"Težina bavljenja arhitekturom leži u činjenici da je projektiranjem potrebno sintetizirati kompleksne, mnogobrojne, često i proturječne ulazne podatke. Na nama arhitektima je da sintezom postignemo prostorni, povijesni, oblikovni, društveni, financijski i održivi balans i smisao (još jedne) izgradnje u okolišu. O ulaznim podacima, koji su uvijek i iznova neminovno drugačiji od prethodnih, ovisi hoće li zadatak koji je pred nama biti težak ili jako težak. Nastavljati se na renesansni ljetnikovac, u gradu o čijem se graditeljskom nasljeđu ispisuju knjige i znanstveni radovi, samo po sebi predstavlja kompleksan zadatak. Ako tome pridružimo jedan od rijetkih preostalih programa javne i društvene namjene, onaj gradske tržnice, zadatak postaje još složeniji. Ljetnikovac Gundulić, izgrađen u 16. stoljeću na zapadnoj obali Gruškog zaljeva u Dubrovniku, zaštićeno je nepokretno kulturno dobro. Visokim ogradnim zidom formira čvrstu frontu prema zaljevu iza koje naslućujemo izmjenu prostornog sklopa renesansnih građevina i pratećeg perivoja. Na sjeverozapadnom dijelu kompleksa ljetnikovca, mjestu nekadašnjeg ribnjaka pretvorenog 1938. godine u grušku tržnicu, arhitekti Peračič i Veljačić ispisuju daljnji tijek njegova prostornog razvoja. Pet stoljeća kasnije, koristeći oblikovni jezik vlastitog trenutka postojanja, u prostorni dijalog smještaju nosivi okvir od vidljivog betona oslanjajući ga rubnim dijelom na renesansno pročelje ljetnikovca, ocrtavajući njegov kontinuitet. Iako tržnicu otvaraju prema moru, neznatnim izdizanjem njezine podne plohe u odnosu na kotu ulice jasno diferenciraju povijesni sklop od okoliša. Na betonski okvir oslanjaju čelične prostorne rešetke, za dijalog s atmosferilijima, njihovu detaljnu geometriju daju nam samo naslutiti translucentnim, mliječno bijelim ovojnicama u koje su obavijene. Kao da nas žele podsjetiti da se radi o prostoru kolektiviteta, tek sveukupnošću geometrije koju stvaraju u „zatvorenom“ položaju, iscrtavaju negativ susjednog niza dvostešnih krovova. Jednostavnom rotacijom, u samo dvije minute pretvaraju prostor tržnice od potpuno natkrivenoga u prostor sunca i sjene, puštajući nakupljenu ljetnu toplinu da kao kroz dimnjak iscuri van. Postignutim osjećajem lakoće pomoću suvremenog oblikovanja nove tržnice, arhitekti nas odlučno ukorjenjuju u prostor Mediterana. Logikom lako sklopivih stolova čelične potkonstrukcije i drvenih radnih ploha, dizajnera Nikole Radeljkovića iz Numena, omogućena je brza transformacija tržnice u prostor za druge događaje. U noćnoj slici gruške tržnice, kada krovni nosači postaju javna gradska rasvjeta disperznog svjetla koja poziva građane na druženje, ocrtava se intencija arhitekata za stvaranjem živoga javnog prostora koji nije ograničen samo na dnevnu funkciju gradske tržnice, za koju se svi mi koji volimo kuhati i dobro jesti nadamo da neće, poput ostalih elementarnih vrijednosti na ovom svijetu netragom nestati." Ana Boljar