Gradska kuća na Radićevu šetalištu razvijena je u dijalogu sa zatečenim kontekstom i strogo definiranim urbanističko-konzervatorskim okvirom. Planirani volumen u odnosu na postojeću građevinu povučen je maksimalno prema sjeveru, čime se oslobađa južni dio parcele i formira ograđeni vrt kao primarni vanjski prostor stanovanja. Vrt funkcionira kao ekstenzija troetažnog dnevnog boravka, osiguravajući optimalnu insolaciju, privatnost i snažnu vezu interijera s vanjskim prostorom. Obgrljen je zidom koji se nadovezuje na okolnu izgradnju, jasno artikulirajući distinkciju između privatnog vrta i poluprivatnog predvrta. Uvođenjem kontroliranog otvora u zidu uspostavlja se vizualni i prostorni odnos između ta dva prostora, naglašavajući urbani karakter kuće i njezinu pripadnost gradskom tkivu.

Temeljni projektni izazov postaje kako unutar volumena ograničenog urbanističkim pravilima osmisliti dom za šestočlanu obitelj s naglašenim zajedničkim prostorom, pojedinačnim sobama za djecu, radnim prostorima za roditelje te dodatnim sadržajima. Sukob skučenog tlocrta i bogatog programa razriješen je vertikalnom organizacijom prostora i formiranjem troetažnog centralnog dnevnog volumena. Dnevni boravak u prizemlju čini društveno srce kuće, dok stubište i galerije povezuju različite razine stanovanja u kontinuirani prostorni dijalog. Podrumska etaža preuzima utilitarne i društvene funkcije.

Interijer karakterizira skulpturalni tretman stubišta koje se proteže kroz središnji void, čiste linije te odabir toplih boja i materijala, čime se naglašava prostorna dubina i kontinuitet stanovanja. Eksterijer disciplinirano odgovara kontekstu šetališta, tonom i materijalnošću reinterpretirajući zatečeno stanje te zadržavajući kontinuitet uličnog profila.