Iz ČIP-a / Oblikovanje prostora koji nas oblikuje: Studentska iskustva izmještaja i povratka u Kačićevu

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture nastavljamo tekstom „Oblikovanje prostora koji nas oblikuje: Studentska iskustva izmještaja i povratka u Kačićevu“ Ive Džaja, Ane Imrović, Marka Lapića, Marte Petračić, Vita Reščića, Tome Tolja i Lucije Veble.

---

/2019/ Lutanje dugačkim terrazzo hodnicima Kačićeve 26, u potrazi za praznom crtaonicom ili slobodnim kutkom. Odlazak u pušionu, susret poznatih lica.

/2020/ Izrezbarene klupe i spontani kratki razgovori preko noći zamijenjeni vlastitim stanovima, sobama i virtualnim crtaonicama uslijed pandemije COVID-a. Razorni potres ostavlja posljedice na Šenovoj zgradi fakulteta. Pokreće se tema obnove i selidbe nastave. 

/2023/ Kratki povratak nakon pandemije u staru poznatu instituciju ubrzo prekinut selidbom u novouređeni prostor u Hondlovoj ulici kraj maksimirske šume. Uski hodnik s automatom za kavu i parapetni zid s pogledom na dolazeće pacijente poliklinike srca su okupljanja. Loša godina za kolektivizam i studentsku nadobudnost.

/2023/ Sljedeća privremena stanica – industrijska zona Žitnjak i prometni čvor kratkih i intenzivnih susreta u atriju i galeriji Tekstilprometa. Kolodvor događaja na kojemu čovjek nema namjeru dugog zadržavanja. Mjesta za studiranje pronalažena na FER-u, Filozofskom, u kafićima i dnevnim boravcima.

/2025/ Dugo iščekivani povratak u novu – staru Kačićevu 26 i ponovno prisvajanje hodnika izložbe taštine. Kult petog kata reprogramiran u prostor studentskog rada. Godine skitnje po prostorima koji su nas neupitno oblikovali završavaju gdje su i počele, u promijenjenom i prilagođenom izdanju.

Studentski radni prostor u zgradi Tekstilprometa (Foto: Iva Džaja)

Hondlova i Tekstilpromet

Uslijed velikog potresa koji je 2020. godine pogodio Zagreb započela je sveobuhvatna obnova Donjega grada u koju je bila uključena i zgrada Arhitektonskog fakulteta. Izmještanjem nastave u prostore u Hondlovoj na Maksimiru i Tekstilprometu na Žitnjaku, dobili smo iskustvo dvaju potpuno novih i različitih svjetova. Hondlovu nismo dijelili sa studentima drugih fakulteta, davala je osjećaj pripadnosti, donekle se i dalje nalazila u gradu, lako pristupačna javnim prijevozom. Tekstilpromet, njegova sušta suprotnost, izolirana je točka, dio industrijskog dijela grada na jugoistoku sa slabom poveznicom s gradom.

Riječ je zapravo o velikoj komercijalnoj i skladišnoj zgradi čije sobe bez prozora i osobnosti te loša akustika u predavaonicama i beskonačni mračni hodnici obasjani fluorescentnim svjetlima nisu učinili te prostore poželjnim mjestima zadržavanja. Štoviše, nakon vježbi i predavanja čim prije se bježalo kući ili u centar grada. U jednom trenutku taj nas je mrak počeo toliko gušiti da su se krenuli pojavljivati kolaži prozora oblijepljeni po zidovima. Bila je to spontana protestna reakcija prema prostoru, ali i poticaj koji nas je, ironično, kroz osobno negativno iskustvo, osvijestio o vlastitoj struci te nam „otvorio um” za nova djelovanja u prostorima Tekstilprometa. Skladište je počelo poprimati neke nove karakteristike, poput čekaonice, kada su se postavili stolovi i stolice u ulaznom halu prizemne etaže. Nije trebalo dugo da mi studenti ponovno uzmemo stvar u svoje ruke i nastane prostor koji odgovara baš nama, izmještajući stolove, stvarajući niše za učenje, druženje, ispijanje kave, kartanje bele, briškule ili trešete.

