Napušteno staro kino Urania (nekad Partizan) karakteristično je za tipologiju kinodvorana smještenih u unutrašnjostima blokova zagrebačkog centra, koja je krajem dvadesetog stoljeća gotovo nestala iz gradskoga javnog života. Ambicije realizacije značajno nadrastaju početni motiv uređenja ureda arhitektonskog studija stvaranjem novog značenja i njegovoga (ponovnog) uvezivanja u urbanu matricu. Slojevito i suptilno gradi se odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti mjesta i kulture društva.

Arhitektonska reinterpretacija zatečenoga ugrađuje nove (polu)javne programe: niz radnih prostora i kulturni centar s višenamjenskim prostorom, malom tribinom i kantinom. Postojeće zgrade se obnavljaju, stara konstrukcija se vrednuje, ogoljuje i prikazuje, a samo se ulazni paviljon gradi zamjenski. Sve nove intervencije čitaju se kao uneseni elementi, gotovo poput namještaja.

Izvana se aktiviraju i artikuliraju vremenom atrofirane veze prema obodnim ulicama bloka čime nastaje potencijal novih urbanih interakcija. Iznutra se uspostavljaju novi međusobni odnosi starih volumena organiziranih oko središnjega dvovisinskog višenamjenskog prostora s malom tribinom, koja je ujedno i veza prema katu. Sama nekadašnja kinodvorana se istovremeno intervencijama rastvara gradeći ugodan, svjetlom okupan, introvertirani radni ambijent i prostorno dijeli po vertikali zadržavajući svoju tlocrtnu cjelovitost oslobođenu konstrukcije.

U današnje preizgrađeno doba, kada se preispituje pristup građenju i zaposjedanju neizgrađenih teritorija, naročito treba vrednovati uspješne primjere adaptacije postojećega arhitektonskog fonda, a ovim projektom je upravo to postignuto. Osim toga, ovom je intervencijom kuća postala prostor kreiranja arhitekture, ali je zadržala, pa i proširila društvenu ulogu u konzumaciji kulture i umjetnosti, i već u kratkom vremenu svoga novog života projekt Urania postaje mjesto interakcije rada i kulture, novo žarište kvarta i grada.