Consistency / Dosljednost

Ovogodišnji Salon se neće baviti ni arhitektima niti arhitekturom već načinom promišljanja. Specifični modus operandi stvaralaca-graditelja iz današnje se perspektive čini kao ponešto zapostavljena vještina koja se po svojoj diskurzivnoj prirodi smješta s onu stranu tumačenja stvarnosti, na sigurnoj udaljenosti od građevinarstva i dizajna. Ova izložba će ponuditi aktualno razumijevanje i interpretacije ovog fenomena u svoj svojoj raznolikosti.

U razdoblju od posljednja dva Salona posvećena arhitekturi, Hrvatsku je pogodilo niz nedaća koje su bitno utjecale na promjenu okolnosti u kojima arhitekti misle i djeluju. Ekonomska kriza na globalnoj razini poduprta je vlastitom inačicom neuspjele ekonomije, jalovim političkim suprotstavljanjima i cehovskom letargijom, pa možemo govoriti o šumi prepreka koje utječu na stanje u arhitekturi. Neke su instutucionalne i političke naravi, a ostale pak posljedica strukovnih i obrazovnih nedorečenosti.

S druge strane, nije li konačno vrijeme da se osvrnemo i na pridjev «zagrebački» koji daje trogodišnjem salonskom «svođenju računa» poseban značaj, te obvezuje autore i selektora na usporedbu s pozitivnim tekovinama zagrebačke škole arhitekture? Što je to «zagrebačko» u lokalnoj kulturi? Pri tom se ne misli samo na međuratnu i poslijeratnu Modernu na području Zagreba, već i na prethodna razdoblja i na širi teritorij RH. Koje su odrednice te tradicije koje nam sugerira kritička povijest hrvatske arhitekture 20.stoljeća? Promicanje specifične lokalne kulture putem umjereno avangardnih projekata, izraženi socijalni angažman, inženjerska komponenta i kontekstualnost su neki od aspekata koje bismo htjeli, transformirane i prilagođene, moći prepoznati i u radu suvremenih stvaralaca. Koje su pak manifestacije ZG-suvremenosti?

Hrvatska arhitektura odražava situaciju u kojoj se odjeci pozitivne tradicije sukobljavaju sa sadašnjošću i drugim negativnim okolnostima. U razdoblju smanjenog obima posla i promijenjene investitorske strukture, nije li pravo vrijeme da se okrenemo promicanju kakvoće umjesto količine? U trenutku kad objektivna, javna prosudba putem arhitektonskog natječaja polako ali sigurno nestaje, nije li uputno da uključimo autocorrect i sami počnemo kultivirati dosljednost u našim projektima?

Consistency/Dosljednost je naslov posljednjeg predavanja talijanskog pisca Itala Calvina u seriji «Six Memos for the Next Millennium»(1988)[i]. Koncipirano kao završni akord serije, ne nužno samo literarnih fenomena, ovim se pojmom nastoji obuhvatiti svojstva poput lakoće, brzine, točnosti, vidljivosti i višestrukosti. Preneseno u domenu arhitekture, tražit ćemo radove koji se po svojoj proceduralnosti i unutarnjoj logici približavaju idealu lakog i točnog očitavanja, koji višestruke fenomene sadašnjosti sažimaju na jasno vidljiv način i koji dosljednost u primjeni misaonih obrazaca provode na svim razinama stvaranja arhitektonskog djela. Da bismo na izložbi mogli pokazati dovoljan broj projekata, uzimat će se u obzir i one radove koji makar u nekim segmentima (funkcija, gradotvornost, konstrukcija, kontekst, održivost – you name it…) pokazuju stanovitu dosljednost, primjereno strukturirani način mišljenja i inovativnost.

Nadalje, rijetko ćemo u hrvatskom kulturnom prostoru naići na posredovanje arhitektonskog koncepta putem teksta. Kreativno pisanje bi trebalo biti sastavnim dijelom obrazovnog curriculuma u arhitekturi[ii]. Nadahnuti esej, umjesto šturog „tehničkog opisa“, trebala bi biti vrijednost kojoj težimo. Osim toga, verbalna artikulacija je operativni model kojim ideju o kući posredujemo u širi društveni kontekst – akademski, institucionalni, investitorski. Značaj i snaga ovog postupka leži u činjenici da apstraktnost tekstualnog izričaja omogućuje čitav niz zamislivih (slikovnih) interpretacija i uprizorenja kojima se sugovornika uzdiže na nivo ravnopravnog sudionika u procesu. Teško se bilo oduprijeti radikalnoj provedbi ovog stava – Salon tekstova…

„Brzo! Brzo! Brzo! Reci nam u najviše 250 riječi zašto je tvoja djevojka najljepša u gradu“ – uskliknut će Guy Debord[iii] u svojoj psiho-geografskoj, situacionističkoj ediciji „Fin de Copenhague“(1957). Parafrazirajući Deborda, očekujemo od prijavljenih arhitekata da nam „u 250 riječi“ kažu zašto smatraju da bi baš njihov rad valjalo izložiti na ovogodišnjem Salonu.

Slijedom toga, konačna ambicija ove izložbe je mobilizacija pritajenih sposobnosti arhitekata da iznjedre sažeti i dojmljivi tekstualni prikaz vlastitog djela kao ultimativni zalog dosljednosti.

 


[i] Six Memos for the Next Millennium, Italo Calvino, Vintage International, New York 1993

[ii] na FGAG Split se upravo radi na tome (2015).

[iii] Fin de Copenhague, Asger Jorn, Editions Allia, 2001