Iz ČIP-a / Klimaraznolikost: hrvatski paviljon na EXPO-u 2025 Osaka

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „Klimaraznolikost: hrvatski paviljon na EXPO-u 2025 Osaka“ Maroja Mrduljaša.

---

Kontekst

Lokacija za EXPO1970 Osaka smještena je u unutrašnjosti regije i do danas je ostala neizgrađena i nekomodificirana. U tom velikom zelenom voidu danas nalazimo samo ekscentričnu skulpturu Tarō Okamota nekada smještenu na centralnoj plazi koju su projektirali Kenzo Tange i Arata Isozaki. Park, skulptura i nekoliko preostalih tragova i dalje čuvaju uspomenu na možda i zadnji odista provokativni i polemički EXPO. Lokacija za EXPO2025 Osaka nalazi se na novom otoku nasutom u zaljevu ispred Osake u kojem se nalaze i drugi umjetni otoci. Do toga novog tla dovedena je i infrastruktura, u prvom redu podzemna željeznica, koja stvara preduvjete za već isplanirani development. U tih nešto više od pola stoljeća koja dijeli dva japanska EXPO-a svijet se bitno promijenio. Zapadna Njemačka se 1970. predstavila sferom u kojoj je Karlheinz Stockhausen izvodio procesne skladbe Expo, otvorena djela koja su, između ostaloga, bila u interakciji s radiovalovima kratke frekvencije. Godine 2025. ujedinjena Njemačka predstavila se paviljonom pod imenom „Wa! Germany“. „Wa“ se može prevesti kao „krug“, „harmonija“ i „wow“, a paviljon govori o važnosti cirkularne ekonomije. Ne treba niti isticati da su elementi paviljona kružni i izvedeni u drvu, jednako kao i gigantski prsten Sou Fujimota koji opasuje čitavi kompleks EXPO-a 2025. I tu se dešava zanimljiv obrat: dok je EXPO1970 organiziran oko snažnoga tehnologiziranog trga u središtu na kojima su plesne točke izvodili ljudi i roboti, entropiju tehnologije EXPO2025 drži na okupu čvrsti low-tech perimetar, vjerojatno i najviše dojmljiva arhitektura na aktualnoj manifestaciji.

Arhitektura ili PR?

Prilikom projektiranja hrvatskog paviljona bili smo svjesni suvremenog konteksta u kojem se EXPO uglavnom ne koristi kao poligon za odvažnija arhitektonska istraživanja, nego se mahom shvaća kao PR zadatak. Paviljoni su rijetko izlošci sami po sebi i fokus se stavlja na naraciju o politički korektnim mantrama poput održivosti, uz čestu podršku tehnološki proizvedenog spektakla. Tradicija izložbenog paviljona kao inherentno arhitektonskog eksperimenta utoliko je gotovo iščezla, iako se na svakom EXPO-u pojave izuzeci. Ove godine takav je primjer paviljon Bahraina koji je projektirala nova globalna arhitektonska zvijezda Lina Ghotmeh.

Jasno je da arhitekturu paviljona velikih manifestacija treba promatrati kao jedan od brojnih kanala komunikacije, no ta spoznaja ipak ne objašnjava znatan pad projektantskih, pa i kulturnih ambicija. Možda nije bez značenja fenomen kontinuirane sadašnjosti iz koje nestaje horizont budućnosti prema kojem se svaki eksperiment orijentira. (Arhitektonski) eksperiment je proba i podloga za daljnja istraživanja i primjene. Utoliko je on poklon vremenu i društvu koje se tek treba dogoditi. U eri instantnih gratifikacija, odmah mjerljivih učinaka i dominacije instrumentalnog mišljenja, eksperiment djeluje anakrono. U slučaju EXPO-a, institucije zemalja-naručitelja uglavnom računaju samo na kratkoročne PR efekte, dok je doprinos evoluciji arhitekture (ili nečega drugog) financiran javnim novcem izvan fokusa. Tako umjesto kreativnih, potencijalno rizičnih iskoraka s učincima dugog trajanja dobivamo ponavljanje.

Premise

Hrvatska ponovo nije imala svoj samostalni paviljon, nego malu parcelu unutar jedne od hala u kojima su se predstavljale zemlje manjih budžeta i ambicija. Prostor je izrazito limitiran: radi se o šezdesetak metara kvadratnih s nevelikom frontom. Dakle, ne radi se o slobodnostojećem štandu, nego o „niši“. Naš prilog na javnom arhitektonsko-dizajnerskom natječaju, a kasnije i u razradi projekta, ciljao je na afirmaciju arhitekture kao suvremenog medija sposobnoga sintetizirati perceptivno iskustvo i značenje. Glavni izazov bila je integracija: može li arhitektura istovremeno biti i infrastruktura i prizor, te mogu li se povezati fizička i virtualna domena? (U natječajnom projektu naglasak je još uvijek bio na fizičkom doživljaju, dok će se uključenje virtualne domene preciznije razraditi tijekom razvoja projekta.) Prilikom razvoja koncepta primat nisu imali niti „infrastruktura“ niti „prizor“, nego se projekt iskristalizirao upravo u traženju teme u kojoj će oni moći biti objedinjeni.