U Tekstilprometu nismo bili sami, dijelili smo ga sa studentima geodezije, građevine te strojarstva i brodogradnje. Međutim, iako je taj trenutak sadržavao potencijal za druženje i interdisciplinarnu suradnju, oni se nisu dogodili osim na razini susreta. Svi smo živjeli tu privremenost. Nedostajao nam je katalizator za druženje. Oko stolova ulaznog hala formirale bi se grupe studenata koji su se već i otprije međusobno poznavali te bi na to mjesto dolazili provoditi vrijeme između predavanja i vježbi. Javni karakter tog prostora nije nas poticao na kontakt. Pouke Tekstilprometa i njegovih problema omogućavaju nam analiziranje situacije na novoplaniranom petom katu zgrade Arhitektonskog fakulteta u Kačićevoj. Njegovo korištenje od jutra do sutra najbolji je pokazatelj namirivanja naših gorućih potreba. Međutim, u odnosu na Tekstilpromet u kojem smo sa studentima različitih fakulteta dijelili jedan prostor, trenutačna politika petog kata dopušta boravak isključivo studentima arhitekture. Zbog toga se s vremenom počeo razvijati animozitet prema nama i našem prostoru. Animozitet koji bi se mogao razriješiti uspostavljanjem identiteta, a ne kontrolom.

Lijevo: TU Delft (Foto: Marko Stojanović); Desno: Arhitektonski fakultet u Ateni (Foto: Iva Džaja)

Studentski prostori – Atena i Delft

Manjkavosti studiranja koju smo osjetili izmještanjem nastave na privremene lokacije kulminirale su u iskustvu Tekstilprometa te dodatno motivirale neke od studenata na bijeg od njegovih krajnje nepovoljnih uvjeta i odlazak na studij u inozemstvo. Sada, nakon povratka u Zagreb i u novu – staru Kačićevu 26 otvara se prilika za direktnu usporedbu novouređenog prostora petog kata s njegovim ekvivalentima, primjerice drugim katom TU Delfta. Prostori su identične namjene, naš je naravno manjih dimenzija, proporcionalno broju studenata. Odmah bi kao šarmantnu kvalitetu petog kata valjalo istaknuti činjenicu da je prostor opremljen namještajem koji su studenti sami zajedno izradili na inicijativu Hrvoja Spudića i Josipa Fabijanca, čime se gotovo neposredno uspostavlja i osjećaj identifikacije s prostorom.

Na drugom katu TU Delfta skupi i iznenađujuće teški, prije svega dizajnerski uredski namještaj dominira prostorom, premda se u svakodnevnom radu ne koristi u svom punom i raskošnom kapacitetu. Skoro dvije tisuće Vitra.04 stolica tiho se kreću po tepisonu, završnoj podnoj oblozi koja prekriva nekoliko tisuća kvadrata prostora studija. Ali između 1990 dizajnerskih stolica na tepisonu Delftov drugi kat otkriva i neke jednostavne prostorne kvalitete koje bi vrijedilo spomenuti zbog nedostatka takvih na našem petom katu. Male „socijalne niše“ poluprivatne i intimnije atmosfere materijalizirane su u obliku paravana, dvosjeda i fotelja, i/ili promjene u boji tepisona. Rijetke, ali cijenjene, zvučno izolirane / odvojene sobe koegzistiraju s ostatkom prostora studija bez međusobnog narušavanja funkcija, dakle ponuđena je mogućnost održavanja sastanaka, primjerice studentskih udruga. Također postoje i sobe za kontemplaciju. Jedan praktičan element, ujedno i najkorišteniji – ormarići. Cijeli drugi kat popraćen je tim sefovima najvrjednijih osobnih stvari koje studenti po principu „tko prvi, njegova djevojka“ rezerviraju početkom svake akademske godine. Za kraj najbanalnija, a možda i najsimpatičnija kvaliteta – letvice iznad stolova koje nude okvir za slobodno izražavanje i oglašavanje studentskih inicijativa, događaja i kreativnosti. Odražavajući ostatak kontroliranoga i u potpunosti projektiranog prostora, ta je sloboda onda i zadržana na točno predviđenom mjestu.

