Na koji način u 21. stoljeću učiniti da dobra kuća funkcionira kao dobra arhitektura, da u isto vrijeme funkcionira kao slikarska kompozicija i da također u svojoj cjelovitosti djeluje kao skulptura? Kako u tom procesu izbjeći zamke Gesamtkunstwerka i nadiđene modele modernističke sinteze različitih umjetničkih praksi? Ova kuća daje odgovor u duhu 21. stoljeća: stvaranje arhitekture brisanjem granica među različitim likovnim disciplinama – arhitekture, slikarstva i skulpture – s krajnjim ciljem dostizanja fenomenološke arhitekture majstorskim baratanjem širokom paletom boja, materijala i tekstura. Kao skulptura kuća se evolucijom rastvara i širi od sasvim zatvorenoga gospodarskog prilaza u najnižoj nivelaciji, do skromno otvorenog prizemlja, da bi se sasvim otvorila i proširila konzolom na katu. Paroksizmom tog pristupa i dizajna, na zadnjoj etaži granice kuće šire se u beskraj i ona preuzima nebeski prostor kao svoj vlastiti interijer na krovnoj terasi. Minimalistički dizajnirana oprema na terasi u obliku dva monolita funkcionira kao centralna točka oko koje je organiziran okolni pejzaž sa zadarskim arhipelagom na obzorju. Logika takvog oblikovanja rezultat je preizgrađenosti okoliša i zahtjevne topografije uglovne parcele na kojoj se smjestila kuća. Takvim oblikovanjem kuća se izolira po potrebi od okolnih kuća zelenilom i vanjskom klupom okrenutom prema interijeru u prizemlju, koja stvara prijelazni prostor između interijera i eksterijera. Stubište s perforiranim zidom izolira kuću od okoliša stvarajući niz kadrova na pojedinačne motive tradicionalne gradnje na susjednoj kući i tako ih preuzimajući u svoj program. No, kada ima dovoljno prostora i nema potrebe za izolacijom od okoliša, kuća se otvara i konzolno projektira u okolni slobodni prostor kadrirajući umjesto pojedinačnog motiva čitave mediteranske pejzaže.