Aktualno
NOMINACIJE ZA NAGRADU DRAGO GALIĆ 2020.
datum/vrijeme
31.03.2021.

STAMBENA ZGRADA U OPATIJI | IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI / Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi | Opatija, Maršala Tita 62

foto: Miljenko Bernfest

Opatiju karakterizira suživot Mediterana i Austro-Ugarske, sudar mora i planine, preplet kuća i bujne vegetacije. Tako i ova zgrada nastaje kao posljedica složenosti i kontradikcija – prostornih, programskih i zakonodavnih. Od obostrano tangirajućeg prometa, zahtjevne geometrije obuhvata, radikalne topografije i susjedstva egzotičnih kuća do maksimalno izgradivih i iskoristivih kvadrata i kubika prostora. Zgrada je svojim oblikom i gorljivim koloritom snažno prisutna, a istovremeno vizualno stišana u kulisi kontrastno zelene vegetacije. Euklidovska geometrija ovog sklopa, naizgled stroga i radikalna, stvara niz suptilnih mikroambijenata pitomog mjerila te začudnih atmosfera – od obodnih prolaza, preko pristupnih kaskada do nadrealnoga i svjesno stiješnjenoga ulaznog trijema. Prostornost unutar zgrade posljedica je koreografiranih odnosa spram vanjskih prostora – stanovi uspostavljaju sličnu, no svaki put drugačiju vezu sa svjetlom i ritmiziranim sjenama, bajnim vizurama, te mramornim terasama/lođama dekadentnog ugođaja. Kuća istovremeno odiše strogoćom pojavnosti i finoćom atmosferičnih mjesta. Odvažna i pomalo kičasta, baš kakva Opatija jest.

KUĆA DVORIŠTE | Marin Mikelić, Tomislav Vreš / MVA | Zagreb, Pantovčak 122

foto: Jure Živković

Obiteljska kuća peteročlane obitelji na zagrebačkom Pantovčaku koncipirana je kao hibrid prizemne atrijske kuće i izdužene arhetipske lamele. Volumenski pomak vješto stvara prostornu kompoziciju i podcrtava njene planove. Vernakularni citat samo je naznaka suvremenom hiperponiranju prostornih događanja i različitih kadriranja vanjskoga i unutarnjega u jedinstveni okvir od masivnoga ciglenog pletiva nošen bakrenom lamelom. Ta prividna prizemna introverzija obuhvaća dnevne prostore organizirane oko niza servisnih blokova i orijentirane na vlastiti mikrosvijet južnoga dvorišta obrubljenog bazenom. Prirodni pad terena praćen je kaskadnim tretiranjem partera čime dobivamo raznovrsne kadrove, vizure i visine prizemnih prostorija koje su u dijalogu s difuzno uokvirenim atrijem. Bakrena lamela kata natkriva ulazni prostor i proteže se na istočni dio parcele gdje zabat lamele uokviruje horizontalni ostakljeni otvor kao svjedok pogleda na panoramu grada, dok zabat na zapadnom dijelu lamele uokviruje vertikalni otvor kao voajer ulice Pantovčak. Geometrija tih otvora proizlazi iz funkcije događanja i ugođaja. Linearno nizanje dječjih soba(svojevrsni loftovi) u lameli počinje bibliotekom, višenamjenskim prostorom i poprečnim stubištem, a završava roditeljskom sobom konzolno naslonjenom na masivno cigleno pletivo prizemlja olakšano otvorom atrija i boravka. Tretman otvora i vješto komponiranje tekstura oplošja još jednom nas podsjeća na značenje uloge zida kao čuvara priča o životu ovoga doma.

PETROVA 140 | Hrvoje Njirić, Iskra Filipović | Zagreb, Petrova 140

foto: iz privatne arhive

Rekonstrukcija i dogradnja kuće u zagrebačkoj Petrovoj ulici 140 projektirana je i građena sa željom za stvaranjem novih stambenih prostora uz optimalno poštivanje zatečenog stanja, a pritom ne vodeći se datim prostorno-planskim pomagalima o maksimalnoj izgrađenosti prostora. Poštujući zatečeno, vraćajući uništeni dignitet nekad stambeno i prostorno ujednačene ulice koja spaja grad s maksimirskom šumom te vjera u suvremene tehnologije, kazalo su pri iščitavanju ovoga hrabrog projekta. Dualitet zatečenoga i novonastaloga započinje obostranom simpatijom koja u konačnici postaje ljubavni odnos upisanim istim kućnim brojem. Taj odnos pokriva njihove stanare. Skriva njihove priče u debljini starih i novonastalih zidova. Balansira između metalne geometrije panela fasadnog platna i taktilnog oplošja unutrašnjosti prerezane otvorima kao svjedocima. Poklanja im toplinu i svjetlo. Pogled u nebo, na ulicu i dvorište. Poštujući postojeća stabla breza. Pokušava nositi svoju ulicu, kao što ulice nose svoj grad. Iza svake poetike uvijek stoji snažna gesta skrivena u svojoj iskrenosti i jasnoći.