Istovremeno, Erasmus+ studijski boravak na Arhitektonskom fakultetu National Technical University of Athens otvara potpuno drugačiju sliku akademskog prostora. Izvana je to monumentalna, neoklasicistička i svečana zgrada, projektirana kao simbol znanja, reda i kontinuiteta jedne kultne institucije. Iznutra ona funkcionira kao živ, dinamičan prostor aktivnih studenata arhitekture. Za razliku od našeg fakulteta, koji ni izvana ni iznutra, pa tako ni na prostoru petog kata ne reflektira taj spontani, „neprojektirani“, samouspostavljeni studentski duh, u Ateni se on jasno vidi svakodnevnom praksom korištenja prostora. Prostori „samo za arhitekte“ nisu unaprijed definirani, nego se kontinuirano sami stvaraju. Atrij, dvorište ispred menze ili hodnici postaju glasna mjesta rada i druženja: stolovi se iznose iz učionica, tijekom predaja razvlače se tende između stabala, glazba se pušta na zvučnicima. Stavovi se iznose na plakatima i grafitima, a tjedno se održavaju rasprave s profesorima na javnim mjestima s temama od funkcionalnih problema zgrade do pitanja nadzora i slobode izražavanja. Privatni prostor koji mi pokušavamo definirati i ograničiti na peti kat, ondje je promjenjiv, postoji bilo gdje, u onom obliku u kojem ga studenti u tom trenutku uspiju uspostaviti. Prostoru petog kata možda upravo nedostaje ta spontanost ili ipak traži pomalo kontrolirani sustav kakav postoji u Delftu. Uvjetovani vlastitim načinom života možda se naš senzibilitet nalazi negdje između tih dviju krajnosti.

Kačićeva 26 – peti kat

Kultna studentska soba 502, takozvana pušiona, kao izolirani kutak u potkrovlju faksa do njegove obnove nudila je prostor dnevnog boravka, radne sobe i česte spavaonice za studente. Nije bila reprezentativna niti je osobito pozivala na ulazak. Moralo ju se otkriti te je nižim godinama zasigurno vladalo ozračje da se u nju ulazi zaslugom ili pozivom, koje bi se kasnije rasplinulo ulaskom. Bez sumnje i pretjerane romantizacije toga potkapacitiranog prostora, zračila je karakterom i patinom naseljenosti. Bila je svojevrsni studentski mjehur koji je, paradoksalno, jedan hodnik dijelio od profesorskih kabineta. Mjesto je to gdje su oformljene mnoge udruge koje i danas djeluju. To je prvi i jedini studentski prostor koji smo prisvojili.

Nasuprot tomu, današnji je peti kat prisvojen kao što bi to bio novi gradski trg. Ovaj je javni forum zamijenio poluprivatne prostore rada i okupljanja, kafiće i niše zavlačenja koje su formirale identitete klika i društava, te ih iskreno odražavali. Prostor je to velikog kapaciteta, potencijala i vrijednosti koji ipak još ne dijeli onu intimnost, spontanost i pripadnost koju bi mogao. Njegov tlocrt projektiran je prema namjenama: tihom radu, maketarenju i prostorima diplomske radionice, njegov inventar smisleno projektiran i izrađen, a njegovo korištenje konfiguracijom ograničeno na predodređen program. Za njegov razvoj već se puno napravilo da ga se od gole hladne ljuske pretvori u ono što jest danas. Od radionica radnih stolova, projekta pregrada diplomske radionice, studentskog natječaja za uređenje mjesta studentskog zbora, do nesretnog dopremanja laserskog rezača u maketarnicu kranom (što je zahtijevalo demontažu zida i prozora).

