"Na sudaru staroga zagrebačkog Cvjetnog naselja s obiteljskim kućama, nizovima i manjim tipskim stambenjacima, koji su građeni u skladu s urbanističkim projektom Vlade Antolića iz 1939. godine, te dijela naselja s višestambenim zgradama iz perioda kasnije urbanizacije umetnuo se jedan samozatajni arhitektonski „zarez”. Na postojeću troetažnu izgradnju parazitira nova, nasljeđujući postulate „sojenice na Savi” odignutim prizemljem s ulaznim prostorom, rastvorenim južnim pročeljem te kosinom krova. Životni prostor širine tek 265 centimetara razvija se kroz (čak i za to naselje) karakteristični uzdužni presjek organiziran u poluetažama koje se pružaju s podesta dvokrakog stubišta postavljenoga u trećini tlocrta. S kraće strane, prema vrtu, vertikalni niz servisa, a s dulje living. Sprijeda toranj ili zadebljali zabat, a bočno fragmentiran uvid u zasigurno poseban i skriven život koji se unutra odvija. Skladna silueta sadrži i dijagonalnu usmjerenost – malenoj natkrivenoj terasi u prizemlju suprotstavlja se zimski vrt na posljednjoj etaži. Pažljivom perforacijom oplošja nadoknađuje se nedostatak fizičke dimenzije iznutra, afirmira simetrija pojedine prostorije i negira ugao. Svaki otvor, iznutra opisan drvenom špaletom, postaje autonomni prostor mirovanja. Vertikalna komunikacija iza leđa skriva buffer prema susjedu, a pri vrhu iznenađenje – malena biblioteka posred stubišnog kraka. Kao da nam upravo to stubište služi kao sredstvo organizacije redoslijeda životnih procesa: svakodnevnoga unutarnjeg usporavanja prema vrhu u večernjim satima i ubrzavanja prema izlazu ujutro." Iva Martinis