Iz ČIP-a / Kratki rezovi

Serijal autorskih tekstova iz ovogodišnjeg izdanja časopisa Čovjek i prostor: Godišnjak hrvatske arhitekture otvaramo „Kratkim rezovima“ Tome Plejića, predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata.

---

Crafted world: Ništa nas na to nije pripremilo – Sve nas je na to pripremilo
Tokyo > Paris > Split > Zagreb > Split

(Hrvatska arhitektura 2025./2026. u kontekstu)

Uvodna napomena: Na prste jedne ruke, kroz kratke rezove – kao predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata – sumiram domete hrvatske arhitekture u globalnom kontekstu tijekom prošle godine ne znajući još odluke o nagradama Stručnog žirija za 2025. godinu.

Zagreb, 2026_06_04, 05:21 PM

Harajuku (2025_04_15, 03:25 PM), luda četvrt u Tokiju, jedno je od najvažnijih mjesta suvremene modne i urbane kulture. Desetljećima laboratorij mladenačkih subkultura, eksperimentalne mode i alternativnih identiteta. Na ulicama Harajukua nastajali su stilovi poput Lolite, Decore, Visual Keija…. Harajuku je radikalan, modu ne promatra kao luksuzni proizvod, nego kao sredstvo osobnog izražavanja. Odjeća postaje alat za stvaranje vlastitog identiteta, izvan društvenih normi i očekivanja. Mladi su modom stvarali nove vizualne jezike, kombinirajući elemente pop-kulture, tradicionalne japanske estetike, punka, animea i visoke mode. Sakura. Puni cvat. Klimaks sezone. Svi smo u transu.

Lana Cavar, koja je s Narcisom Vukojević nekidan prezentirala nagrađenu knjigu Srce zemlje autorice Glorije Lujanović na konferenciji TDCDAY u sklopu izložbe nagrada japanskog udruženja Tokyo Type Directors Club, uputila nas je na OMA-inu izložbu Crafted World brenda Loewe, odnosno svojevrsni Andersonov pozdrav, njegova odjavna špica. Posebno dojmljiv segment izložbe su suradnje s umjetnicima. Instalacije inspirirane djelima Studija Ghibli i keramičkog studija Suna Fujita pokazale su kako moda funkcionira kao platforma za kulturnu razmjenu. Vizualno, izložba je uspješno balansirala između spektakla i intimnosti. Najveća vrijednost izložbe ipak leži u njezinoj afirmaciji zanatstva kao kulturne i umjetničke vrijednosti. U vremenu ubrzane proizvodnje i digitalne potrošnje Crafted World podsjeća da su strpljenje, ručni rad i materijalno znanje i dalje temelj kreativnosti. Loewe se pritom ne predstavlja samo kao proizvođač nego kao aktivni promicatelj očuvanja i razvoja tradicionalnih vještina.

Nakon Fluffy palačinka s rikotom prolazimo sporednim, prohodnijim ulicama i probijamo se prema izložbi u nastajanju Sateliti koju pripremaju Nicolas Winding Refn i japanski kreator igara Hideo Kojima, no u jednom trenutku čujemo uzvike: – Lea! Toma! Lea! Toma! – potpuno nestvarno. Potpuno neočekivano. Potpuno čudno. Osjećaj malaksalosti? U hektičnoj gužvi rijeke ljudi koji se toga toplog dana gibaju rahlim Tokijem prepoznao nas je naš prijatelj, arhitekt Pero Vuković koji je prije dva dana sa svojim timom otvorio paviljon Klimaraznolikost u Osaki. Još pod dojmom, u hajpu oko otvaranja prepričao nam je prve dojmove koje smo taman promašili, a nismo vidjeli niti paviljon u hali u Buzinu prije razmontiranja i slanja u Japan. Paviljon sam tek vidio na desetim Danima arhitekata u Brelima. Zbilja me se ta desetominutna prezentacija dojmila. Ostao sam prestavljen. Sama prezentacija, način na koji je izrežirana, tajming pokretnih i statičnih slika, način na koji je Antonio Patljak interpretirao paviljonsko predstavljanje – fascinantno. Tom prezentacijom prenijeli su sav intenzitet sume izazova i nezaobilazne nervoze na sve nas u publici. Odnos fluidnog iskustva kontrastiran je s anatomijom elemenata koji su pažljivo iskonstruirani u mikrosetove zbog transporta, montaže…