VILLA U POGLEDU | IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI / Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi, Iva Ivas | Dubrovnik, Vlaha Bukovca

foto: Marko Sliko Raguž

Obiteljska kuća najelastičniji je arhitektonski genre na kojem su mogući svi ekstremi stvaranja prostora. Ova kuća predstavlja jednu od mogućih krajnosti. Višerazinski volumen utisnut u stijenu svoju pojavnost oblikuje topografijom krovova i prepletom plavičastih refleksija na staklenim trakama ograda i pročelja. Kuća se ne sastoji od spavaćih i dnevnih soba, nego mnoštva mjesta umreženih u prostornu petlju interijera i eksterijera bez vidljive granice među njima. Poput Loosovih vila, i ova je stvorena od složenih kretanja i skretanja, spuštanja i uspinjanja te posljedično snažnih doživljaja prostora. Dok Loos obgrljuje privatnost svojih vila krutom i neutralnom kutijom, ovdje pak more u dodiru s nebom, otok Lokrum i zidine Grada postaju njene stvarne granice. Mediteranski Raumplan.

MALA MARA | Ante Mardešić | Vis, Zagrebačka ulica

foto: Domagoj Blažević

Kuća „Mala Mara“ na predjelu Kut, u gradu Visu projektirana je kao prizemnica kako bi se maksimalno povezala s terenom i postojećim maslinikom u kojemu je podignuta. U dijalogu s topografijom i biranim vizurama, kuća u potpunosti zadržava intimu prostora bez podizanja snažnih fizičkih ograda. Interakciju otvorenoga i zatvorenoga prostora dodatno podcrtava podjela kuće na dva volumena prekinuta prostor(ij)om, koji se doima na granici sobe i vrta. Kuća se doživljava kroz naglašenu horizontalnost: arhitektonska konfiguracija podne plohe prelazi u maslinik, vertikalne plohe pojavljuju se posve reducirano, kao što i krov gotovo lebdeći natkriva samo ono što je potrebno. Uvlačenjem plohe pročelja iznad staklenih otvora formirana je linija kojom je naglašena horizontalnost kuće te podjela na volumen prizemlja i poligonalni krov, čija vješta geometrija dodatno umiruje kuću. Njezina nježna pojavnost ne čini je nevidljivom u prostoru; ona je samo u prisnom zagrljaju s njim.

KUĆA BILA | Jadranka Kruljac Polak | Zadar, Zadar, Put Njivica 39

foto: Angela Čuljak

Na koji način u 21. stoljeću učiniti da dobra kuća funkcionira kao dobra arhitektura, da u isto vrijeme funkcionira kao slikarska kompozicija i da također u svojoj cjelovitosti djeluje kao skulptura? Kako u tom procesu izbjeći zamke Gesamtkunstwerka i nadiđene modele modernističke sinteze različitih umjetničkih praksi? Ova kuća daje odgovor u duhu 21. stoljeća: stvaranje arhitekture brisanjem granica među različitim likovnim disciplinama – arhitekture, slikarstva i skulpture – s krajnjim ciljem dostizanja fenomenološke arhitekture majstorskim baratanjem širokom paletom boja, materijala i tekstura. Kao skulptura kuća se evolucijom rastvara i širi od sasvim zatvorenoga gospodarskog prilaza u najnižoj nivelaciji, do skromno otvorenog prizemlja, da bi se sasvim otvorila i proširila konzolom na katu. Paroksizmom tog pristupa i dizajna, na zadnjoj etaži granice kuće šire se u beskraj i ona preuzima nebeski prostor kao svoj vlastiti interijer na krovnoj terasi. Minimalistički dizajnirana oprema na terasi u obliku dva monolita funkcionira kao centralna točka oko koje je organiziran okolni pejzaž sa zadarskim arhipelagom na obzorju. Logika takvog oblikovanja rezultat je preizgrađenosti okoliša i zahtjevne topografije uglovne parcele na kojoj se smjestila kuća. Takvim oblikovanjem kuća se izolira po potrebi od okolnih kuća zelenilom i vanjskom klupom okrenutom prema interijeru u prizemlju koja stvara prijelazni prostor između interijera i eksterijera. Stubište s perforiranim zidom izolira kuću od okoliša stvarajući niz kadrova na pojedinačne motive tradicionalne gradnje na susjednoj kući i tako ih preuzimajući u svoj program. No, kada ima dovoljno prostora i nema potrebe za izolacijom od okoliša, kuća se otvara i konzolno projektira u okolni slobodni prostor kadrirajući umjesto pojedinačnog motiva čitave mediteranske pejzaže.