Obrazloženje stručnog žirija:

Studio UP je preobrazio stan iz 1930-ih godina u centru Zagreba, organiziran za život samca, u dom za obitelj s dvoje djece, metodom potpunog rušenja cjelokupnog interijera i formiranjem „bijelog lofta”, u smislu prostranog prostora bez pregrada, glaziranog bijelim cementnim premazom i s djelomično eksponiranom armirano-betonskom rebrastom međukatnom konstrukcijom.

Podjela između spavaćeg i dnevnog trakta obložena je slojem drva breze, koja se zato doima poput plohe bez treće dimenzije u bjelini dodatno apstrahiranom upotrebom ogledala. Tema pregrađivanja membranama podcrtana je umjetničkim instalacijama Silvija Vujičića koje nadahnjuju interijer i omogućuju fleksibilnost prostora, pa čak i „skrivanje” vrta. Radi se o oblogama i kliznim pregradama od ostakljenog tekstila te zastorima u čijoj teksturi se, ovisno o okruženju, interpretiraju godovi furnira, odnosno karakter betona ili pak ogledalom tematizira puno i prazno.

Jasan koncept i organizacijska i funkcionalna čistoća i promišljenost dopuštaju da se svaki od elemenata interijera sagleda kao kreacija za sebe, a pritom neizostavno čita kao sastavnica misaone i prostorne cjeline.

O projektu (tekst autora):

Zatečeni stan za samca, skeletne armiranobetonske konstrukcije, u samom centru grada potpuno je razrušen i nanovo prepariran ‘loft’ - dom za obitelj s dvoje djece.

Čitav interijer ovog ‘lofta’ potpuno je glaziran u bijeli cementni premaz kako bi se stvorila apstraktno bijela ne-lokalna atmosfera satiniranih isijavajućih refleksija.

Vertikalne stranice u javnoj sferi koje štite privatne sklopove obložene su prirodnim slojem breze.

Vertikalne stranice unutarnjeg svjetlika obložene su laminiranim staklima s lanom i tragovima hrđe.

Godovi u furniru refleksija su tragova hrđe u staklu i obratno. U sklopu obloge otkriva se ‘skriveni vrt’.

U suradnji sa Silvijem Vujičićem izveden je niz ugrađenih umjetničkih instalacija u arhitekturu lofta: kontinuirani zastor titravog betonskog karaktera, ‘rupa u ogledalu’ u kliznoj tekstilnoj pregradi salona, skriveni vrt, te membrana slobodnostojeće vitrine u spavaćoj sobi roditelja.

Svod izvornih armiranobetonskih nesavršenih rebara u javnom salonu potpuno je eksponiran i autentično svjedoči o inženjerskom pothvatu 30-tih godina prošlog stoljeća.