Paviljon Croatia – Climadiversity definitivno je jedan od najradikalnijih i najvažnijih hrvatskih nastupa na svjetskim izložbama. Srebrna nagrada Bureaua International des Expositions (BIE) za interpretaciju teme u kategoriji zajedničkih paviljona, dodijeljena među 27 zemalja u zoni „Saving Lives”, između ostaloga to potvrđuje. Paviljon se neprestano mijenja ovisno o vremenskim uvjetima u Hrvatskoj te nikada nije potpuno isti. Multidisciplinarni autorski tim – Lana Grahek, Maroje Mrduljaš, Antonio Patljak, Korina Vuković, Pero Vuković i suradnici – fokusira na nevidljive procese, podatke i klimatske promjene koje oblikuju našu svakodnevicu koristeći podatke s meteoroloških postaja diljem zemlje u stvarnom vremenu. Paviljon posjetiteljima omogućuje da fizički osjete klimatske razlike između različitih hrvatskih regija. Klima tako postaje iskustvo, a ne informacija. Paviljon je važan jer pokazuje suvremenu arhitekturu integrirajući znanost, tehnologiju i umjetnost u jedinstveno iskustvo vrlo blisko izložbi Crafted World. Danas Harajuku ostaje i dalje simbol kreativne slobode i mjesto gdje se moda, umjetnost i svakodnevni život susreću na jedinstven način. Što epizoda s Perom definitivno potvrđuje. Harajuku promatram kao kulturni fenomen koji je promijenio način na koji razumijemo odnos između mode, identiteta i urbanog prostora.

Foto: Toma Plejić (gore), Keishin Horikoshi / SS (dolje)

Pariz (2025_08_29, 06:21 PM), oblačan dan, Centar Pompidou otvoren je kada sam se rodio, sad se zatvara. Završava jedna epoha. Fasada je u tekstilnim mrežama. Otpalo lišće zadržava se na njima. Stakla su neoprana. Rasvjeta je uglavnom ugašena ili svedena na minimum. Kosi trg je prazan. Dućan je zatvoren. Prozirni lockeri uglavnom su puni i blinkaju crveno, a tek pojedini blinkaju zeleno. Na staklima dućana polijepljeni su A4 listovi s po jednim velikim isprintanim slovom na listu s porukom: THAT’S ALL FOLKS! Osjeća se napetost u zraku. Posljednja izložba je u tijeku. Šuškavi eskalator nas prebacuje u izložbu, novu sferu. Prašnjavi, apokaliptični Danny Boyle vajb.

Ova zadnja izložba dobiva posebnu snagu jer se odvija u trenutku neposredno prije zatvaranja zbog višegodišnje obnove. Kao posljednji veliki umjetnički čin unutar tog prostora, ona funkcionira poput kolektivnog rituala prijelaza. Knjižnica, mjesto pohrane znanja, pretvara se u privremeni laboratorij sjećanja, imaginacije i otpora. Tragovi polica, namještaja i infrastrukture nisu scenografija, nego aktivni nositelji značenja, podsjetnik da je znanje uvijek fizičko, političko i društveno uvjetovano. Izložba Ništa nas na to nije pripremilo – Sve nas je na to pripremilo (Rien ne nous y préparait – Tout nous y préparait) Wolfganga Tillmansa okupacija je prostora, sustava i načina na koji percipiramo stvarnost. Tillmans preuzima cijelu razinu i pretvara je u pulsirajući ekosustav slika, zvukova, tekstova, arhiva i tijela. To nije izložba koju se obilazi; to je izložba u koju se ulazi i u kojoj se boravi. Obuhvaćajući više od trideset i pet godina rada, Tillmans ne nudi pregled vlastite karijere, nego mapu svijeta u stalnoj transformaciji. Fotografija ovdje prestaje biti autonomni objekt i postaje samo jedan od medija kroz koji se prelamaju pitanja istine, moći, tehnologije, intimnosti i kolektivnog iskustva. Svaka slika, svaki komad papira, svaki zvučni zapis djeluje kao fragment mnogo veće mreže odnosa koja se neprestano rekonfigurira pred posjetiteljem. Radikalnost izložbe leži upravo u njezinu odbijanju reda. Nema hijerarhije, nema centra, nema unaprijed zadanog puta.