No za ukorjenjivanje identiteta prvi je korak promjena percepcije te se na peti kat ne smije gledati kao na showroom, apoteku ili projektantski artefakt. Mjera njegove uspješnosti nije fotogeničnost nego upravo njegova prilagodljivost stalnoj promjeni, koja mora biti inicirana od strane studenata. Stav o pasivnosti naših generacija nastavit će se ako se kontrola identiteta tog prostora nastavi. Peti kat mora postati prostor studentske „kolektivne“ privatizacije u čiji se okvir mora uklopiti širok spektar studentskog djelovanja, okupljanja i izražavanja. Izvannastavne aktivnosti i sekcije moraju imati svoj kutak, a studentski zbor adekvatniji prostor za sastajanje. Manjak prostora za udruge jedan je od velikih propusta ovog ostvarenja. Trenutačno jedina alternativna mjesta sastajanja udruga – stanovi, kafići i Društvo arhitekata Zagreba – ugošćuju studentsko okupljanje izvan radnih sati. Alarmantno je kako obnova zgrade ima već i prvu žrtvu gentrifikacije – kultni AF tulum koji se u sadašnjim uvjetima vjerojatno neće moći održati. On predstavlja kontinuitet, prljavu realnost korištenja za koju možda nova zgrada još nije sasvim spremna. Zahtijeva i suglasnost svih triju fakulteta koji prostor dijele, a koja se isto ne podrazumijeva. Zasad nam ključno pitanje ostaje hoće li takav okvir primiti na sebe identitet generacija koje ga žele naseliti? Kada se to dogodi i kada peti kat bude odražavao generaciju studenata arhitekture, kada njegov identitet postane neupitno naš, nestat će i problemi poput gužvanja sa studentima drugih fakulteta u knjižnici, kao i potreba da smišljamo sve okrutnije načine da ih otjeramo.

Oblikovanje prostora koji nas oblikuju – studentske vizije

Nakon svega rečenoga, peti je kat neupitno studio radnog kolektiva, tvornica studentskih ideja i generator razmjene savjeta i informacija. Prvi put kao studenti dobivamo svoj 24-satno dostupni odjeljak zgrade institucije kojoj pripadamo, a poticaj sentimenta o „našem“ prostoru zasigurno su već provedene akcije izrade radnih stolova, ali na tome ne smijemo stati. Nije puno potrebno da zaiskre ideje o tome što bi taj naš prostor još mogao biti, polazeći od ideje da on u punom smislu i bude naš. Prostor s takvim nabojem zamisliv je kao poligon za testiranje ideja i magnet za studentsku participaciju. Dok su stvarne potrebe prilagodbe fakultetskog prostora već utvrđene, a buduće se naziru, naslanjajući se na inozemne modele kojima smo inspirirani, nadamo se postati ravnopravni dioničari petoga kata koji bismo tada zaista prilagodili sebi. Ovdje se otvara prilika izvođenja projekata kroz neke kolegije, posebice istraživačke, u dosluhu sa studentskim potrebama. Svojevrsni testing ground zagrebačkog fakulteta mogao bi se proširiti i na neartikulirani vanjski prostor ispred zgrade, možda i po serpentinskom modelu. Takva promjena pristupa mogla bi potaknuti neke nove svjetonazore i participativne impulse studenata koje ova institucija odgaja. Što bi bolje nego „odgoj od doma“ demonstriralo da drugačije vizije okoliša nisu nemoguće i naivne te da prostor nije fiksan i nepromjenjiv, nego transformabilan, podložan kritici i prilagodljiv novim uvjetima.

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.