakurs i sama scena. Autori arhitektonskog projekta su Idis Turato i Saša Randić, a naracija samog Muzeja, čije je uporište jedna jedinstvena skulptura, izvodi se kroz niz tzv. ‘soba’ čiji su autori dizajneri, umjetnici i arhitekti Vanja Ilić / Atelier Donassy (Bijela soba), David Kulen i Nora Turato (Šarena Soba), Marino Krstačić Furić i Ana Tomić te Maja Bosnić i Ivan Dorotić (Žuta soba). Svaki od tih prostora ima svoj vlastiti karakter, svoju ulogu, boju, atmosferu i specifičnu funkciju u upoznavanju s temom, i svi su na neki način priprema za gledanje, put do ‘mjesta tišine’, bijele sobe u kojoj je smješten glavni eksponat. Muzej Apoksiomena tako nije samo kuća jednoga središnjeg izloška, nego on rasvjetljava činjenicu da je i sam muzej uvijek u većoj ili manjoj mjeri atrakcija i sadržaj, da je dio priče koju se želi ispričati ili joj barem daje strukturu, ali i da je njegova neposredna okolica, primjerice sam grad i njegova luka u ‘Kaleidoskop sobi’ Muzeja, također dio priče.

Dio istoga tog projektnog tima, ovog puta Idis Turato kao kustos i Ivan Dorotić te Ida Križaj Leko, Morana Matković, Davor Mišković, Maša Poljanec, Leo Kirinčić, Jana Horvat i Renato Stanković, realizirao je prije dvije godine i paviljon Togetherness / Togetherless za nastup Hrvatske na Bijenalu arhitekture u Veneciji, s potpuno pak suprotnim odnosom ne samo prema temi nego i prema naravi vlastite suradnje. Dok kod Apoksiomena svaki autor kreira svoj prostor, ovdje se autorski kolektiv postavlja kao tvrdokorno hijerarhijski ravnopravan, na način da se ne radi distinkcija između kustosa, dizajnera, arhitekata, kulturnih radnika itd., nego oni svi zajedno oblikuju stvaran i metaforički ambijent koji nam govori o tome što znači bivati zajedno i kakvu ulogu u tome igra upravo arhitektura, industrijsko i kulturno nasljeđe jednoga grada. Kao i Crna roda, i taj je projekt bio prikazan na Izložbi hrvatskog dizajna 21/22 gdje je nagrađen posebnim priznanjem.

U kategoriji Prostornih i grafičkih intervencija nagradu je pak osvojio rad znatno manjeg opsega koji potpisuju dizajnerice Dora Bilić i Tina Mueller u suradnji s krajobraznom arhitekticom Rankom Perović Bilić, za koji mi se čini da vrlo lijepo, vjerojatno i zbog svoje jednostavnosti i manjeg mjerila, sažima ono što vidim kao zajedničku vrijednost najboljih od ovakvih projekata. Riječ je o projektu Za rast je potrebno vrijeme, parku na području turističkog naselja Zaton, koji je posveta šumi koja je 2019. godine uništena u orkanskoj buri. Vrlo jednostavna grafika i objekti u parku posjetiteljima na komunikativan, snažno sugestivan način dočaravaju ne samo razmjere te katastrofe nego vrijeme potrebno da drveće koje se tamo nalazilo ponovno izraste. Moć dizajna i arhitekture da nam pomognu da bolje razumijemo naše vlastito okruženje, našu relaciju s prirodom, s kulturom i njenim nasljeđem, ili da nazremo nešto nepoznato ili nespoznatljivo iza horizonta našeg znanja, najbolje se otkriva upravo u dijalogu disciplina.

Marko Golub