Monumentalne fotografije susreću se s gotovo nevidljivim isječcima, osobni trenuci s političkim događajima, dokument s apstrakcijom, arhiv sa sadašnjošću. Tillmans ne organizira značenja – on ih oslobađa. Posjetitelj više nije promatrač, nego aktivni sudionik koji vlastitim kretanjem proizvodi veze između sadržaja. Temama zajedništva, queer identiteta, slobode, medijske manipulacije i političkih transformacija Tillmans potvrđuje da umjetnost nije bijeg od stvarnosti, nego alat za njezino razumijevanje i preoblikovanje. Njegova izložba ne govori o svijetu iz sigurne udaljenosti; ona uranja u njegove kontradikcije i ostavlja ih otvorenima. U konačnici, Ništa nas na to nije pripremilo – Sve nas je na to pripremilo (Rien ne nous y préparait – Tout nous y préparait) pokazuje što izložba može biti u 21. stoljeću: prostor u kojem se susreću znanje i sumnja, privatno i političko, prošlost i budućnost. Prostor koji ne traži da ga promatramo, nego da u njemu mislimo, osjećamo i preispitujemo vlastitu poziciju u svijetu.

Nakon izložbe odlazimo dalje – u novi kaos – u Dover Street Market Paris. DSM je prostorni eksperiment, „kulturni poremećaj“ i jedna od najuspješnijih subverzija modne industrije posljednjih dvadeset godina. Kada su Rei Kawakubo i Adrian Joffe 2004. godine otvorili prvi DSM u Londonu (a mi upoznali Silvija Vujičića u Veneciji koji nas je na to uputio), nisu stvorili novu maloprodajnu destinaciju – stvorili su alternativni svemir u kojem se moda oslobađa logike izloga, sezonalnosti i predvidljivosti. DSM djeluje poput živog organizma u stalnoj mutaciji. Svaki kat, svaki kut i svaka instalacija funkcioniraju kao privremeni sudar ideja, estetika i svjetova. Luksuzni brendovi koegzistiraju s mladim dizajnerima, umjetničkim intervencijama, eksperimentalnim objektima i neočekivanim prostornim scenografijama. Ovdje proizvodi nisu posloženi prema tržišnoj logici, nego prema intenzitetu kreativnog naboja. Rei Kawakubo taj je pristup nazvala „beautiful chaos“, a DSM je koreografirana eksplozija različitosti.

U vremenu kada je maloprodaja postajala sve homogenija, algoritmizirana i predvidljiva, DSM ponudio je nešto gotovo radikalno: iskustvo otkrivanja. Kupovina je prestala biti transakcija i postala kulturni događaj. Posjet DSM-u sliči više ulasku u izložbu suvremene umjetnosti, urbani laboratorij ili privremenu autonomnu zonu nego odlasku u trgovinu. Njegov stvarni utjecaj daleko nadilazi modu. DSM je redefinirao pojam retail prostora za čitavu generaciju dizajnera, kustosa i arhitekata. Pokazao je da trgovina može biti medij, platforma i kulturna institucija; mjesto proizvodnje značenja jednako koliko i mjesto prodaje proizvoda. 

