Zagrebačka retrospektiva Sanje Iveković počinje u prostoru stubišta, kao svojevrsnom prijelazu iz javnog gradskog prostora u galerijski, gdje su izložene fotografije i zvučni rad protesta Ne damo Varšavsku. Galerija MSU obuhvaća više prostornih nivoa, pa je postavom bilo važno omogućiti da se tematske podcjeline kustosice Zdenke Badovinac mogu artikulirano čitati, pojedinačno i u slijedu kretanja. Karakter postava omogućio je da pojedine vizure sadržajno objedinjuju više prostornih nivoa i tako afirmiraju odnose među radovima koji nisu linearni. Već prilikom uspinjanja, na prvom podestu stubišta otvarala se vizura koji sažima sadržaje izložene u tri etaže: ispred nas fotografije Izgubljeno i nađeno, iznad plakate Kućni rad u samoizolaciji, te na drugoj etaži grafikone Liverpoolske ankete. Na putanji kretanja, nakon dokumentacije performansa iz 1970-tih slijedi Arhiv-meeting points, kustosice Ivane Bago, gdje možemo doživjeti karakter vremena i kontekst umjetničke scene u kojem nastaju rani radovi umjetnice. Iz njega se eskalatorom podižemo na drugu etažu izložbenog prostora, gdje se otvara vizura na grad i spomenik Trudna memorija postavljen ispred muzeja. Izložbene podcjeline druge etaže povezuje longitudinalni zid na kojem se nalaze ključni radovi pojedinih grupa. Pogled na radove u čitavoj duljini zida svojevrsna je mini-retrospektiva opusa. Izložba završava s odljevima ženskih lica i osobnih priča izloženih na postamentima rada Ženska kuća, koji daje završnu tematsku naznaku čitavom prostoru kao sigurnom teritoriju gdje se otvaraju intimna i politička pitanja, osobna i kolektivna sjećanja, te teme društvene solidarnosti i institucionalne kritike. Zgužvani crveni papiri projekta Izvještaj iz sjene rasprostiru se čitavom površinom poda i dodatno vizualno objedinjuju prostor izložbe.