Na tom tragu krenulo se u osmišljavanje imerzivnog ambijenta: arhitekture koja nije kulisa ili okvir, nego sredstvo za stvaranje haptičkog iskustva. Taj pravac razmatranja nadovezuje se na rad Juhanija Pallasme i drugih fenomenoloških teoretičara arhitekture koji afirmiraju višeosjetilni doživljaj kako bi se umanjila dominacija retinalnoga. No u minijaturnom paviljonu doživljaj ne može biti tek posljedica tradicionalnih arhitektonskih elemenata. Na tragu Petera Sloterdijka i njegova tumačenja „arhitekture kao umjetnosti imerzije“ usmjerili smo se prema ideji mašine-demona čija je glavna uloga upravo proizvodnja iskustva, slično kao što su to učinili revolucionarni Blur-building Diller+Scofidio+Renfro iz 2002. ili pak Švicarski paviljon na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2002., koji su projektirali Philippe Rahm i Jean-Gilles Décosterd. Odmak od vizualnoga odveo nas je i prema stvaranju umjetnih mikroklima koje su već duže vrijeme predmet istraživanja Philippea Rahma. Možemo li krenuti od stvaranja doživljaja temperature, potencijalno i vlage, i od toga izgraditi temu paviljona? 

Tema

Ideju imerzivnog ambijenta trebalo je povezati s izložbeni narativom. Hrvatska se često prezentira kao zemlja raznolikosti: geografskih, prirodnih, kulturnih, kulinarskih i drugih… Jedan od ključnih preduvjeta za te raznolikosti jest upravo klima. U Hrvatskoj tako susrećemo tri klimatske zone, od kojih jednu sačinjavaju tri podzone (ukupno pet cjelina). Ekstreme ilustriraju Zavižan i Dubrovnik. Klimatske promjene dovode do ubrzane destabilizacije klima i njihovih razlika, s posljedicama na ljudske i ne-ljudske entitete. Otuda se i pojavio pojam klimaraznolikost, za koji smo s iznenađenjem otkrili da ranije nije bio korišten. Paviljon smo tako koncipirali kao superkondenzirano iskustvo hrvatskih različitosti kroz temperature i njihove varijacije reproducirane unutar 60 m². Inicijalno se razmišljalo o fiksnom odabiru pet meteoroloških stanica s kojih bi se u realnom vremenu preuzimali podaci o temperaturi i drugim klimatskim parametrima. Oni bi regulirali mikroklimatske ambijente u paviljonu u Osaki, s pomakom od 7 sati, koji bi kompenzirao vremensku razliku tijekom ljetnog perioda (Japan nema razliku između zimskog i ljetnog računanja vremena). Na taj način uspostavila bi se veza između dvaju fizičkih klimatskih prostora: izvornoga u Hrvatskoj te prenesenoga i umjetno stvorenoga u interijeru u Osaki. Narativ izložbe bi se doživljavao neposrednim tjelesnim iskustvom nadopunjenim jezgrovitim, manifestnim tekstualnim porukama u paviljonu na tragu Jenny Holzer. Tako je učinjen obrat u standardnoj komunikaciji. Umjesto da poruka o važnosti održavanja postojeće klimaraznolikosti započne od apstraktnog narativa i verbalnog storytellinga kojim su posjetitelji već i previše zasićeni, iskustvo započinje od haptičkog doživljaja tijela u ambijentima te računa i s ugodom i s nelagodom. Također, paviljon je u temperaturnom smislu uvijek drugačiji.

U razradi projekta postavilo se pitanje kojim kriterijem se biraju referente meteorološke točke, pa je odlučeno da se rotira svih 45 glavnih meteoroloških stanica koje su razvrstane u odgovarajuće zone. Za njihovu točnu klasifikaciju korištene su javno dostupne karte prema Köppen-Geiger klasifikaciji Sveučilišta Princeton u rezoluciji od 1 km. Rotacijom stanica dodatno se usložio odnos referentnoga fizičkog prostora u Hrvatskoj s mikrozonama u paviljonu: posjetitelj je na istom fizičkom mjestu mogao u jednom trenutku biti u Zavižanu, a u drugom na Puntijarki.

Arhitektura = infrastruktura

Za takav koncept trebalo je naći prikladno arhitektonsko-tehnološko rješenje. Ono je pronađeno u inverziji hijerarhije arhitekture i tehnološke infrastrukture i sustava podnog / zidnog / stropnog grijanja. Umjesto da tehnologija vizualno ili prostorno nestane, sustav cijevi iskorišten je za definiranje solida (punog volumena) unutar kojeg se dubi void (praznina) – sam nastanjivi prostor paviljona. Sustav cijevi tako istovremeno definira prostor i obavlja ulogu termičke regulacije ambijenta. U teorijskom smislu korištenje tehnologije / infrastrukture kao nositelja arhitektonske artikulacije naslanja se na rad Raynera Banhama. Postupak relativiziranja odnosa prostora i njegovih granica ima svoje lokalne predšasnike: seminalni paviljon Vjenceslava Richtera za Trijenale u Milanu iz 1964. godine te Teglenicu (la Nave), Hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2010. pod vodstvom povjerenika Lea Modrčina. Sustav grijanja i hlađenja međusobno razmjenjuje viškove energije, pa je, jednom kada je mašina upogonjena, potrošnja energije minimalizirana. 

