Između nekadašnje Reichsstrasse (kasnije Corso Vittorio Emanuele, današnja Ulica maršala Tita) te njoj paralelne i naviše postavljene Vie Garibaldi (današnja Nova cesta), boutique Hotel Keight položen je neuobičajeno – okomito na slojnice terena i opatijski Lungomare. "Duž tih triju prometnih kralježnica grada-pionira zdravstvenog i hotelskog turizma, od 1844. godine – kad bračni par Scarpa gradi Villu Angiolinu unutar istoimenog perivoja na samoj obali – niču tijekom povijesti prva lječilišta, hoteli i depandanse, palladijanske vile – pojedinačni paviljoni svih mjerila u raskošnom prirodnom ambijentu podno Učke za bogate političke dužnosnike, umjetnike, zaslužnike i njihove obitelji. Gotovo terapeutski „obična“, vitka prizma, dužine dvadeset pet i dubine pet širina prozorskih otvora, samo je naoko rezultat urbanističkih pravila. Položaj i proporcija hotela na pet razina s nadgrađem možda jesu već bili unaprijed pripremljeni, no ritmičnost strukture, tripartitna sadržajna podjela presjeka, imaginacija života dokolice i oporavka govore nam da autori dobro poznaju opatijsko kulturno i prostorno nasljeđe. Osnovna arhitektonska sredstva, umnažanje i plastika vanjske opne, nastavljaju tradiciju neoklasicizma iz zlatnog doba bečke arhitekture. Simetrija, repetitivnost, izrastanje iz tla naslanjaju se na talijanski racionalizam. Stilizirana utroba hotela s odmjerenim floralnim i geometriziranim aplikacijama ugravirala je u navedeni povijesni slijed i za Opatiju kratak, ali važan period secesije. Otvorenost prizemlja hotela s barom, restoranom i bazenom, odnos s neposrednim prirodnim ambijentom (uglovna lođa orijentirana prema ulazu i pogledu nizbrdo, ukliješteni „linearni atrij“ duž stražnjeg lica), reinterpretacija karakteristične hotelske etaže nanizanih spavaonica s kupaonicama položenim duž pročelja te oslobođena i aktivna krovna paluba komuniciraju modernističke ambicije. Visokotehnološki, sofisticirani paket usloženoga prozorskog okna unutar duboke prozorske špalete s ogradom i zaštitom od sunca, a između pažljivo profilirane ovojnice horizontalne i vertikalne nosive strukture, kao da bi svojim ljuštenjem i razgradnjom prikazao čitavu vremensku lentu burne opatijske prošlosti. Hotel unutar naselja hotela, suvremena „recka“ u slojevitoj graditeljskoj baštini, umjesto da izmješta (što obično priželjkujemo od te specifične tipologije svojevrsnog nemjesta) snažno i uspješno umješta suvremenog turista u njegovo odredište." Iva Martinis