Mnogi današnji konceptualni prostori, od luksuznih butika do hibridnih kulturnih platformi, duguju svoj DNK upravo ovom modelu. Svaka lokacija (posjetili smo London, Ginzu, New York, Pariz, a nismo Peking, Singapur i Los Angeles) funkcionira kao lokalna manifestacija iste ideje: prostora u kojem se kreativnost ne prezentira, nego proizvodi u stvarnom vremenu. DSM ne izvozi identitet; on generira nove identitete putem susreta, trenja i neočekivanih veza. Zbog toga je DSM jedan od rijetkih projekata koji je uspio transformirati ne samo način na koji kupujemo modu nego i način na koji je doživljavamo. To je fizička manifestacija filozofije Rei Kawakubo: neprestano odbijanje pravila, kontinuirano preispitivanje normi i uvjerenje da kreativnost nastaje upravo ondje gdje sustav gubi kontrolu. U svijetu koji teži standardizaciji, DSM ostaje prostor produktivne nesigurnosti – mjesto gdje moda nije roba, nego događaj.

Nakon duljeg obilaska, prije izlaska odlazimo do trolisnih kapelica s knjigama. Iz daljine osjećam poznati bliski predmet. Sivkasto, srebrno isijavanje. Shining. Naglo uzvikujem: – Evo, Ping! – Lea ne vjeruje očima. Zbilja, knjiga Ping na displeju okružena posebnim collector’s–item izdanjima. Nevjerojatno. Naša velika, mamutska knjiga naše male arhitektonske i kulturne scene u centralnoj apsidi knjižare, u centralnoj poziciji. Upustili smo se u razgovor s osobljem i tumačili kako smo mi ti koji smo uredili knjigu s prijateljem dizajnerom Damirom Gamulinom i kako je to sve skupa nama potpuno nestvarno. Visok i elegantan Francuz osjetio je koliko smo se uzbudili te je potpuno relaksirano sumirao: – Vi ste u našem dućanu. Mi imamo vašu knjigu. Sve je savršeno. Izbalansirano. Parfait!

Foto: Toma Plejić

Split (2025_10_24, 01:01 PM), mekan, topao jesenski dan. Hladna aula fakulteta FGAG rezonira žamor. Poznata lica, umirovljena i u naponu snage. Ivan Blasi je ponovo s nama, otvara izložbu. Držim potpuno plavu knjigu u ruci. Knjiga se otvara tekstom: „Ove nagrade – i ova publikacija – posvećene su vama, iznimnim mladim talentima europske arhitekture. Vi ste nova generacija koja oblikuje europski izgrađeni okoliš. Stvarate prostore koji odražavaju našu jedinstvenu povijest, zajedničke vrijednosti i naše ambicije za budućnost. Projektirate održivija, uključivija i otpornija mjesta za život, rad i napredak. Kao što često ističem, europska arhitektura – današnja kultura – baština je budućnosti. Vaš je rad ključan kako bi buduće generacije naslijedile Europu koja odražava našu zajedničku viziju. Viziju zelenijih, otvorenijih i uključivijih društava. Društava u kojima se svatko osjeća prihvaćeno i kao da pripada. Generalno, ozračje je: popravak kao čin otpora // regeneracija kao oblik suživota // redefiniranje održivosti putem prenamjene // prisvajanje visokotehnoloških ruševina za niskotehnološku budućnost // odgovor na nove društvene i okolišne stvarnosti nakon katastrofe.“

Povod izložbe EUmies Awards Young Talent 2025 u Splitu je i činjenica da je naš student Sandi Terzić, kojeg sam kao kurator nominirao za izaslanika fakulteta s njegovim diplomskim radom pod mentorstvom Ive Letilović i komentorstvom Sanje Matijević Barčot, uvršten u Shortlisted selekciju izložbe. Sandijev projekt KO-101 Affordable Heterotopia prepoznat je kao iznimno promišljen i ambiciozan odgovor na jednu od najurgentnijih tema suvremenosti – krizu stanovanja u uvjetima turistifikacije, prostorne oskudice i rastućih društvenih nejednakosti. Polazeći od specifičnog konteksta Splita, projekt artikulira problem koji daleko nadilazi lokalne okvire te predlaže model primjenjiv u različitim geografskim i društvenim sredinama. Umjesto da stambenu krizu promatra isključivo kao pitanje kvantitete, Sandi je razumije kao složen društveni, prostorni i ekološki izazov koji zahtijeva nove oblike kolektivnog života i upravljanja resursima. 

