Na relativno skrovitom terenu, blago uvučenom u odnosu na glavnu prometnicu, zatečena je padina s raznovrsnom vegetacijom, po vrstama i u količini rijetkoj za urbane dijelove Zagreba, što je zadalo smjer planiranju obiteljske kuće. Iako su zatečena morfologija terena i raznovrsni projektni zadatak djelomično uvjetovali način gradnje, kuća se nastojala prikladno smjestiti u vrijedan prostor, na način da budućim stanarima omogući sve prednosti stanovanja u obiteljskoj kući, ali uz htijenje da okolna zelena površina bilježi njihovo bivanje na svoj, uvijek iznova, poetičan i raznolik način.

Potpuno ostakljeno prizemlje želi omogućiti stanaru dnevni dijalog s vanjštinom, zelenim kaskadama, voćnjacima, smrekama, borovima i cedrovima. Zauzvrat, stabla štite stanara krošnjama, od sunca i pogleda. Kat kuće nešto se drugačije odnosi prema okolini; zapadni volumen suvereno lebdi svojim slobodnim krajevima, vizure koje dopiru kroz zadane otvore još su uvijek rječite, iako više prate prognozu, gledajući u daljinu, osluškujući… u njemu će stanar ići na počinak ili nešto raditi, čitati u sobi s pogledom na šumu.  

Zadnji od tri kubusa specifičan je po svojem oblikovanju; oslonjen na tlo, dijagonalno se uzdiže i nadvisuje ostale. Za trećinu etaže viši u odnosu na glavnu kotu prizemlja, u svome prizemlju služi kao garaža za automobile, dok je na katu moguće ostvariti zasebno stanovanje u odnosu na ostatak kuće. S velikog se južnog otvora, kroz borove grane, prostire pogled na cijeli grad. U suprotnom pravcu, siluete iza krovnih prozora još jednom potvrđuju stanaru da je okružen šumom.

Izvana, kuća implicitno odaje stanara. Oko promatrača trudi se primjetiti postojanje živog bića unutar vanjske ovojnice, što je začudno mnogo teže nego što bi pretpostavila površina ugrađenog stakla. Umjesto toga, refleksivnost glatkih površina još dodatno uvlači i priziva sav taj zeleni svijet kojim je obavijena.