Obrazloženje stručnog žirija:

Na koji način u 21. stoljeću učiniti da dobra kuća funkcionira kao dobra arhitektura, da u isto vrijeme funkcionira kao slikarska kompozicija i da također u svojoj cjelovitosti djeluje kao skulptura? Kako u tom procesu izbjeći zamke Gesamtkunstwerka i nadiđene modele modernističke sinteze različitih umjetničkih praksi? Ova kuća daje odgovor u duhu 21. stoljeća: stvaranje arhitekture brisanjem granica među različitim likovnim disciplinama – arhitekture, slikarstva i skulpture – s krajnjim ciljem dostizanja fenomenološke arhitekture majstorskim baratanjem širokom paletom boja, materijala i tekstura. Kao skulptura kuća se evolucijom rastvara i širi od sasvim zatvorenoga gospodarskog prilaza u najnižoj nivelaciji, do skromno otvorenog prizemlja, da bi se sasvim otvorila i proširila konzolom na katu. Paroksizmom tog pristupa i dizajna, na zadnjoj etaži granice kuće šire se u beskraj i ona preuzima nebeski prostor kao svoj vlastiti interijer na krovnoj terasi. Minimalistički dizajnirana oprema na terasi u obliku dva monolita funkcionira kao centralna točka oko koje je organiziran okolni pejzaž sa zadarskim arhipelagom na obzorju. Logika takvog oblikovanja rezultat je preizgrađenosti okoliša i zahtjevne topografije uglovne parcele na kojoj se smjestila kuća. Takvim oblikovanjem kuća se izolira po potrebi od okolnih kuća zelenilom i vanjskom klupom okrenutom prema interijeru u prizemlju, koja stvara prijelazni prostor između interijera i eksterijera. Stubište s perforiranim zidom izolira kuću od okoliša stvarajući niz kadrova na pojedinačne motive tradicionalne gradnje na susjednoj kući i tako ih preuzimajući u svoj program. No, kada ima dovoljno prostora i nema potrebe za izolacijom od okoliša, kuća se otvara i konzolno projektira u okolni slobodni prostor kadrirajući umjesto pojedinačnog motiva čitave mediteranske pejzaže.

O projektu (tekst autora):

Zadarsko naselje Diklo izraslo je šezdesetih gradnjom skromnih, ponekad ilegalnih, obiteljskih katnica.

Kako bi izbjegao nagrdu izgledne apartmanizacije na omalenoj parceli vlasnik susjednog rezidencijalnog kompleksa odlučio je na njoj sagraditi kuću za prijatelje sa tek dva stana.

Unatoč rubnim uvjetima minimalne uglovne parcele, suzdržani program omogućio je kompozicijsku slobodu koja dodatno ne opterećuje gusto postojeće stanje .

Na dijelom ukopano servisno podgrađe postavljena su dva, tlocrtom i oblikom identična, ali zato izmaknuta i ukrštena kubusa što tvori kompoziciju tri nepoklapajuće etaže. Njihova dispozicija svojim dubokim konzolnim istacima angažira potencijale parcele, stvara vanjske prostore, neophodne sjene te poglede definirane ostakljenim zabatnim ekranima koje štite kolorirani platneni roloi.

Centralna jezgra daje organizaciji stambenih jedinica prostornu fluidnost jer otvorena vrata na trn omogućuju cjelovit vizualni doživljaj unutarnjeg volumena. Ansambl je okrunjen mediteranskim elementom baldahina koji, otvoren, zakriljuje krovnu palubu s cjelovitom vizurom na zadarski arhipelag.

Vanjsko stubište, tradicijski solar, duplirano je, no gornji krak, pristup krovnoj terasi gornjeg stana,    skriven je unutar njegova volumena. 

Donjem stanu pripada intimni dio partera, ujedno ulaz, natkriven konzolom kata te dodatno zaštićen od pogleda zelenim paravanom s klupom.

Uprkos maloj površini parcela je bogato  oplemenjena nasadima kaktusa, bambusa i palmi, čineći hortikulturu bitnim elementom oblikovanja.

Podgrađe i okoliš izvedeni su grubim, tradicijskim kamenom, dok kubusi nadgrađa svoj teksturni kontrapunkt iskazuju glatkom, bijelom žbukom.

Stoga kuća BILA, u moru rozih pročelja.