Posebna vrijednost projekta je superpozicija gustoće stanovanja i kvaliteta zajedničkog prostora. Šest staklenika, postavljenih kao društveni i proizvodni katalizatori naselja, stvaraju infrastrukturu zajedništva koja nadilazi uobičajene tipologije kolektivnog stanovanja. Projekt nudi uvjerljivu alternativu dominantnim modelima individualiziranog i tržišno uvjetovanog stanovanja. KO-101 ističe se i svojom konstrukcijskom te organizacijskom logikom. Modularni sustav, mogućnost prefabrikacije i prilagodljivost različitim društvenim okolnostima pokazuju kako arhitektura može istodobno biti ekonomična, održiva i otvorena budućim promjenama. Projekt ne nudi konačno rješenje, nego okvir koji se može razvijati, replicirati i prilagođavati novim uvjetima. Osjeća se hrabrost kojom projekt istražuje odnos između lokalnoga i globalnoga, stvarnoga i spekulativnoga. Predložena mreža samoodrživih naselja funkcionira kao prostorna vizija otpornosti koja otvara nova pitanja o budućnosti stanovanja, zajednice i urbanog razvoja. Zbog svoje društvene relevantnosti, istraživačke dubine i uvjerljive prostorne artikulacije projekt KO-101 predstavlja izniman doprinos suvremenom arhitektonskom promišljanju. 

Blasijevo predavanje o EUmiesu prepuno je klipova hrvatskih protagonista – Lonjskog polja, Njirićeve izjave prilikom žiriranja EUmies Awards 2024, a plava knjiga na stražnjim koricama završava jednim jedinim citatom žiratorice EUmies Young Talent 2025 Ane Dane Beroš: „Gradnja više nije pitanje novosti, nego brige i preobrazbe. Ne radi se o nametanju, nego o slušanju – o disanju zajedno s prostorom i njegovim okruženjem. Ne radi se o trajnosti, nego o mogućnosti. Svaki arhitektonski čin mora nositi duh debitanta: znatiželju, energiju i hrabrost da na izazove svojega vremena odgovori vizijom – koliko god ona bila privremena ili skromna. Arhitektura nije tek dovršeni objekt; ona je proba, susret i predanost svijetu koji nastojimo obnoviti.“

Foto: Toma Plejić

Zagreb (2026_04_17, 10:59 AM), prekrasan dan, oblaci su se mjestimično razišli, nebo izgleda kao nacrtano. Obilazim s članovima komisije za državnu Nagradu „Vladimir Nazor“ nominirane realizacije. Hrvoje Njirić kao jedan od autora dočekuje nas na mostu i počinje razgled projekta – male ambulante u Gračanima. Ovaj projekt djeluje subverzivno. Izgled vara. Umjesto monumentalne institucije, autonomnog objekta ili birokratske infrastrukture, susrećemo arhitekturu koja se infiltrira u svakodnevicu susjedstva. Nije objekt, nego odnos. Nije infrastruktura, nego društveni katalizator. Projekt razlaže program ambulante na niz manjih volumena i time proizvodi svojevrsni nanourbanizam – preciznu prostornu strategiju koja djeluje kroz bliskost, prepoznavanje i neposrednost. Umjesto dominacije, arhitektura bira razgovor. Umjesto reprezentacije – prisutnost. Svaki volumen uspostavlja novu vezu sa susjedstvom, aktivira rubne prostore i generira mikrosituacije susreta. 

