Kulturno-turistički posjetiteljski centar zamišljen je kao prva točka susreta posjetitelja s identitetom prostora u kojem je smješten. Bogati interpretacijski sadržaj integriran je u ambijent iznimne povijesne vrijednosti, unutar zgrade Filodrammatike, pojedinačnog kulturnog dobra, dovršene 1890. prema projektu Giacoma Zammattija, koja je kroz više rekonstrukcija i adaptacija do 2000. godine oblikovana u današnji izgled. Projektantski pristup temelji se na valorizaciji zatečenog prostora i pažljivom uvođenju suvremenih elemenata.

Interijer se promatra kao izložak sam po sebi – povijesni slojevi maksimalno se otkrivaju i prezentiraju, dok se novi sadržaji oblikuju kao diskretne intervencije koje minimalno zadiru u postojeće prostorne kvalitete. Prostor je definiran dijalogom starog i novog, povijesnog i suvremenog.

Koncept oblikovanja oslanja se na dva temeljna kontrasta: kopno i more, kroz reinterpretaciju prostornih karakteristika područja i senzornog doživljaja nematerijalne baštine. Svaki element u prostoru interpretira jednu od lokacija i postaje prostorni nositelj priče.

Specifična struktura aglomeracije reinterpretirana je kroz amfiteatralne sjedalice i postamente izvedene od čelične mreže (04), interpretacija vrše, čime se postiže transparentnost i suvremena lakoća forme. Brdoviti dio kopna (10) dočaran je instalacijom narančastih šivanih brežuljaka, koji evociraju reljef i pejzaž unutrašnjosti.

Tema mora obrađuje gradove uz obalu, pomorstvo i brodogradnju. Zavjese postavljene u više slojeva stvaraju ambijent morskih valova (06) – prolaskom kroz njih posjetitelj uranja u prostornu iluziju kretanja kroz more, uz reflektivne materijale i projekcije odsjaja valova. Transparentnost tekstila pojačava doživljaj gledanja pod vodom. Centralni paviljon uz zvuk, miris i projekciju mora je prostor odmora i meditacije (05), kao šetnja uz more.

Nematerijalna baština karnevala interpretirana je kroz senzornu sobu posvećenu zvončarima (08), tapiciranu u autentično zvončarsko ruho. Posjetitelj doživljava teksturu ovčje vune i zvuk zvona kao ritual tjeranja zime i prizivanja proljeća.

Centar tako postaje suvremeni prostorni narativ baštine, gdje arhitektura, materijal i osjetilno iskustvo tvore jedinstvenu interpretaciju mjesta.