"Tipologija za nove, promjenjive industrije, zamišljena kao smještajni prostor za robotiziranu proizvodnju na nepreglednoj površini, u osnovi je postavljena kao mali urbanizam kojem je stalno jedino oplošje. Odjeli tvornice projektirani su kao promjenjive kuće za robote unutar jedne velike kuće, čija će se prava adaptabilnost pokazati tek u budućnosti. Ostakljena pročelja, odnosno izlozi prema unutrašnjim ulicama, otvaraju proizvodne procese prolaznicima i posjetiteljima Kampusa, predstavljajući ih kao svojevrsnu izložbu novih tehnologija. Dehumanizirani, visokokondicionirani prostor za robote tek povremeno nudi odušak zaposlenicima, kroz atrije, restorane ili čajne kuhinje u prizemlju. U naknadno umetnutom poslovnom traktu za inženjere, atriji predstavljaju jedini kontakt s prirodnim okolišem. Pažljivo dizajnirana, kontinuirana ovojnica izrađena od profiliranoga, valovitog aluminijskog lima zrcali okolni pejzaž i dematerijalizira golemi volumen zgrade. Tome dodatno pridonose zakrivljeni, „nepostojeći“ uglovi, zbog kojih kilometar duga pročelna ploha, koja obavija 75 000 m² pogona visokotehnološke proizvodnje, mijenja svoj karakter ovisno o klimatskim uvjetima. Ova ovojnica relativizira stvarnu veličinu građevine. Za razliku od suvremenih, brzo podignutih distribucijskih centara u predgrađima, arhitektonski bezličnih, Kampus Rimac usmjerava se prema načelima kvalitete i ambicije industrijske arhitekture prošlih razdoblja. Svojom pojavnošću nudi mogući smjer budućih proizvodnih pogona. Cijenimo doprinos u oblikovanju te iščekujemo daljnje prostorne i funkcionalne prilagodbe – kako unutar same strukture, tako i u širem urbanističkom kontekstu novih industrija." Helena Paver Njirić