Ambulanta prestaje biti destinacija; postaje dio svakodnevnoga urbanog života. Kosi krovovi, dimnjaci, tende, pelargonije, vrtovi i mali vanjski prostori tvore gotovo arhetipski inventar domaćeg krajolika. Projekt koristi poznate tipologije kao društvenu tehnologiju povjerenja. Medicinski program prevodi se u jezik kuće, susjedstva i svakodnevice. U toj osjetljivoj reinterpretaciji lokalnoga može se prepoznati duh smithsonovskog as found pristupa: arhitektura ne dolazi kako bi nametnula novi poredak, nego kako bi otkrila skrivene kvalitete već postojećega. Posebna kvaliteta projekta proizlazi iz načina na koji tretira javni prostor. Ulaz nije ulaz. On je most, trg, dnevni boravak naselja, mjesto susreta i privremenog zadržavanja. Pristup ambulanti pretvara se u urbanu sekvencu koja rehabilitira svakodnevne rituale kretanja. Posebno je dojmljivo kako projekt prepoznaje postojeću pješačku prečicu – gotovo nevidljivi trag kolektivne memorije – i transformira je u glavni prostorni događaj. Ono što je nekad bila staza, postaje identitet mjesta.

Praznine između volumena možda su i najvažniji dio projekta. One funkcioniraju kao ono što su Alison i Peter Smithson nazivali charged voids – nabijeni „prostori između“. Terase, prolazi, vrtovi i međuprostori nisu rezidualne površine, nego aktivna društvena infrastruktura. Upravo se u njima odvija život projekta: čekanje, razgovor, susret, predah, pogled, prisvajanje prostora. Arhitektura ovdje ne proizvodi formu, nego uvjete za društvenost. Dirljivost projekta proizlazi iz njegove sposobnosti da u institucionalni program ugradi elemente kolektivne memorije. Zavjetna niša, inspirirana detaljima okolnih kuća, djeluje gotovo kao „prostorni šapat“. Ona uvodi sloj simboličkog značenja koji nadilazi funkciju i podsjeća da mjesta posjeduju vlastite kulturne kodove, rituale i emocionalne registre. Arhitektura ih ne simulira; ona ih pažljivo otkriva. Nadrealan je i kamin smješten unutar ambulante. Njegova prisutnost evocira Le Corbusierov kamin u Appartement de Charles de Beistegui – objekt koji prestaje biti tehnički element i postaje simbol. Ovdje kamin unosi arhetip doma u prostor zdravstvene skrbi. On transformira iskustvo liječenja iz institucionalnog postupka u osjećaj pripadnosti, sigurnosti i topline. Ambulanta prestaje biti prostor bolesti; postaje prostor brige.

Projekt dodatno proširuje granice zdravstvene tipologije uključivanjem prostora za kronične pacijente, psihološku podršku i neformalne oblike zajedništva. U tom smislu približava se paradigmama poput Maggie’s centara, gdje arhitektura nije kulisa zdravstvenog sustava, nego aktivni sudionik procesa ozdravljenja. Briga se ovdje shvaća kao prostorna, emocionalna i društvena kategorija. Snaga male ambulante u Gračanima nalazi se u sposobnosti da proizvodi bliskost, povjerenje i osjećaj pripadnosti. Arhitektura koja ne gradi instituciju, nego zajednicu. Nakon obilaska većine nominiranih projekata odlučili smo nagraditi ovaj mali, ali ogroman projekt.

Foto: Toma Plejić

Split (2026_05_14, 08:06 PM), ljetna večer, upravo je Antón García-Abril završio predzadnje predavanje u sklopu serijala „Split Tendencies“ koji Hrvoje Njirić već drugu godinu kurira, a Saša Randić nastavlja. Filmom predstavljen opus obilježen je iznimno živim i istraživačkim karakterom koji neprestano propituje granice između arhitekture, konstrukcije i prirode. Projekti odišu energijom neformalnih eksperimenta, hrabrošću inovacije i snažnom materijalnom prisutnošću, stvarajući prostore koji djeluju istodobno – iskonski i futuristički. U središtu rada fascinacija je procesom nastanka arhitekture. Zaobilazeći konvencionalne forme, García-Abril razvija arhitektonski jezik temeljen na fizičkim silama, težini materijala i potencijalu gradnje kao kreativnog čina. Rezultat su djela snažnog identiteta koja izazivaju osjećaj dinamike, napetosti i neprekidne transformacije. Projekti poput Hemeroscopium House ili Truffle House nisu samo građevine, nego prostorni eksperimenti koji potiču nova promišljanja o odnosu čovjeka, krajolika i materije. Takvim pristupom Ensamble Studio stvara arhitekturu koja nije statičan objekt, nego živi proces – arhitekturu koja provocira, inspirira i ostavlja snažan emocionalni dojam.