Izvorno je zamišljeno da fluidi u transparentnim cijevima mijenjaju boju u ovisnosti o temperaturi temeljem poznatog Le Chatelierova principa u kojem stabilni kemijski spojevi reagiraju na izvanjske stresore. Prilikom povećanja temperature kobaltni klorid u fluidu mijenja boju prema plavoj, dok se prilikom smanjenja temperature boja pomiče prema ružičastoj (suprotno od standarda vizualizacije temperatura). Kobaltni klorid u cijevima tako bi kontinuirano vizualiziralo promjene u temperaturama. U razradi projekta ispostavilo se da je skladištenje kobaltnog klorida vrlo skupo zbog njegove toksičnosti, pa se od te varijante odustalo, a u sustave su umetnuti pigmenti koji su približno korespondirali sa srednjim vrijednostima temperature u cijevima.

Fizička arhitektura paviljona je stroj za stvaranje klimatskih mikrozona. Sastoji se od modularnoga čeličnog okvira na čijem su „krovu“ postavljeni sustavi klimatske regulacije i rasvjeta, dok je prostor definiran rasporedom cijevi i njihovim izostankom. Kako bi se formirao fluidni i nehijerarhijski prostor, cijevi su različitih „dubina“ računato od stropa. Voidi u šumi cijevi organizirani su temeljem logike rasporeda klimatskih mikrozona, ali i intuitivne oblikovne geste autora. Čitav paviljon prefabriciran je i testiran u Hrvatskoj, te je u Japan otpremljen u sekcijama i ponovo sastavljen. Teoretski, moguća su daljnja sastavljanja i rastavljanja paviljona, no ona su ipak zahtjevna i radno intenzivna.

Od fizičkoga prema virtualnom (i natrag)

Fizička arhitektura analogna je informacijskoj arhitekturi paviljona kao višekanalnoga komunikacijskog sustava koji zatvara krug između fizičkoga i digitalnoga. Unutar paviljona postavljene su tri termičke kamere koje u realnom vremenu snimaju posjetitelje i okolni ambijent. Unutar paviljona nalaze se i tri monitora koji naizmjence pokazuju termičke snimke te karte, grafike i poruke o klimatskim zonama, kao i sažete poruke o klimaraznolikosti. Paralelno, ti streamovi fotografija i podataka dostupni su i na webu koji je optimiziran i za telefone i za desktope, te na velikom monitoru ispred paviljona. Posjetitelji putem QR-koda u paviljonu mogu u realnom vremenu putem pametnih telefona preuzeti svoje termalne fotografije i podijeliti ih različitim kanalima. Time je ostvarena dvostruka imerzija: imerzija u fizički prostor paviljona sa svim doživljajnim i socijalnim aspektima, te imerzija u digitalnu domenu s informacijama i integracijom s društvenim mrežama. I organizacija i sam operativni software sustava koji povezuje matične meteorološke stanice, paviljon i njegove senzore, termičke kamere, monitore, web i druge digitalne outpute bio je projekt znatne složenosti. Na zahtjev naručitelja, Ministarstva vanjskih poslova, u sljedove klimatskih informacija interpolirani su i kratki videi montirani od materijala koji su isporučile turističke zajednice, što je umanjilo konceptualnu čistoću projekta. Pokazalo se da je ta sinteza fizičkog i virtualnog prilično uspješna, pa je jedna od glavnih atrakcija bila upravo snimanje i dijeljenje termičkih selfija. Znatnu ulogu igrali su predani vodiči – domaćini paviljona koji su neumorno objašnjavali o čemu se tu radi. 

Coda

Paviljon je dobio Srebrnu medalju za interpretaciju teme u kategoriji nesamostalnih paviljona, što je ujedno i prva nagrada koju je dobio neki hrvatski EXPO paviljon. Nagrade dodjeljuje Bureau International des Expositions, organizacija sa sjedištem u Parizu koja organizira EXPO-e od 1931. godine. Šira recepcija uglavnom je izostala: i u lokalnom i globalnom kontekstu, i u stručnoj i u široj javnosti. S jedne strane, nitko se nije bavio ciljanim PR-om koji je u suvremenim okolnostima nužan. S druge strane, sama tipologija projekta koji nije objekt, a nije niti nakupina tehnoloških elemenata, nego fizičko-virtualni sustav u kojem je koncept jednako važan kao produkt sigurno izaziva poteškoće u recepciji. U konačnici, smisao projekta možda leži u „research by design“ metodi: on je „izgrađena teorija“ koja se zatim može vratiti natrag u „teorijsku domenu“. Tek u tim daljnjim tumačenjima, kontekstualizacijama i novim primjenama mogao bi se iskazati njegov arhitektonski potencijal doprinosa nekim budućim idejama.

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.