Nerealizirana hotelska namjena izgrađenog objekta (1939.) kao posljedicu ima naseljavanje višestambene namjene (1941). Tlocrt stambene jedinice snalazi se unutar spomenutih nepredviđenih datosti i kao posljedicu fragmentira nametnuti program nizom funkcionalno nerazmjernih odnosa.

Otvoreni plan novog rješenja (2024.) uvjetovan je blurranjem strogog zoniranja u svrhu programske ambivalentnosti budućeg korištenja. Oslobađanje kontinuirano ostakljenog pročelja udomljuje vizuru eksterijerskog prospekta i nadograđuje skromni prostorni otisak (40m2). Lateralni servisi i spremišni prostor logikom prostornog negativa opslužuju i usmjeravaju void slobodnog plana. Projicirani prostor se korištenjem uslojava i multiplicira. Preklopljene zone ekspandiraju svoje pretpostavljene okvire i međusobno se nastanjuju.

Prostor interpretira ekstrovertiranost nikad ostvarene izvorne namjene.