Vozimo se s fakulteta prema Dioklecijanovoj palači. Idemo svi zajedno na pizzu. Zadovoljni smo, sretni i ponosni. Još su svježi i nadrealni dojmovi s ceremonije. Dinko Peračić i Miranda Veljačić ulaskom u finaliste postigli su ove godine nevjerojatan uspjeh u kontekstu zadnje selekcije EUmies Awards. Miranda vadi špil karata EUmies Awards iz Barcelone i objašnjava tko je tko i čije je što. Paralelno se prisjećam i njima prepričavam momente s naše ceremonije 2009. godine kada smo Lea i ja dobili nagradu u kategoriji nadolazećih arhitekata za zgradu Gimnazije i sportske dvorane u Koprivnici, kada smo vodili intervju s Vasom Perovićem i Diane Gray u Miesovu paviljonu, a Ivan Rupnik je za HRT pripremao reportažu. Nažalost tržnicu u Gružu još nisam imao priliku uživo doživjeti, no iz Dinkovih predavanja, filmova i slika dobio sam sloj informacija. Projekt proizvodi uvjete. Uvjete za boravak, trgovinu, susret, sjenu, cirkulaciju zraka, spontanost i zajedništvo. Arhitektura se manifestira kao atmosfera.

Najžešći element projekta je definitivno transformabilan i voluminozan krov – sofisticirani oblak: ogroman, lebdeći klimatski uređaj grada. Pokretna membrana koja ne štiti samo od sunca i kiše, nego aktivno pregovara s mediteranskim okolišem. Volumeni se otvaraju, zatvaraju, filtriraju svjetlo, kanaliziraju zrak i proizvode mikroklimu. Krov postaje infrastruktura ugode i zadovoljstva. Suvremeni odgovor na stoljetnu mediteransku opsesiju sjenom – kao visokotehnološku reinterpretaciju pergole, tende, lođe i krošnje. Kinetički mehanizam djeluje gotovo paradoksalno: što je sofisticiraniji, to je manje vidljiv. Tehnologija u drugom planu kako bi prostor i događaji postali protagonisti. Povijesni ljetnikovac, tržnica, luka, javni prostor i svakodnevni život ponovno ulaze u dijalog. Ono što je bilo niz izoliranih elemenata postaje – aktivno urbano polje. Jutarnja ekonomija, popodnevni predah, večernji događaji, neformalni susreti, turistički tokovi i lokalni rituali koegzistiraju pod istim krovom. Projekt proizvodi ono što suvremeni gradovi najčešće gube: oblike zajedništva. 

Dok velik dio današnje arhitekture pokušava biti održiv putem tehnologije, mala tržnica u Gružu održivost pronalazi društvenom i klimatskom inteligencijom. Projekt iščitavam kao manifest nove generacije javne arhitekture koja je fokusirana na proizvodnju svakodnevnog života i specifičnoga životnog stila. Arhitekture koja ne dominira, nego intenzivira. Arhitektura – društvene infrastrukture. Mala tržnica u Gružu opasno je uvjerljiva. Pokazuje da je budućnost javnog prostora u precizno projektiranim uvjetima za život. U sjeni. U zraku. U susretu. U svakodnevici. I upravo je ta svakodnevica ovdje pretvorena u arhitektonski događaj. Bravo! Miesova obitelj se širi na ovim prostorima!

Foto: Toma Plejić

Rad Udruženja hrvatskih arhitekata podržavaju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.