U riječkoj deseterokatnici (arh. Marčeta i Stanić, 1958.) smjestio se stan za potpunu rekonstrukciju, funkcionalno i oblikovno neprilagođen suvremenim potrebama stanovanja. Koncept preuređenja temelji se na ključnoj intervenciji – funkcionalnoj reorganizaciji tlocrta. Najveća prostorija, nekadašnja spavaća soba, postaje centralni dnevni prostor, od kuhinje odvojen transparentnim paravanom te širokim kliznim vratima povezan s loggiom. Nekadašnja ostava za hranu prenamijenjena je u tehničku sobu i utility, dok ostatak tlocrta prima dvije zasebne spavaće sobe. Minimalne sanitarije oslobođene su suvišnih uređaja i zastarjelih elemenata. Optimizacijom unutarnjih otvora te prilagodbom širina, visina i pozicija prolaza, sve prostorije dobivaju maksimalnu količinu dnevnog svjetla. Takvom organizacijom prostorije dobivaju jasnije odnose, veću osvijetljenost i manje nepotrebnih komunikacija. Cilj ovakvog funkcionalno–tehničkog pristupa je stvoriti optimalnu, neutralnu bazu za buduće – još nepoznate – korisnike i njihove navike. Zajednička tema svih prostorija je crveni mikrocementni pod koji reinterpretira originalni pigmentirani brušeni beton. Snažan koloritni potez povezuje stan neovisno o namještaju ili budućem uređenju. Iako suvremene estetike i izraza, prostor se ne gradi dekorom, već temeljnim arhitektonskim alatima: tlocrtom, svjetlom, kretanjem i njihovim međusobnim odnosima.